Piše: Đakon Pavle Lješković
Dok je držao u naručju dvogodišnjeg sina, prisjećao se večeri u kojoj je donio ono što je kasnije više puta nazvao životnom odlukom. To se dogodilo u noći uoči njegovog tridesetog rođendana. Naime, na osnovu priča i iskustava starijih muškaraca – samaca iz njegovog sela, došao je do zaključka da nema potrebe da traži djevojku za ženidbu u gradu, budući da nijedna od njih ne bi pristala da dođe da živi na selu. Sjutradan je obukao bijelu, platnenu košulju, crne pantalone i cipele i pošao u grad koji je udaljen nekih stotinak kilometara od njegovog planinskog sela. Trebalo mu je čitavih sat vremena da nađe agenciju, koja se nalazila u malenoj, neuglednoj kancelariji. Tu je potpisao osmogodišnji ugovor na papiru koji mu je dao krupni čovjek, sijede brade i neobično gustih obrva. Nekih dva mjeseca nakon toga, u selo je stigla djevojka sa Sjevera Albanije, za koju bi se reklo da nije mogla imati ni navršenih dvadeset godina. Posle kraćeg upoznavanja, upitala ga je za krevet u kojem bi mogla da odmori nakon dugog i napornog puta. Zaspala je vrlo brzo, dok je on ostao budan do kasno u noć, budući da je sve vrijeme posmatrao dok spava, čudeći se svemu što se toga dana dogodilo.
Ujutro ga je probudilo lupanje posuđa iz sudopere. Naime, nakon što je prebrisala cijelu kuću i iznijela ćebad i posteljinu napolju da se provjetre, djevojka je krenula sa temeljnim pranjem posuđa. Na stolu ga je čekao obilan doručak. U narednom periodu, njegova kuća je sve više počela da poprima izgled toplog doma. Takvu toplinu je kuća imala za života njegove majke, bez koje je jako rano ostao. Djevojka je brzo učila jezik i postajala sve omiljenija u selu u kojem je živjelo pretežno starije stanovništvo. Pomagala je komšijama u poljskim radovima, a nerijetko i u kućnim poslovima. Kada bi se vratio kući iz seoske kafane ili grada pripit, nikada mu nije prebacivala, niti mu se u vezi bilo čega suprotstavljala. Nakon što mu je rodila treće dijete, učinilo mu se da se neobično proljepšala i počeo tek tada da prema njoj osjeća neku vrstu zaljubljenosti. Dok ju je posmatrao kako se igra sa njihovom djecom, bio je čvrsto uvjeren da je ona ovdje korijene pustila do kraja svog zemnog života, te da bilo kakav ugovor tu činjenicu ne može da promijeni.
Međutim, prije nešto manje od dva mjeseca mu je po prvi put napomenula da ugovor ubrzo ističe. Budući da se te večeri vratio posle radova na njihovom imanju prilično umoran, nije naročito obratio pažnju na njene riječi. U narednih nekoliko sedmica ga je sve češće napominjala na istek ugovora. Njemu je i dalje djelovala kao nerealna mogućnost da će ona napustiti njihovu djecu i sve što su stvorili u prethodnih osam godina. Dvije noći prije odlaska, ušavši u jednu od soba stare, prostrane kuće, shvatio je da je ona već spakovala svoje stvari. Tada ga je zamolila da joj organizuje prevoz do autobuske stanice u gradu, u ranu zoru dok djeca još spavaju.
Tog jutra, oko pola pet njihov vjenčani kum je došao sa svojim automobilom, po dogovoru, tačno na vrijeme. Iako kum nije znao o čemu se tačno radi, dobro je shvatao da je bolje da ih oboje ništa ne pita. Prije nego što je ušla u automobil, okrenula se prema svom mužu i preporučila mu da djeci u prvom periodu govori da im je majka morala da pođe da se brine o svojim bolesnim roditeljima. Kad odrastu, neka im priča o njoj i njenom odlasku šta god misli da treba da im kaže. Nakon toga se okrenula i bez zagrljaja i pozdrava ušla u auto.
I sada, dok u naručju drži njihovo najmlađe dijete, razmišlja o tome kako, možda, ipak nije trebao da posluša svoje starije drugove, neženje. Možda bi bolje bilo da je bio uporniji i našao djevojku iz grada. Moguće je da ona ne bi bila tako spretna u kućnim poslovima. Možda bi mu se katkad suprotstavljala i ponešto mu prebacivala, ali bi ostala do kraja pored njega i njihove djece. Takođe je razmišljao o tome kako će u svijetu koji se sve više udaljava od Hrista, ljubav zamijeniti ugovori koje će između sebe potpisivati ljudi, iz čijih će srca hirurški precizno biti odstranjena osjećanja koja ih i čine ljudima i bez kojih čovjekov život gubi svoje pravo naznačenje i smisao…
Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u Crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi
