Piše: Branko Milanović
Zahvaljujući prijatelju koji je dobio dve besplatne ulaznice, imao sam priliku da pogledam Na ivici rata (The Brink of War), novi film Majkla Rasela Gana, svega nekoliko dana pre zvanične premijere. Film govori o čuvenom i sudbonosnom susretu Ronalda Regana i Mihaila Gorbačova u Rejkjaviku, oktobra 1986. godine.
Gorbačov je došao na vlast godinu dana ranije, a sa Reganom se već sastao u Ženevi 1985. U to vreme tek je razrađivao ideje glasnosti i perestrojke, čije značenje još nije bilo sasvim jasno. U spoljnoj politici, Gorbačov, njegov ključni savetnik Aleksandar Jakovljev i ministar spoljnih poslova Eduard Ševardnadze (koji se takođe pojavljuje u filmu) zastupali su takozvano „novo mišljenje“. Sastanak u Rejkjaviku trebalo je da tom „novom mišljenju“ da konkretan sadržaj – ili da ga stavi na probu.
Regan je, s druge strane, bio u šestoj godini svog predsedničkog mandata i preostale su mu još samo dve. Tako je Gorbačov, na neki način, bio na početku svoje vladavine, dok se Regan približavao kraju svoje. Razlika u godinama između dvojice lidera bila je znatna: Regan je bio dvadeset godina stariji.
Priča o samitu u Rejkjaviku prilično je dobro poznata. Film se oslanja na transkripte razgovora i memoare učesnika kako bi gotovo dokumentarno prikazao dva dana intenzivnih pregovora – neke vođene u četiri oka između Regana i Gorbačova, a druge uz prisustvo čitavih delegacija. Raisa Gorbačova i Nensi Regan takođe imaju svoje mesto u priči, mada je njihova uloga u filmu možda nešto manja nego što je bila u stvarnosti.
Samit u Rejkjaviku ostao je upamćen po tome što su dvojica lidera došla nadomak dogovora ne samo o ograničavanju nuklearnog naoružanja, već i o tome da svaka strana u narednih deset godina uništi polovinu svog nuklearnog arsenala. To je bio Gorbačovljev predlog. A onda je Regan, u iznenadnom naletu smelosti, otišao još dalje i predložio potpuno ukidanje nuklearnog oružja.
Njegovi savetnici su, razumljivo, bili zaprepašćeni. I Gorbačov je ostao zatečen. Pošto je upravo izneo već krajnje radikalan predlog da se uništi polovina nuklearnog arsenala, odjednom ga je Regan nadmašio. „Sve?“, upitao je u neverici. Regan je klimnuo glavom: „Da, sve.“
Ipak, čitava zamisao propala je zbog jednog pitanja oko kojeg dvojica lidera nikako nisu mogla da postignu kompromis – pitanja Strateške odbrambene inicijative (Strategic Defense Initiative, SDI), Reganovog programa protivraketne odbrane, poznatijeg kao „Ratovi zvezda“.
Kada je Gorbačov u Rejkjavik došao sa radikalnim predlogom da se nuklearni arsenali prepolove, učinio je to svestan da Sovjetski Savez više nije u stanju da izdrži trku u naoružanju sa Sjedinjenim Državama. Nije mogao da nastavi da troši 15 odsto BDP-a na naoružanje i da istovremeno podiže životni standard stanovništva. Morao je da prevaziđe Brežnjevljevu „stagnaciju“.
Ali nije mogao ni da svom vojno-industrijskom kompleksu ne ponudi ništa – kompleksu koji je, kao i svi takvi kompleksi, žudeo za još oružja i još novca. U zamenu za pristanak na drastično smanjenje nuklearnog arsenala, obećao im je da će izdejstvovati obustavljanje rada na američkom programu SDI, kojim su sovjetski maršali i generali bili opsednuti. Zato je za Gorbačova zaustavljanje razvoja SDI bilo uslov o kojem se nije moglo pregovarati. Od toga je zavisio čitav dogovor.
