Piše: Aleks Garet
Bela Tar nije čovek koji ćaska. Čim je naš Zoom poziv otpočeo, krenuo sam da se zahvaljujem na izdvojenom vremenu, pa sam mu rekao da mi je drago zbog ove prilike – na šta mi je on odgovorio da ne treba da budem toliko učtiv, već da mu jednostavno kažem šta hoću. Osmeh na njegovom licu odaje dobro raspoloženje, iako njegove reči sugerišu da odmah pređemo na stvar. Tako i činimo.
Povod za razgovor je tridesetogodišnjica njegovog magnum opusa Satantango (1994). Poznat po izuzetnoj dužini, sporom, meditativnom ritmu i bogato stilizovanom svetu koji gradi, ovaj sedmočasovni film posvećeni filmofili često smatraju svetim gralom. Na listi Sight and Sound iz 2022. godine izabran je za (zajedničko) 78. mesto na spisku najboljih filmova svih vremena – što je, bez sumnje, prenizak plasman – a Suzan Sontag je dala sažetak onoga što mnogi osećaju kada je rekla: „Rado bih ga gledala svake godine do kraja života.“
Satantango prati stanovnike zaboravljenog mađarskog sela koji, nakon raspada kolektivne farme, prave planove za novi život. Njihove namere, međutim, remeti dolazak zagonetnog i harizmatičnog Irimija (koga tumači kompozitor filma Mihaj Vig), koji kao da ima sopstvene ideje – i o ljudima i o njihovom novcu.
Iako se zbog svoje priče često opisuje kao film o propasti komunizma, u Tarovom složenom univerzumu zaplet je samo jedan element među mnogima. Film se, uostalom, otvara sedmominutnim kadrom krava koje hodaju kroz blatnjavo polje. Snimljen u oštrom crno-belom kontrastu, sa dugim, lutajućim kadrovima i lavirintskom, nelinearnom strukturom, Satantango je zahtevan film – delo beskompromisnog autora.
Preminuo Bela Tar, majstor uznemiravajućeg prikazivanja duhovne prošlosti
S obzirom na to da razgovaramo povodom trideset godina od premijere filma Satantango, pomislio sam da bi bilo zanimljivo započeti razgovor temom vremena. Ranije ste govorili da je vreme protagonist u vašim filmovima – možete li to malo da razradite ili objasnite detaljnije?
Mislim da je to ključno pitanje za film, ali i za ceo naš život. Naš život se odvija u dve dimenzije: jedna je prostor, druga je vreme. I upravo zato ne volim da idem u bioskop, jer filmski autori – ili, hajde da to nazovemo kapitalistički filmski biznis – ignorišu i vreme i prostor. Njih zanima samo pripovedanje. A šta uopšte znači to „pripovedanje“? Kada živite svoj život, vi skoro svakog dana radite iste stvari.
Kada sam počeo da snimam filmove, moj cilj je sve više postajao da prikažem neku vrstu celovitosti – nešto što pokazuje naš život na jednostavan način. Ne mislim da je naš život naročito izuzetan. On jednostavno teče.
Neki kritičari, govoreći o filmovima koji se prema vremenu odnose na način na koji to čine vaši filmovi, koriste izraze poput temps mort, „mrtvo vreme“, i govore o scenama koje su „suvišne“ u odnosu na narativ. A ipak, u vašim filmovima ti trenuci deluju jednako neophodno kao i oni „narativni“. Da li vi u svom radu pravite razliku između narativnih i nenarativnih momenata, ili ljudi promašuju poentu kada tako govore?
Sve vreme postoji neka čudna vrsta naracije. Kada sutra ujutru odete do prodavnice i kupite mleko, kafu ili nešto drugo – i to je neka vrsta naracije. Šta uopšte znači „narativ“? Znate šta je rekao Endi Vorhol – svako može biti zvezda petnaest minuta. Dejvid Bouvi je bio malo velikodušniji kada je rekao: „Možemo biti heroji na jedan dan.“ Samo jedan dan. I to je ono što ljudi žele. Žele da budu heroji. Naravno, svi bismo voleli da budemo heroji, svi želimo da budemo slobodni, divni, voljeni, obožavani, ali kako? Život je jednostavno život. I sutra opet morate da odete u prodavnicu po mleko i kafu.
