Piše: Nikola Malović
Imaće tome sumalo 15 godina kako sam, iz meni nepoznatih razloga, kao osoba koja se generalno gnuša televizijskog programa i koja TV uključuje samo kad igra Đoković – odgledao svoj prvi i jedini rijaliti šou u životu. Činjenica da mi taj program sve ovo vrijeme dolazi u sjećanje hoće reći da je mnogo toga, ako ne između redova, bilo prikazano između kadrova, pa sam odlučio da kao gledalac-svjedok progovorim na način na koji nije bilo pisano do sada.
No prije ulaska u temu hoću da potvrdim i ovo, da sam minulog ljeta ne kraće od sata, razgovarao s veoma lijepom i dakako mladom ženskom osobom koja je upravo bila upisala Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu. Iz razgovora nalik intervjuu, saznao sam da prijemni ispit na FDU-u traje danima, da nimalo ne liči na audicije na kojima se izražajno recituje pjesma, kaže odlomak, nešto otpjeva ili odsvira, ili se izvede kakva uspjela imitacija. Ne, profesor koji preuzima klasu do krajnjih mentalnih ali i fizičkih granica opipava one koje će odabrati da ih uvede u popularnu no opasnu profesiju. Pitao sam moju atraktivnu i inteligentnu sagovornicu plaši li se toga da na kraju od nje u identitetskom smislu ne ostane mnogo? Dakako, negirala je, nesvjesna da će modelovanje po kalupu profesora koji je uzeo klasu potrajati godinama, da su profesori po defoltu stari mačci, te da, kao pedagozi, znaju ono što studenti i ne slute, da je vješt vođa u stanju da u mlad mozak postavi tempirnu bombu. Bomba može eksplodirati prije, može kasnije, to može da bude bomba prosvjetljenja, a može da bude i bomba posrnuća.
Pazimo…
Godine 2010. odgledao sam rijaliti „Hrvatski top-model by Vanja Rupena“. Šou je na jednoj hrvatskoj televiziji vodila istoimena bivša mis Hrvatske i top-model, obećavajući kako će svojim iskustvom i savjetima mladim djevojkama pomoći da ostvare vlastite snove.
Bilo je tisuću prijavljenih kandidatkinja, od kojih su brojne kamere u prvoj od sedam epizoda pratile njih nekoliko desetina, kako pod budnim okom Vanje Rupene hodaju po mahom neravnoj površi na otvorenom prostoru – da bi ova vidjela kojih 12 djevojaka ima potencijala za catwalk, manekenski hod, i ostale kvalitete.
Za mnoge od njih kreće pakao. U trenutku kada kamere prate vavedenje oduševljenih djevojaka u šminkernicu, produkcija namjerno odabira jednu dugokosu i baš od nje traže drastičnu promjenu, da joj frizeri sasvim skrate kosu. Djevojka u rijalitiju doživljava mali nervni slom, jer poznato je kada žensko čeljade drastično mijenja hairstyle. Promjena frizure uvijek je vezana za emotivnu promjenu, za zaljubljenost, ili odljubljenost, ali se kosa niti krati, niti prefarbava kad je pod njom sve potaman. Jedna od 12 kandidatkinja panično zove majku, pred kamerama kroz plač traži savjet, šta da radi, jer „ovi od mene traže da…“, a majka je savjetuje da ipak posluša, jer su takova pravila igre. Pred očima gledalaca dešava se dakle prvi slom karaktera, prva lekcija modeling mind-a.
Rijaliti se pretvara u zabavan šou sa sve težim ali i okultnijim zadacima. Produkcija zna da je san svake djevojke vjenčanje iz snova, dakako u bijeloj vjenčanici, i one ih dobijaju. Umjesto da ih foto-aparati koji ne prestaju da škljocaju vide takve, lijepe i mlade u vjenčanicama, kandidatkinje dobijaju naizgled neobičan zadatak, da izgledaju kao „ostavljene mladenke“. kao mlade šokirane zbog nedolaska mladoženje. Šta rade ostavljene mladenke pred kamerama? Rukama razmazuju šminku po licu, tako da na kraju ne izgledaju ostavljeno i očajno – nego upravo silovano! Ako gledaocu još nije jasno zašto je produkciji potrebno prljanje svega što je bijelo i čedno, odgovoriće nam nastavak.
Nikola Malović: Kamen sa vrha Lovćena ili Džabe nam Njegoševi dani bez povratka crkve na vrh
U novoj epizodi kandidatkinje imaju zadatak da na otvorenom prostoru pokazuju što veći bijes i gnijev, da zrače zlo, i to one pod rukovodstvom voditeljke čine. Gdje? Na temeljima crkve. Zašto baš na temeljima neke razrušene crkve djevojke pokazuju vlastita glumačka umijeća? Proces pretvaranja djevojaka u nešto nečasno već počinje da bude evidentan.
Jedan od zadataka bio je da kandidatkinje „skoče“ sa sedmospratnice, što je izazvalo panični strah i plač kod jedne, iako je ketvok, manekenski hod nizbrdo, pod uglom od 90 stepeni, trebalo izvesti uz osiguranje jakom sajlom. Na simboličkoj ravni, to je scena biblijskog pada, bez svake sumnje. Jer, zašto bi kandidatkinja za top-model uopšte trebalo polako da se obrušava niz nimalo nisku sedmospratnicu? Što fali znalačkom hodu po vodoravnoj pisti? Tom hodu nedostaje lekcija slamanja identiteta, ali i onostrana dimenzija.