Za Regana je SDI bio nešto što je želeo da ostavi u nasleđe Amerikancima – trajnu garanciju njihove bezbednosti. Kako je i sam rekao Gorbačovu, ako bi Sovjetski Savez uništio sve svoje nuklearno oružje, SAD više ne bi imale razloga da strahuju od SSSR-a, ali i dalje bi mogli da postoje neki drugi, „odmetnuti“ akteri, koji bi mogli da nuklearnim oružjem napadnu američku teritoriju.
Ko su 1986. mogli biti ti nuklearno naoružani „odmetnici“, nije sasvim jasno. Osim dve supersile, koje su raspolagale sa više od 90 odsto svetskog nuklearnog arsenala, nuklearno oružje su tada imale još samo Velika Britanija, Francuska, Kina, Indija i, verovatno, Izrael.
Regan je uveravao Gorbačova da će i Britanija i Francuska biti uključene u veliko smanjenje nuklearnog naoružanja – on će se lično postarati za to. Kinu nije pomenuo nijedan od dvojice lidera; kao ni Indiju i Izrael.
Zato je verovatno upravo Reganovo uverenje da američkom narodu mora ostaviti opipljivo nasleđe u vidu potpune zaštićenosti od nuklearnog napada sprečilo predsednika SAD da uopšte razmotri mogućnost odustajanja od SDI-ja. Nije pristajao ni na to da razvoj SDI-ja ostane ograničen na laboratorijska istraživanja — sistem je morao da bude isproban u stvarnim uslovima.
A onda je usledio neverovatan obrt. Regan je predložio da Sovjetskom Savezu preda sve tehnološke tajne SDI-ja, kako bi Sovjeti mogli da naprave sopstveni sistem. „Da“, rekao je, „dao bih vam čitav SDI“.
To je dovelo do najžešće rasprave u filmu. Gorbačov je podsetio Regana da Sjedinjene Države ograničavaju izvoz u SSSR čak i tehnologije niskog nivoa, uključujući „mašine za mužu krava“, a sada mu on nudi najsavremeniju vojnu tehnologiju ikada stvorenu.
„Zar vam to zvuči razumno? Da li bi Kongres, Pentagon, pa i vaša sopstvena administracija, ikada pristali na tako nešto?“
Na tom kamenu spoticanja završavaju se i film i samit.
Posle Rejkjavika su, kao što znamo, SAD i SSSR ipak nastavili sa ograničavanjem i smanjivanjem i strateških raketa i raketa srednjeg dometa. Bio je to veliki uspeh za obe zemlje, ali i za čitav svet. Možda je prvi put u istoriji trka u naoružanju stavljena pod izvesnu kontrolu i podvrgnuta određenim pravilima, a hiljade ofanzivnih oružja koja su mogla da unište civilizaciju za svega nekoliko minuta bile su uklonjene i uništene. Rejkjavik, iako sam po sebi nije doneo nikakav konkretan sporazum, bio je jedna od ključnih prekretnica na putu ka nuklearnom razoružanju.
I Gorbačov i Regan bili su idealisti. Regan je istinski verovao u prednosti američkog sistema slobodnog preduzetništva, slobode veroispovesti i slobode govora. Gorbačov je podjednako iskreno verovao u prednosti sovjetskog socijalizma – u njegovu sposobnost da obezbedi materijalnu jednakost, približno jednake šanse za uspeh i društvenu pokretljivost. Uostalom, on sam bio je oličenje sva tri ova načela, kao što je, uostalom, i Reganova životna putanja oličavala prednosti američkog sna.
Ma koliko se njihove ideologije razlikovale, nije nemoguće zamisliti da je svaki u onom drugom prepoznao nešto od tog idealizma. Bili su to, svakako, različiti idealizmi, ali ipak idealizmi – a ne puki pragmatizam i makijavelističko spletkarenje.
U filmu je Gorbačov imao više sreće sa glumcem koji ga tumači, Džaredom Harisom. Izrazima lica, naletima besa u kojima udara šakom o sto, a zatim trenucima zamišljenosti, ponekad čak i nostalgije i blagosti, Haris uspeva da Gorbačov oživi pred gledaocem.
