Besjedi: Časlav Koprivica
O Rastku Nemanjiću – potonjem Svetom Savi, bezbroj je puta govoreno, pa i prigodno besjeđeno, kao što moja malenkost, zahvaljujući ljubaznom pozivu preosvećenog vladike Metodija, sada čini pred vama, a ne malo puta je pisano u naučno-dogmatskoj, što teološkoj, što istorijskoj namjeri. U zemni život Rastka-Save stalo je toliko toga što ne bi bilo moguće da ruka Božanska nije bila pri njemu – hrišćanski prosvjetitelj, misionar, asketa, crkveni i svjetovni diplomata, utemeljivač autokefalne Srpske pravoslavne crkve, ali i istorijski zasnivač srpskog narodnosnog identiteta, na temelju čega će stoljećima nakon njega izrastati i dozrijevati srpska nacionalna svijest.
Srba i srpskih država u istoriji bijaše i prije Sv. Save i izvan Raške, na šta ne treba podsjećati one koji žive na prostoru koji bi trebalo da je nastavljač prve srpske države Duklje-Zete, bez obzira na to što joj je bjelopoljski kraj istorijski srazmjerno nedavno priključen. Ipak, mi smo se tek sa Svetim Savom kao Srbi upisali u istoriju – i to na način na koji on to bijaše uobličio, odnosno usmjerio – u neodvojivosti srpstva i pravoslavnog hrišćanstva.
Sve do njega, počevši najkasnije od Vojislavljevićā, mada možda još i od Vlastimirovićā, bijasmo narod u istoriji, dok s njime postajemo samosvjesni istorijski narod. Sv. Sava nam je, takoreći, podario narodnosnu samosvijest, tj. kolektivno sabivanje počevši od svim Srbima neposredno dostupnog poznanja sopstvene srpskosti. Zato mi i danas poštujemo i slavimo njegovo djelo, i tako će ostati sve dok nas bude bilo. To je i razlog što smo se ponovo, kao i svake godine na Savindan, ovdje, kao i u svim srpskim zemljama, i u srpskom zagraničju, okupili da se spomenemo Sv. Save – jer čuvajući uspomenu na njega mi mu ne samo vraćamo dug već tako čuvamo i sebe, kao narod srpski, hrišćanski, svetosavski.
Govoreći o Sv. Savi, kao, uostalom, i o Lazaru i Milošu, kao i o Njegošu – mi uvijek iznova ponavljamo ono što je suštinski isto, u nastojanju da, držeći se svojih uzornih vrhunaca, ostanemo isti, da bi nam, dakle, narodnosno biće ostajalo u dosluhu s njima, da bi oni nastavili da budu naši, i da bismo, najposlije, i mi nastavili da budemo njihovi. Iako svrha ove besjede, kao i desetina onih koje se danas drže širom srpskih zemalja i širom svijeta, nije da saopšti bilo šta novo, večeras ipak želim da istaknem nešto što, kada se razmatra istorijski lik Rastka Nemanjića, mahom ostaje neprimijećeno. U srednjem vijeku, evangelizacija, hristijanizovanje, bio je glavni, ako ne i jedini obrazac civilizovanja.
No tim su putem bile prenošene i civilizacijske tekovine koje su već bile zavještane kao dobrȫ helenorimskog svijeta, prije istorijskog Otkrovenja hrišćanstva. Od njegove pojave, hrišćani su vodili živi, ponekad žučni, dijalog sa paganskom, filosofsko-retoričkom učenošću, tokom kojega su se, ne samo razgraničavali od duhovnog svijeta koji nije poznavao Isusa Hrista, već su i mnoštvo toga od njega prihvatili, po pravilu ga „pohristovljujući“. Uostalom, da hrišćanstvo nije bilo sposobno da progovori i na jeziku svjetske mudrosti, možda nikada ne bi bili, koliko precizno, toliko i mistički inovativno, formulisani osnovni dogmati pravoslavne vjere hrišćanske.
