Piše: Vladimir Đukanović
Evropa se našla u nebranom grožđu. U trenutku kada električna mobilnost postaje ključ za ekonomsku i tehnološku budućnost, evropski lideri se suočavaju sa brutalnom realnošću: 99% baterija koje pokreću automobile, telefone i sisteme za skladištenje energije dolazi izvan evropskog kontinenta. Najveći deo tog tržišta kontroliše Azija, dok Sjedinjene Države masovno subvencionišu domaću proizvodnju kroz IRA paket. U Briselu raste panika jer postaje jasno da evropski projekti neće izdržati globalnu konkurenciju bez ogromnih državnih i evropskih fondova.
Sama evropska automobilska industrija predstavlja srce kontinentalne ekonomije. Sa oko 800 milijardi evra prihoda i preko 13 miliona zaposlenih, ovaj sektor nije samo poslovni već i politički stub Unije. Ako Evropa ne uspe da osigura domaću proizvodnju baterija, cela priča o zelenoj tranziciji može se pretvoriti u ekonomsku katastrofu. Lideri industrije upozoravaju da je u pitanju strateška autonomija kontinenta. Baterije nisu samo industrijski proizvod, već i geopolitičko oružje, jer ko kontroliše lance snabdevanja energijom, kontroliše i tržište budućnosti.
Kompanije poput PowerCo, Verkor i ACC u zajedničkom apelu čelnicima Unije jasno poručuju da bez direktne finansijske inekcije od strane EU projekti neće opstati. Njihov zahtev je jednostavan: nekoliko milijardi evra direktne pomoći u narednih pet godina, vezano za proizvodnju, kako bi se izgradila kritična masa kapaciteta. Pritom naglašavaju da to nije milostinja već „most ka performansama“, jer bi taj novac omogućio proizvodnju dovoljno baterija za preko milion i po električnih vozila do 2027. godine. Drugim rečima, oni traže ono što su Amerika i Kina već odavno uradile: zaštitu sopstvenog tržišta i ubrizgavanje ogromne količine javnog novca u strateške sektore. Shvatili su pre političkih lidera da ekonomija ponovo postaje oruđe za političko, a potencijalno i ratno dejstvovanje.
Istovremeno, litijumska industrija, bez koje nema ni baterija, nalazi se u regulatornom haosu. Evropska agencija za hemikalije predložila je da se litijumske soli klasifikuju kao supstance visokog rizika po zdravlje, što bi značilo novi talas birokratije, ograničenja i dodatnih troškova za rudare i prerađivače. Kompanije poput Rio Tinta, Erameta, Glencorea, Imerysa i drugih zajednički su pisale Evropskoj komisiji da takav potez praktično ubija investicije u Evropi, jer stvara nesigurnost i gura kapital ka Australiji, Čileu i Sjedinjenim Državama. Argument industrije je jasan: bez jasnog i predvidivog regulatornog okvira Evropa ne može da razvije sopstvenu bazu sirovina i biće osuđena na uvoz. Pored toga društveni sentiment prema rudarskim kompanijama je doveden do usijanja, tako da nema društvenog dijaloga oko ovih investicija već je neko sve to preneo na polje političke ideologije. To se radi kada sistemski želiš da uništiš nečiju ekonomsku budućnost, tako da situacija postaje bezizlazna.
U pozadini svega nalazi se dublji strah koji je neminovna konsekvenca manjka razvoja: da će Evropa ostati tehnološka kolonija. Dok Brisel raspravlja o klasifikacijama i pravilnicima, Azija već proizvodi baterije po planovima koji su Evropljanima nezamislivi. Kineski giganti poput CATL-a i BID-a vladaju globalnim tržištem, a njihova državna podrška omogućava im da obaraju cene i agresivno osvajaju tržišta. Ono što dodatno zabrinjava evropske lidere jeste činjenica da će Kina do 2030. godine jedina u svetu imati dovoljno kapaciteta za proizvodnju litijumskih baterija potrebnih za sopstvenu auto-industriju, dok će svi ostali regioni, uključujući Evropu i Sjedinjene Države, biti u deficitu. Drugim rečima, Kina ne samo da će zadovoljiti sopstvene potrebe, već će držati ceo svet u šaci jer će kontrolisati višak ponude, a time i cene i tokove trgovine.
