Piše: Biljana Đorđević Mironja
Odavno je Ivo Andrić ukazao na manjkavost zakona i društvenih shvatanja koji nisu nalazili način da zaštite zlostavljanog pojedinca. Kao dobar poznavalac duše, pisac je prepoznavao takve oblike napada na dostojanstvo, zbog čega je i sam napustio državnu službu
Tokom aktuelnih napuštanja radnih mesta i otkaza u akademskim, kulturnim i prosvetnim krugovima, čitamo Andrićevu dnevničku belešku iz 1938, unutrašnji monolog četrdesetšestogodišnjeg pomoćnika ministra inostranih poslova, koji nakon dvadeset godina penjanja uz lestve državne službe preispituje svoje dotadašnje učešće u sistemu: „Nagledao sam se velelepne društvene zgrade; najpre spolja, a zatim iznutra. Dok sam je optrkivao spolja, urlao sam sa svima koji su trčali i obijali pragove zajedno sa mnom, urlao lirski i harmonično, ali urlao. Unutra, pevao sam u horu, zajedno sa ostalima koji imaju krov nad glavom, pevao tiho, nečujno, ali pevao.
Sada, kad sam video, čuo, osetio i upoznao jedno i drugo, vreme je da potražim treće mesto. Skrovito a uzvišeno mesto gde se ne urla i ne peva, gde se stiču konci i uzlovi života i smrti, gde se ne želi i ne čeka, nego se sedi nad nađenim i dočekanim, nad nepreglednom i neprolaznom rekom života, celog života, u razmišljanju, bez želje i pomisli da se obuhvati,
Fragmente slične prirode pisac će uneti u Znakove pored puta. No ne i ovaj koji, kao suviše ličan, ostaje u jednom od njegovih džepnih notesa. Prateći dalje Andrićev radni vek, to „treće mesto” na kojem je želeo da se posveti životnoj mudrosti za njega će ostati nedosegnuti prostor sreće – budući da će biti suočen sa fašističkom okupacijom i komunističkim ustrojstvom nove Jugoslavije. Ipak, pismo otkaza ili ostavke uputiće početkom 1941. simbolično otkazujući svoju veru u sistem u čijem je stvaranju i jačanju učestvovao. Razlozi za takav potez su oglušivanje njegovog nadređenog ministra inostranih poslova Aleksandra Cincar Markovića o njegove molbe da ga primi na razgovor, zatim ignorisanje i zanemarivanje njegovog prisustva na poziciji prvog čoveka jugoslovenske ambasade u Berlinu uključivanjem trećih, privatnih lica koja ministar prima i koja obavljaju Andrićeve poslove, te izostanka obaveštavanja o rezultatima tih poseta. Nalazeći nemogućim da nastavi rad u datim okolnostima i izražavajući mišljenje da je takav način štetan po Jugoslaviju (postajući tako koristan za Nemce), Andrić piše da radi po savesti i radnom iskustvu.
Ukazujući na određenu vrstu komentara, kao posledicu ignorisanja i zanemarivanja njegovoga zalaganja, kako među njegovim kolegama tako i u nemačkom Ministarstvu inostranih poslova, Andrić ministra obaveštava da je njegov diplomatski ugled narušen, te da, zbog smanjenog autoriteta, želi da napusti položaj. Poslanik u pismu navodi da ga poklonjeno poverenje obavezuje da iskreno i otvoreno saopšti sve što smatra da je neophodno u interesu službe i da ne želi da zauzima položaj pod uslovima koji su u protivnosti kako sa njegovim pogledima na službu tako i sa njegovim shvatanjem ličnog dostojanstva. Iz sledećeg Andrićevog pisma zaključujemo da ministar ne prihvata njegov zahtev da bude razrešen dužnosti, ali i da on čvrsto ostaje na stanovištu da službu napusti.