No kada govorimo o Sv. Savi Srpskom, ključno je to što smo do njegovog pojavljivanja u istoriji mi Srbi figurisali prevashodno kao narod-primalac hrišćanske civilizovanosti. Nas su drugi, mahom Vizantinci, a u primorskim krajevima i „Làtini“, civilizovali, dok poslušno sjeđasmo u klupi za poduku hrišćanskoj uljuđenosti, kao što se i očekivalo od donedavnih, jednoga Boga još nepoznavšйh varvara. No sa Rastkom-Savom dolazi do preokreta, što njega i u tom pogledu čini vododjelničkom pojavom. U njemu smo, naime, dobili nekoga ko je u duhovnom smislu bio ravan tadašnjim vrhovima hrišćanske civilizovanosti. Stoga nadalje više nije bilo potrebe da u odnosu na kulturu metropole mi ostajemo isključivo u odnosu učenika-primaoca, već smo postali kadri i za samocivilizovanje, za samopodučavanje i duhovno usavršavanje, a sljedstveno i za civilizovanje drugih. I upravo nas je time Sveti Sava, protejska figura srpske istorije, nepovratno učinio istorijskim narodom.
U tom podvigu narodnosnog pounutrenja Hristove Blage vijesti, tj. prožimanja Srba hrišćanstvom, Sveti Sava je imao odlučujuću ulogu, zajedno sa svojim ocem Svetim Simeonom. Iako je Stefan Nemanja 12 godina prije Hilandara osnovao Studenicu, potonje žarište duhovnog, političkog i društvenog života u Raškoj, može se slobodno reći da je svetinja koju je Sveti Sava osnovao na Svetoj gori bila majka svih srpskih manastira. U duhovnoj tvrđavi pravoslavnog svijeta, koja je u čitavoj Hrišćanskoj ikumeni bila vjerovatno najistaknutiji simbolički i stvarni kontrapunkt monaškog pokreta pristajanju na ovozemaljskȫ, Sava Nemanjić utemeljuje srpski manastir. U najnepokolebljivijem središtu pravoslavlja on osniva srpsku molitveno-prosvjetiteljsku zajednicu, koja postaje mjesto opštenja s tadašnjim duhovnim kretanjima u pravoslavlju, kao i izvor duhovnog uticaja na čitav slovenski pravoslavni svijet. S druge strane, za nas Srbe, Hilandar postaje naša duhovna eksklava – ona naročita tačka s koje sebe, posredstvom žiže izmještene iz srpskih zemalja, posmatramo i osviješćujemo. Reflektovati o sebi kao da se spolja gledaš očima drugoga, to je preduslov misaone uzdignutosti, što je pretpostavka mogućnosti civilizacijskog napredovanja. Hilandar je, dakle, mjesto putem kojega najprije misaono ishodimo iz sebe, da bismo se opet istim putem vraćali sebi, oplemenjeni plodovima samoogledanja. Dakle, naš srednjovjekovni put ka duhovnom uzrastanju i sazrijevanju bio je u znaku zadužbine koju je Sv. Sava pred Bogom podigao u ime Srba i za Srbe, svih potonjih vremena i vjekova.
Važno je uočiti vezu – koja nije tek spoljašnja analogija – između pravno-crkvenopolitičkog statusa Hilandara i svetosavski prokrčenog puta u potonju srpsku povijest. Zahvaljujući Savinoj umješnosti, bijaše ishodovano pisano jamčenje vizantijskog cara posebnog statusa, i visoke samostalnosti srpskog manastira unutar svetogorske manastirske zajednice. Dakle, srpska isturena učionica za primanje poduke od pravoslavnog Istočnorimskog carstva uživala je status kojim je štićena srpska samobitnost. To je ujedno bio i simbolički predložak srpskog istorijskog puta: učiti se hrišćanstvu, napajati se civilizovanošću (od) Drugog Rima – ali pod znamenjem srpske suverenosti. Učiti od onih od kojih treba učiti da bi im u svakom pogledu postao ravan, a pod pretpostavkom samostalnosti i nezavisnosti, i dok su formativne faze procesa učenje još u toku – to je bila Savina i crkvena i svjetovna formula srpskog puta kroz vrijeme. Nažalost, osam stoljeća nakon Savinog vremena to je nedostižni cilj za današnje vlastodršce u srpskim zemljama – ako uopšte za ovo i mare.