Premijera ovog filma bila je pre trideset godina. Ali kada smo počeli da ga radimo, to je bilo i ranije. A ja sam prestao da se bavim ovim prokletim filmom 2011. godine. Šta uopšte mogu da vam kažem o vremenu, o onome što ljudi žele? Imam skoro šezdeset devet godina, video sam toliko toga u životu, širom sveta, i više nemam potrebu da sudim. Kada sam bio mlad, sudio sam – to je bilo lako. Danas samo kažem: „Budite heroji makar jedan dan.“
Pored fokusa na vreme, vaš rad ima snažan fokus i na teksturu – bilo da je to kiša koja udara o blato ili odeća likova. Zbog tih tekstura, deluje kao da u filmovima postoji čvrsta, opipljiva stvarnost. Ipak, kritičari često tragaju za simbolima u vašim filmovima. Da li mislite da je tokom ovih trideset godina postojala tendencija da se film Satantango previše intelektualizuje i tumači na načine koje vi niste nameravali?
Pre svega, ovaj film je zasnovan na romanu Lasla Krasnahorkaija. To je bio njegov prvi roman. Postali smo prijatelji. On nije bio prisutan tokom snimanja, ali jeste tokom postprodukcije. Knjigu je napisao, jer je kao mlad čovek živeo i radio u mađarskoj ravnici, u jednom veoma ružnom dvorištu. Kada smo počinjali, otišao sam s njim na ista mesta na kojima je pisao, jer sam želeo da vidim istu stvarnost.
I kada sam tamo stigao, shvatio sam ljude iz njegovog romana na potpuno drugačiji način nego dok sam ih čitao. To je značilo da moram da se vratim toj istoj stvarnosti. Morao sam da razvijem novi filmski jezik, ili da pronađem način kako da tu stvarnost snimim. Roman nam je bio neka vrsta štapa za hodanje, ali glavno pitanje je bilo kako da u filmskom jeziku pronađemo put za tu transformaciju. Doslovna adaptacija, jedan-na-jedan, bila bi krajnje glupa, primitivna i ružna.
Kada govorimo o istraživanju tih pejzaža – da li biste rekli da je film snažno ukorenjen u tom konkretnom vremenu i prostoru? Jer on deluje vrlo bezvremeno. A ipak se, barem u Velikoj Britaniji, često opisuje kao film o propasti komunizma u istočnoj Evropi, što mu daje i politički prizvuk. Da li ga vi vidite kao film o tom određenom političkom trenutku i prostoru?
Mi se nikada, ama baš nikada, nismo doticali ničega što se odnosi na aktuelni trenutak, na dnevne događaje. Ne. Moj cilj je bio da govorim o nekoj vrsti večnosti, ili o nekom dubljem pitanju. Zato u mojim filmovima nikada ne vidite automobile ili bilo šta što bi vam otkrilo datum. Nikada ne vidite novine sa naslovnom stranom i datumom. Potpuno ispraznimo ulice, uklonimo svaku reklamu ili znak koji bi vam pokazao vreme, jer ja mislim da je sve to – večno. Razumem da danas morate da platite račune, ali vaš život – on mora biti makar malo kosmički, a ne stalno to „bam, bam, bam“.
Kako odgovarate ljudima koji kažu da u vašem radu postoji duhovna dimenzija?
To nije duhovno. To se događa. Ne volim reč „simbol“. Kunem se Bogom, sve je konkretno i dešava se upravo sada. To ste vi. I zato kažem – nema simbola, nema alegorija. To ne odgovara filmskoj slici, jer ne možete snimiti nešto što ne postoji u stvarnosti. Sto je sto. Ali, naravno, znamo da postoje hiljade različitih stolova.
Da se vratimo pojmu vremena – jednom ste rekli u intervjuu da je Satantango prvobitno bio zamišljen kao film od šest sati, ali da se tokom snimanja produžio. Zanima me zašto je uopšte od početka bio planiran kao tako dug film – zašto ste osećali da je ta dužina neophodna. Šta ste dobili tom dužinom, a što kraća verzija ne bi mogla da pruži?