Nemiri iz radnih dana
Sredinom tridesetih godina, pisac je u svoje dnevničke notese zapisivao utiske nakon radnih dana i susreta s ljudima. Neke od njih uključio je u Znakove pored puta trideset godina kasnije, dok su drugi ostali samo među njegovim beleškama. Među onim objavljenima nalazimo mišljenje izvesnog stranca o našim ljudima koje je Andrić smatrao važnim. Naime, postoje pojedinci koji boluju od „hipertrofije ličnosti”, koji su pri svakom zajedničkom poslu opsednuti sopstvenim značajem i ulogom. Njihova ambicija, umesto da se fokusira na rad, rezultate i ukupan zajednički uspeh, usmerena je isključivo na isticanje svoje ličnosti i nametanje sopstvene volje. Andrićev radni vek protiče „kroz naporan rad, neprijatne susrete i trzavice svake vrste”, provodi dane sa „glavoboljom, potištenošću, uz ogorčenost i gnev”, a noći u nesanici. Toksičnost nefunkcionalnog i moralno kompromitovanog sistema pisca iscrpljuje do krajnosti: „Da me još malo i nikako ne boli glava, pomislio bih da sam već
Razlozi Andrićeve glavobolje
U knjizi Srđana Mićića Od birokratije do diplomatije: istorija jugoslovenske diplomatske službe 1918–1939 nalazimo da je Andrić izveštavao o različitim oblicima voluntarizma u Ministarstvu inostranih poslova: o uhođenju i kontrolisanju diplomatskih činovnika, različitim malverzacijama poput trgovine dnevnicama na crnoj berzi, primanja službenika preko partijskih i nepotističkih veza, o izuzetnoj neprofesionalnosti pojedinih šefova misija koji su arhive svojih nadleštava smanjivali spaljivanjem dokumenata, o unosnom otvaranju radnih mesta „u novim poslanstvima, otpravništvima poslova i konzulatima”, kao i o maničnoj želji mlađih službenika da dobiju premeštaj u prekookeanske zemlje zbog ženidbe sa „dolarskom princezom”. Većina službenika „izbegavala je ekonomske, administrativne, finansijske, pravne i arhivske poslove”, čekajući premeštaj iz takvih odeljenja „kao osuđenici puštanje na slobodu”, kako se Andrić izrazio. Uz Nušića je ukazivao na nepoznavanje stranih jezika kao na „konstantan problem u jugoslovenskoj diplomatsko-konzularnoj službi” i da je „najkarakterističnija osobina činovnika primanih iz uglednih porodica neznanje francuskog”. Pisac je u službenim dokumentima skretao pažnju da je „veliki broj devojaka koje su bile zapošljavane u MIP-u, dobijao radno mesto ne na osnovu svojih znanja već su bile nesposobne ženskinje nepouzdanog i sumnjivog morala i prijateljice i metrese načelnika odeljenja i šefova odseka”.
Autoriteti gladni publiciteta
Pored institucionalnih problema, Andrićeve frustracije imale su i drugo lice – lice starih, samodovoljnih autoriteta. Stoga jednu skupinu fragmenata posvećuje gerijatrijskom paternalizmu i kritici starih ljudi koji su i u poznim godinama ispoljavali očajničku potrebu za dominacijom i društvenim priznanjem.
Otvoreno je govorio o „mnogim svojim prijateljima‑akademicima koji su prosto obožavali konferencije za štampu kao reklamu”, zbog čega on sam nikada nije pristao da bude predsednik SANU. Andrić je smatrao da je „čovek sam sebi najveća titula”. Isticao je da mu zvanja smetaju, a kao drukčije primere navodio je kolegu pisca koji je voleo da bude oslovljavan kao akademik i rumunskog državnika Nikolaea Jorgu, koji se uvredio kada mu je, kao mlad diplomata, uručio pismo bez svih njegovih titula.
Uz oštar animozitet prema određenim aspektima starosti, pisac izdvaja potrebu pojedinaca da se ističu uprkos nemoći, negujući besplodne, prazne i dvosmislene razgovore. Tako mu razgovor sa dva starca, univerzitetskim profesorom sa praksom dužom od 30 godina i čuvenim generalom (njihova zvanja Andrić će izbaciti iz fragmenta unetog kasnije u Znakove pored puta), donosi osećaj da se život „sužava i mrači”, da se kreće „uskim, klizavim i zagušljivim hodnikom” bez izlaza, gde „se dešavaju samo rugobe i zločini, bez svedoka, bez spasa i izlaska, jer mu je kraj zatrpan leševima”. To iskustvo, zbog kojeg je imao potrebu da se okupa i preobuče, donosi mu osećaj „zagađenosti otrovnim pepelom”, usled čega mu treba vremena da se „raskuži i povrati.
