Piše: Branko Milanović
Porodica moje tetke bila je deo gradske buržoazije. Nekoliko puta godišnje, za slavu ili pravoslavni Božić, tetka bi priređivala velike večere za desetak ili dvanaest ljudi. Na tim porodičnim okupljanjima niko nikada nije razgovarao o politici. To sam primetio tek mnogo godina kasnije, ali kao detetu mi odsustvo politike uopšte nije smetalo. Tek kasnije sam shvatio da su majka i njene sestre imale i jednog brata o kome niko nikada nije govorio. Ali gde je bio taj brat? Zašto se o njemu ćutalo?
U vreme mog odrastanja, mater familias u našoj porodici bila je moja tetka. Iz razloga koje je suviše komplikovano objašnjavati, ona je bila središnja figura u porodici moje majke.
Bila je zubarka i imala je razrađenu privatnu praksu još pre Drugog svetskog rata. Udala se za inženjera i njih dvoje su bili tipična imućna gradska porodica istočnoevropske srednje klase. Preživeli su nemačku okupaciju Beograda, srpski kolaboracionistički desničarski režim i dolazak komunista na vlast, a u mom detinjstvu živeli su u veoma velikom i raskošnom stanu u centru Beograda.
Bili su prvi koje sam poznavao da su imali televizor. Otac i ja bismo tokom letnjih popodneva 1960. godine žurno pešačili do njih da gledamo Vilmu Rudolf, Valerija Brumelja i bacače koplja kako obaraju svetske rekorde na Letnjim olimpijskim igrama u Rimu.
Nekoliko puta godišnje, za slavu ili pravoslavni Božić, tetka bi priređivala velike večere za desetak ili dvanaest ljudi. Provela je izvesno vreme u Francuskoj i večerama je pristupala na francuski način: sve je bilo lepo servirano, s belim stolnjakom i uštirkanim salvetama, a na kraju su dolazili desert i sir. Mislim da smo svi mi, pa i ja kao dete, od nje naučili kako večera zapravo treba da izgleda. I danas volim da to bude tako. Mrzim kada domaćini izigravaju „demokratiju“ pa od svakoga traže da donese šta želi da jede, ili kada naruče nekakvu osrednju, napola spremljenu hranu. Moja tetka je večere shvatala ozbiljno.
Beograd, 1960.
Tetka, njen muž i njihov sin ostali su deo gradske buržoazije. Dobro im je išlo, a na zajedničkim večerama niko nikada nije razgovarao o politici. To sam primetio tek mnogo godina kasnije, ali kao detetu mi odsustvo politike uopšte nije smetalo.
Danas lavovi, sutra ovce: Gde će početi novi svetski rat po Odu Arneu Vestadu
Samo bi se povremeno, i to veoma retko, u razgovoru pomenulo da su četiri sestre imale i brata. Kao i sva mala deca, mrtve sam doživljavao kao da su oduvek bili mrtvi – drugim rečima, kao da nikada nisu ni postojali. Ali kako sam odrastao, i verovatno ponešto zapitkivao majku, shvatio sam da je postojao brat o kome se nije govorilo: dakle, bile su četiri sestre i brat. Ali gde je bio taj brat? Zašto o njemu gotovo niko nikada nije govorio? Čak se i njegovo ime retko izgovaralo.
Ko je on bio? Kao i mnogi mladi ljudi dvadesetih godina prošlog veka, izabrao je vojnički poziv. Postao je oficir vojske Kraljevine Jugoslavije. Kao i svaki oficir, položio je zakletvu na vernost kralju. Ali istovremeno, tajno, bio je komunista, u vreme kada je Komunistička partija bila zabranjena, a njeni članovi ubijani, proterivani ili zatvarani. Kada je Nemačka 1941. napala Jugoslaviju, hrabro se borio. Iz nekog razloga njegov puk se nije predao, pa nije završio u nemačkom zarobljeničkom logoru, kao većina srpskog oficirskog kora, uključujući i mog oca. Pridružio se Titu i jugoslovenskim komunistima, koji su se borili protiv fašista i „domaćih izdajnika“. Ratovao je četiri godine, a vojničko znanje mu je verovatno pomoglo da napreduje u redovima Jugoslovenske narodne armije.
Godine 1945. jugoslovenski partizani, uz značajnu i presudnu pomoć Crvene armije – što se danas često zaboravlja – oslobodili su zemlju. Partizani su sada bili na vlasti. Moj rođak ostao je oficir, sada oficir Jugoslovenske narodne armije, mada ne znam koji je čin imao – verovatno majora ili pukovnika.
Godine 1948. Staljin je odlučio, iz razloga koji su zauvek ostali nejasni, da izopšti Tita i jugoslovenske komuniste. Od članova Komunističke partije, a naročito od onih u vojsci i službama bezbednosti, koje su predstavljale okosnicu režima, traženo je da se izjasne: jesu li za Tita ili za Staljina. Ni izdaleka nije bilo izvesno da će Tito pobediti, a još manje da je Tito ideološki u pravu, a Staljin u krivu. Neki su se izjasnili za Staljina, za druge se smatralo da bi mogli stati na stranu Sovjetskog Saveza, dok su treći jednostavno bili optuženi da su prosovjetski nastrojeni od ljudi koji su im zavideli na položajima. Zbog toga su završili u zatvoru.
Oko 10.000 ljudi, svi kadrovi Komunističke partije, bilo je zatvoreno, a najpoznatije mesto zatočenja bilo je ostrvo u Jadranskom moru zvano Goli otok – ime koje i na hrvatskom i na srpskom prilično dobro dočarava izgled tog mesta. Mnogi su bili izloženi mučenju nalik onom u Gulagu, samo što je ovoga puta takav tretman bio namenjen staljinistima – ili onima koji su bili proglašeni za staljiniste.
Moj rođak je, iz razloga koje ne znam – a nisam siguran ni da su ih moje tetke znale – završio na Golom otoku. Šapatom se govorilo da su prema njemu bili naročito surovi zato što je već jednom prekršio zakletvu da će služiti kralju, pa su oni koji su ga optuživali za izdaju smatrali su da je i njegova druga zakletva, da će služiti Titu i Jugoslaviji, bila podjednako neiskrena ili proračunata. Naravno, smatran je izdajnikom. Što je, kada je reč o ideološkom délit d’opinion, potpuna besmislica. Ali tako su ljudi tada razmišljali, kao što tako razmišljaju i danas.
Njegova žena bila je Slovenka, takođe komunistkinja, s kojom je porodica sve vreme ostala u veoma dobrim odnosima. Jednom, oko 1950. godine, kada je Tito posetio Ljubljanu, bacila se – doslovno legla – pred Titov automobil kako bi skrenula pažnju na sudbinu svog muža. Naravno, pripadnici službe bezbednosti su je podigli i sklonili, a zatim joj rekli da to više ne pokušava. (Ništa drugo joj se nije dogodilo.)
Moj rođak je pušten 1951. ili 1952. godine. Ubrzo potom umro je od upale pluća ili nečeg drugog čemu njegov organizam, oslabljen tokom zatočeništva, nije mogao da se odupre. Traumatizovana porodica zaključila je da politiku više nikada ne treba ni pominjati, a kamoli o njoj raspravljati.
Ne znam gde je sahranjen. Mislim da to niko ne zna. Ostao je prisutan samo u razgovorima vođenim u pola glasa. Postao je prava nepostojeća osoba, čak i u sopstvenoj porodici.
Izvor: RTS OKO