Sledeći zadatak bio je hodanje po vodoravnoj pisti. Ali, kakav? Prvo su kandidatkinje hodale sa izuzetno teškim i velikim bijelim krilima, a zatim sa manjim, crnim. Mnoge su posrtale pod težinom bijelih krila, kvareći sebi tako manekenski hod, a hvaljene su bile onda kada su catwalk učinile savršenim, što nije bilo teško, s lakim, je li, crnim pak krilima.
Za sve vrijeme trajanja ovog veoma gledanog hrvatskog rijalitija, u početku simpatični i djevojkama tek naoko naklonjeni članovi žirija, Vanja Rupena, Saša Joke i Tihana Harapin Zalepugin, pretvarali su se u osobe koje potajno žele pad svih njih, a ponajviše onih koji uđu u najuži izbor. Zašto? Zato što je to dio igre, sticao se utisak kod publikuma koji opaža i simbole a ne samo „zadatke“ tokom sedam epizoda, jer je manekenski poziv na granici moralnog, jer ište apsolutnog poslušnika, danas je evidentnije nego ikad, s obzirom da zbog honorara sve vanrodniji maneken pristaje da na pisti bude otvorena sprdnja samom sebi, do koje se mjere izrodila modna industrija, pa tako vidimo modele koji kao odjevne predmete nose nešto što liči na dječji bazen za plažu, nose pantalone koje počinju od koljena naniže, nose u predjelu prepona zatamljene farmerke kao da su umokreni, nose nenosivo, s glavama i ramenima koja služe kao ofingeri za poništavanje mode, premda nije sve počelo iscijepanim farmericama nego seksualnom dekadencijom u klubu štovalaca đavola koji voli ne samo Pradu iz filma sa Meril Strip, nego i ostale brendove.
Pred kraj sve mučnijeg takmičenja, rijaliti je internalizovan. Preostale djevojke od ukupno 12 modnih apostolki otpelane su iz Zagreba za Beč, da bi tamo, na njihovo veliko iznenađenje, morale da po ulici punoj ljudi, hodaju u donjem vešu. Na sve pristati zarad uspijeha, zarad para u futuru drugom, učio je mlade žene ovaj rijaliti. I one su se svukle do gaćica i brushaltera i, kao da to nije ništa u očima njihovih roditelja, komšija, prijatelja i momaka, dijelile su svoju zaista Bogom danu ljepotu svima s ulice. I svima iza kamera. I svima ispred TV prijemnika.
Za oko mi je bila zapala, rekao sam tada ženi, Andrea Katkić, ne samo stoga što je postala 12. po redu nakon što je bivša 12. odustala u prvoj epizodi, nego zato što je bila najljepša, najupornija, u tom mlinu vlastite volje i dalje je sačuvala svoju, i pokazala se kao najinteligentnija. Njih tri su, Rafaela Franić, Nikolina Jurković i Andrea Katkić, nakon golog hodanja po Beču, dovedene u jedan TV studio, iznenađene, jer će, mislile su, sada s njima da bude urađen prvi intervju. Ali je i intervju bio zamka palih organizatora, scenarista i voditelja, jer su djevojke pitanjima gađali baš tamo gdje su bile najtanje, da bi najljepšu, Andreu Katkić, lukavi voditelj pitao da li bi zbog karijere – a na to se svodi mnogo manekenskih priča – pristala da spava sa modnim kreatorom?
Najinteligentija od svih Dvanaest Rupeninih, rekla je da za tim nema potrebe i dodala, bez sekunde razmišljanja, da su kreatori uglavnom homoseksualci. Bravo, mala, pomislio sam, i možda u tom trenutku, nehotično, zapamtio detalje o kojima ću kao gledalac-očevidac pričati poslije sumalo 15 godina. Andrea Katkić je ispala iz igre biće zato što je sačuvala dio Andreje Katkić prije ulaska u rijaliti, dok je Nikolina Jurković, zbog čije je dijasteme, razmaka između prednja dva gornja zuba, žiri coktao sve vrijeme. Pa se Nikolina prelomila, i u polufinalu se pojavila s novim zubima, bez dijasteme.
Polufinalna emisija imala je gledanost od 14,8% u ciljnoj grupi od 18 do 49 godina.
U novom studiju sa osam kamera i 23 metra dugom pistom, krajem 2010. godine uživo iz Studija 4 Jadran filma, pobijedila je Rafaela Franić, kojoj je kao glavna nagrada pripala čast da se fotografiše za naslovnu stranu modnog časopisa „Elle“, da postane zaštitno lice modnog portala „Style Faschion Community“ i da sklopi ugovor sa agencijom „Thalia Models Women International“.
Ovo je bio jedan od mogućih ogleda kako se može, premda i ne mora, sklopiti ugovor s đavolom. Što je bilo docnije sa Rafaelom, Nikolinom i Andreom, ne znam, jer me nisu zanimale one kao osobe, nego proces koji im je na moje oči mleo karaktre i identitete, a jačao gordost i poslušnost zarad naoko stalnog napredovanja u karijeri.
Ako se pažljivi čitalac sjeća mlade i lijepe glumice sa početka teksta, a sa kojom sam u Herceg Novom razgovarao minulog ljeta, postavlja se pitanje da li se mlinovi tvorbe manekena i glumaca razlikuju? Zasigurno da, ali sam sve ubjeđeniji da i jedne i druge njihovi mentori prvo izlome iznutra, eda bi ih sastavili kako profesija i mentorski sklop nalažu. I u nebinarnom manekenu ima vanrodnog glumca. Tu je možda problem ovih profesija. Što im identitet srasta s ulogama koje oni jesu prihvatili, i jesu iz njih proizašle, ali nisu pisali vlastiti tekst niti su na modnoj pisti odstupili od pravila catwalka.
Izvor: Pečat