Pisac ističe i izopačenu percepciju sveta kod starih ljudi: da je svet postao veći i teži, ali i da je istovremeno uži i prepun. Te suprotne i podjednako netačne krajnosti pokazuju unutrašnji raskol i konfuziju. Zapisi o starosti mogli bi se završiti piščevim silogizmom: „1) U većini slučajeva starci nemaju šta da kažu mlađima; 2) Većina staraca voli da priča i da daje savete mlađima; 3) Znači da je ono što stari govore mladima ponajčešće – ništa”.
„Zlostavljanje” – alegorija o drami čoveka u sistemu
Uz beleške, Andrić ispisuje pripovetku Zlostavljanje, koju će objaviti 1946. Na prvi pogled, reč je o porodičnoj drami u središtu sa mladom ženom koja trpi specifično verbalno ponižavanje od znatno starijeg muža. Naime, vredna i naočita Anica, skromnog porekla, udaje se za bogatog trgovca neugledne spoljašnjosti. Tokom tri bračne godine, muž sve življe priča o svom navodnom uticaju u državnim organima i poslovnom svetu „plivajući bezobalnim morem samohvalisavosti”. Znajući da su u pitanju laž i samoobmana, te manifestacije nadmenosti Anici iz dana u dan postaju sve zamornije i mučnije. Ubrzo počinje da oseća strepnju, gađenje, poniženje i stid, da trpi glavobolju i nesanicu. Svesna je da postaje žrtva, „da je zloupotrebljena i zlostavljana na podmukao ali prividno bezazlen i dopušten način”. Teška bezvoljnost, jad, uniženost, pasivnost, neotpornost i samoprezir tokom „života u dubokom mraku”, „u svetu punom rugobe i nesavršenstva”, te „uprljanost” i potreba za stalnim kupanjem, ekvivalentni su onom što pisac izražava u dnevničkim zapisima. Aničin beg na kraju priče praćen paničnim strahom i skromnim koferom sa nekoliko stvarčica, može se tumačiti kao anticipacija savremene predstave o čoveku koji, zgađen licemerjem i opskurnim ponašanjem sistema, napušta posao sa malom kutijom i nekoliko predmeta tražeći mir u trenutku kada društvo još uvek ne ume da prepozna i kazni vinovnika njegove patnje.
Jerkov na predavanju u Nikšiću: Andrić je bio preširok za nas
Ujedno, čin samospasavanja nalik je Andrićevom traganju za „trećim mestom” izvan „velelepne društvene zgrade”. Društvo i porodica osudiće potez „pobegulje i besnulje”, kao što se teško razume odlazak prvog čoveka ambasade ili, danas, otkaz profesora univerziteta, direktora institucije kulture. Ukoliko se položi u kontekst savremenih znanja o strukturi moći i saznanja o vrstama psihološkog nasilja, pripovetka se može čitati kao pronicljiva i futuristički izrečena alegorija prikrivenog zlostavljanja u malim porodičnim i radnim sredinama, bez prisustva svedoka, fenomenu koji je danas zakonski sankcionisan. Majstor reči je pre osamdeset godina, gradeći lik zlostavljane žene, taj mehanizam nazirao i razumeo, kritikujući i upotrebu izraza „razumeš” i „znaš li ti ko sam ja”. Još tada je Andrić ukazao na manjkavost zakona i društvenih shvatanja, koji nisu nalazili način da zaštite zlostavljanog pojedinca. Kao dobar poznavalac duše, pisac je prepoznavao takve oblike napada na dostojanstvo, zbog čega je i sam napustio državnu službu. Andrićevo razmišljanje o drami čoveka zarobljenog u paradoksu uspeha i nevidljivog zlostavljanja teklo je kako kroz službene spise tako i kroz lične nemire i proznu fikciju.
Izvor: Politika Magazin