Amerikanci su sa druge strane jasno definisali pravila igre kroz Inflation Reduction Act i sada privlače investicije evropskih kompanija, koje radije otvaraju pogone u Teksasu nego u Francuskoj ili Nemačkoj. Evropa se tako nalazi u začaranom krugu. Bez državne pomoći nema industrije, a bez industrije nema ni političke moći da se odbrani sopstveni model tranzicije. Kina i Amerika već osiguravaju sopstvene lance vrednosti, dok EU gubi vreme u beskrajnim raspravama.
Čitava priča dobija i dimenziju unutrašnje političke borbe. Nemačka i Francuska guraju ideju da EU direktno subvencioniše proizvodnju, dok su zemlje poput Holandije i nordijskih država skeptične prema takvom državnom intervencionizmu. Ali industrija podseća da vreme curi. Ako se kapaciteti ne izgrade u naredne dve-tri godine, evropsko tržište bi moglo da bude preplavljeno azijskim baterijama, a domaći proizvođači nikada neće doći u fazu profitabilnosti. To bi značilo gubitak desetina milijardi evra investicija, pad inovacionih centara i trajnu zavisnost od uvoza. Ono što Evropljani moraju da shvate, baterije će se kupovati i određena cena uticaja na okolinu će biti plaćena, bilo da uvozimo ili proizvodimo iste.
Evropski proizvođači pokušavaju da igraju na kartu straha. U svojim pismima Briselu koriste terminologiju koja jasno ukazuje da je ovo pitanje bezbednosti i geopolitičke stabilnosti. Govore o „strateškoj ranjivosti“ i upozoravaju da je u pitanju „više od industrije – radi se o geopolitici“. U praksi to znači da svaka baterija proizvedena u Kini i uvezena u Evropu postaje političko oružje, jer kontinent svoju tranziciju zasniva na komponentama koje ne proizvodi. A tranzicija nije samo ideološki projekat već i energetski opstanak, jer električni automobili i sistemi skladištenja energije treba da zamene ugalj, gas i naftu. Kad, tad.
Panika u Briselu je realna i industrija je oseća. Zato i postoji ovakav pritisak: otvorena pisma, koordinisane kampanje i lobiranje na najvišem nivou. Nema više vremena za čekanje, poručuju direktori. Ako Evropa ne reaguje, čeka je scenario u kojem će, i pored svih zelenih planova, ostati zavisna od Azije i Amerike, a industrijska proizvodnja nastaviti da pada. U najboljem slučaju, ostaće samo montažni pogoni i male niše, dok će prava vrednost i tehnologija biti van kontinenta.
Industrijska proizvodnja u EU je u aprilu pala za 2,4% u odnosu na prethodni mesec. Sramežljivi skok iz prvog tromesečja se pokazao kao kratkotrajan. Svima je jasno da manjak jeftinih energenata i nemoć da geopolitički utiču na ostatak sveta ostavlja Evropu u nemilom položaju, bes pravih vojnih i ekonomskih saveznika.
Evropa je već uložila mnogo političkog kapitala u zelenu agendu i sada se suočava sa brutalnom dilemom: ili će brzo mobilisati ogromne sume novca i prilagoditi zakone kako bi zaštitila sopstvene proizvođače, ili će izgubiti kontrolu nad ključnim sektorom 21. veka. Ova dilema je egzistencijalna, jer ako propadne automobilska industrija, propada i evropski model društva baziran na stabilnim radnim mestima, izvozu i socijalnoj državi. U tom smislu, pitanje baterija prevazilazi ekonomiju i postaje pitanje evropske budućnosti kao globalnog igrača.
Izvor: Fejsbučenje