Regan, pak, čuven po svom srdačnom, gotovo očinskom nastupu, koji je umeo da izgovori najratobornije rečenice, a zatim ih ublaži svojim blistavim osmehom, u tumačenju Džefa Danijelsa deluje drveno i ukočeno, gotovo kao figura od kartona. Zato u dve trećine filma, koje se gotovo u potpunosti svode na razgovor dvojice lidera, dominira Gorbačov. Inicijativa je očigledno na njegovoj strani.
Branko Milanović: Nacionalno-klasno pitanje, sovjetski slučaj
Da li je tako bilo i u stvarnosti? To je pitanje koje ostaje posle filma. Gorbačov je prikazan ne samo kao izvanredan pregovarač već i kao čovek koji suvereno vlada brojkama i odlično poznaje ulogu različitih komponenti sovjetske i američke nuklearne trijade. Regan deluje mnogo nesigurnije.
Možda je u to vreme već pokazivao izvesne znake senilnosti – kao što znamo iz drugih izvora – a možda mu brojke jednostavno nisu bile jača strana.
Ali kako onda objasniti to što Gorbačov ovde deluje kao tako vešt pregovarač, kada iz brojnih drugih izvora – uključujući njegove mnogobrojne pregovore sa Amerikancima, Nemcima, Francuzima, NATO-om i drugima – znamo da je umeo da bude naivan i prilično nevešt za pregovaračkim stolom?
To se možda najočiglednije videlo tokom pregovora o povlačenju sovjetskih trupa iz Istočne Nemačke i garancijama o neširenju NATO-a. Čini se – i to ne samo iz današnje perspektive nego i iz tadašnje – da bi i osrednje sposoban pregovarač umeo bolje da iskoristi „karte“ koje je Sovjetski Savez u tom trenutku imao u rukama kako bi izdejstvovao povoljnije uslove i pisane obaveze u pogledu budućih odnosa. Nije to bilo pitanje koje se pojavilo tek naknadno: o njemu se razmišljalo i tada, pa i u samom Gorbačovljevom okruženju.
Da li je Gorbačov jednostavno bio mnogo bolji pregovarač 1986. nego 1989? Ne znam. Siguran sam da ima onih koji to znaju ili bar imaju svoje hipoteze, i koji su o tome pisali. Vladislav Zubok, na primer, u knjizi Collapse (moj prikaz je ovde) opisuje Gorbačovljevu naviku da na važna putovanja u inostranstvo vodi delegacije sastavljene uglavnom od umetnika, pisaca, muzičara i kompozitora. Ne znamo da li je Raisa imala udela u izboru takvih šarolikih družina u vreme kada su se vodili pregovori o tako ozbiljnim pitanjima kao što su kontrola naoružanja, granice i finansije.
Na kraju filma gledalac ostaje sa melanholičnim mislima. Danas, četrdeset godina posle samita u Rejkjaviku i posle pobede demokratije – koja je na kraju filma ukratko prikazana padom Berlinskog zida i uobičajenim snimcima tog događaja – više ne postoje mehanizmi koji bi kontrolisali razmeštanje novog nuklearnog oružja. Sva četiri sporazuma o kontroli naoružanja između SAD i Sovjetskog Saveza, a potom Rusije, prestala su da važe. Devet zemalja danas poseduje nuklearno oružje, a verovatno ih još toliko razmišlja da ga nabavi. Gotovo svakodnevno slušamo pretnje njegovom upotrebom, a svet je bliži Apokalipsi nego što je bio čak i u mračnim vremenima uzajamnog nerazumevanja dveju supersila. Čovek se neminovno zapita: Kako smo dospeli dovde?
P.S. Od filma koji teži gotovo dokumentarnoj verodostojnosti moglo bi se očekivati da osoba zadužena za proveru činjenica ne dozvoli Raisi Gorbačovoj da svog muža čak dva puta nazove sovjetskim premijerom. Gorbačov nikada nije bio premijer Sovjetskog Saveza, a valjda se može pretpostaviti da je njegova supruga znala koju funkciju njen muž obavlja.
Izvor: Global Inequality and More 3.0
Prevod: RTS OKO