U romanu postoji poglavlje u kojem Irimija drži govor – sedmo poglavlje, ako se dobro sećam, ali sigurno je u drugom delu. Struktura celog romana je struktura tanga: šest koraka napred, šest koraka nazad. Kada smo bili na setu, snimali smo taj govor onako kako je u romanu, jer bez toga ne bi bilo jasno kako Irimija uzima novac od ljudi. Morate vrlo jasno da pokažete šta bi moglo da se dogodi i šta se zaista, fizički, događa. Ne volim mnoge filmske autore, ali ovo je lekcija koju možete naučiti od Hičkoka: snimajte ono što se zaista dešava.
Da li je ikada bilo razgovora o tome da Verkmajsterove harmonije (2000) budu iste dužine? Roman na kojem se film zasniva, Melanholija otpora istog autora, zapravo je duži od romana Satantango.
Istina je da mi je Laslo poslao rukopis Melanholije, i shvatio sam da je nemoguće snimiti film po tom romanu, jer ne poznajem nijednu osobu na svetu koja bi mogla da bude Janoš Valuška. Nekoliko godina kasnije bio sam u Berlinu i radio sa nekim mladim filmskim autorima. Jedan od njih je organizovao kasting i pozvao Larsa Rudolfa (koji će kasnije igrati Janoša) na probu. On je bio ulični muzičar, neka vrsta rokenrol tipa. Svirao je trubu. Video sam tog čoveka na uglu ulice i imao sam osećaj: možda bi on mogao da bude Janoš, zbog svoje ličnosti, načina na koji postoji. To me je dotaklo. On je razlog zbog kojeg smo snimili Verkmajsterove harmonije. On me je isprovocirao.
Posle sam rekao Laslu: “U redu, hajde da snimimo film”. Ali sam mu rekao i ovo – roman ima tri velika poglavlja, a ja želim da uzmem samo srednji deo, koji se zove Verkmajsterove harmonije. Prvo poglavlje je prelepo. Mogao bih da snimim, recimo, jednosatni film o vozu i gospođi Plauf. I kraj je bio neverovatan. Ali srednji deo je naša „priča“.
Dužina filma u potpunosti zavisi od toga šta želite da kažete. Možda ste videli moj kratki film, hajde da ga nazovemo haiku, Prolog (2004). Traje samo pet minuta. Uopšte me ne zanima šta je „prihvatljivo“. Mi samo radimo ono što osećamo. Vi osećate dužinu i osećate ritam, jer je to forma onoga što radite. A ona dolazi iz stila i iz onoga što želite da kažete i podelite s ljudima.
Satantango je jedan od onih filmova koji su zaista pomerili granice u načinu na koji se filmovi prave i gledaju. Rekli ste ranije da ste tokom priprema putovali po Mađarskoj pokušavajući da pronađete novu formu kojom biste zabeležili ono što ste tamo videli. Koliko ste svesno pokušavali da stvorite novi filmski stil, drugačiji od svega što je postojalo pre toga?
Stil nastaje korak po korak. Ne rađate se sa stilom. Idete od prvog filma, drugog, trećeg… Kada završite film, vi ćete – jer niste glupa osoba, nadam se – imati neka nova pitanja. A na ta nova pitanja ne možete odgovoriti starim odgovorima; vaš prethodni stil više ne funkcioniše. Morate da idete dalje. Sledeći projekat vas provocira da napravite još jedan korak.
Znali smo da će snimanje Satantanga biti težak posao. I bio je – apsolutno – ali smo ga voleli. Nažalost, mnogi ljudi su u međuvremenu umrli: glumci, snimatelji. Izgubili smo mnogo dobrih ljudi, i sada, kada kažete „trideset godina“, šta mogu da kažem? Izgubili smo tih trideset godina, ali je to emotivno, intelektualno i fizički bio ogroman izazov, prava avantura. Svi koji su bili deo tog projekta – bili smo zajedno 120 snimajućih dana, plus dve godine priprema. To nije bilo snimanje filma… mi smo leteli.
Izvor: Glif