No vratimo se još jednom Hilandaru. Naša najveća nacionalna hrišćanska svetinja izvan je Srbije i svih srpskih zemalja. Zato, ako se hoće spoznati ono što je srpsko, mora se iskoračiti iz srpskog tla. Tj. samo se nadilaženjem faktički srpskogā može istinski iskusiti i dokučiti ono što je „suštinski“ srpsko. Ako je svaki manastir zemna mjesnost posvećena nebu, usmjerena ka njemu, tada se ta figura vertikalnog transcendovanja, iskoračivanja, na neki način ponavlja, utoliko što je ta sržna tačka srpskog hrišćanskog identiteta dostižna zemaljskim, horizontalnim iskoračenjem od srpskih zemalja ka Svetoj gori. Do najsvetijeg srpskog manastira, koji je istorijom svojeg osmišljavanja i sazdavanja označio opredijeljenost za Carstvo nebesko srpskoga naroda Božjega, moglo se doći samo ishođenjem sa srpske zemlje, kao predukusom hrišćanima vazda zapovijeđenog, metafizičkog odražavanja od zemnogā ka nebeskomē.
Odlaskom u Hilandar, te uspostavljanjem „hilandarskog“ odnosa prema sebi i svojemu, Nemanjići kao porodica – tačnije njen bolji dio: Sveti Sava i Sveti Simeon – egzistencijalno se odlučila za Carstvo nebesko. A budući da su oni, prema tadašnjim pravnim shvatanjima, bili domaćini raške države, taj izbor je prenesen i na njihovu državnu baštinu, odnosno na njihov narod. Kada su se gotovo tri stoljeća kasnije knez Lazar i njegov viteški zbor odlučivali za Carstvo nebesko, tj. za nravstvenorukovodno prvenstvo „ononebesnogā“ nad ovozemaljskim, ma kakav bio ishod predstojećeg zemnoga boja s agarjansko-demonskim četama, oni su se zapravo pozivali na savinsko-simeonovsku duhovnu baštinu, koja već bijaše duboko založena u temelje srpske državnosti, te srpskog, istorijski oblikovanog obrasca narodnosne duhovnosti. Lazarevsko-miloševski Kosovski zavjet ponavljanje je, odnosno, u uslovima granične situacije po državu i narod, konkretizovanje savinsko-simeonovskog, da tako kažemo, Hilandarskog zavjeta. A suština potonjega je da se – štogod sobom donese zemni život – živi tako da ništa od učinjenoga, izabranoga ne ugrozi moralno-eshatološko prvenstvo vječnoga pred prolaznim, tj. prevashodnost onoga do čega se dolazi opitovanjem s (izvan)srpske nebeske osmatračnice na Svetoj gori.
Najposlije, a možda i najvažnije – makar za nas u ovom vremenu, kao i u svakoj sadašnjosti u kojoj su se Srbi sjećali, u kojoj se sjećaju i u kojoj će se sjećati Svetog Save. Ni u jednoj od takvih prilika mi ne odajemo samo počast onome što je bilo, već se ujedno obavezujemo da pri njegovim smjernicima i ubuduće želimo ostati. Pamteći i slaveći Njegoša, Lazara i Miloša – da još jednom pomenem najprevashodnije nosioce-dodavače zublje integralnog Svetosavsko-kosovskog zavjeta – mi iznova, pred svojim precima, potocima i pred samima sobom polažemo zakletvu na vjernost njihovom opredjeljenju, tako da štagod nam bilo koje naše vrijeme bude donijelo, nikada vječitoj Pravdi ne pretpostavimo prolaznu korist.
U Bijelom Polju, na Savindan 2025.
