Kreativnost, potreba za stvaranjem i živa imaginacija nisu rezervisane samo za umjetnike, one koji sebe smatraju ili koje društvo proglasi za takve, kaže Vladimir Vujović u intervjuu za „Dan“
Književnik iz Bara Vladimir Vujović može se pohvaliti da je njegov treći roman „Razgovor s Vješticom“ („Sumatra“) ušao u najuži izbor za NIN-ov roman godine, kao i u širi izbor za nagradu „Beogradski pobednik“ koju dodjeljuje Biblioteka grada Beograda.
Kroz deset intenzivnih razgovora, od 1980. do 2019. godine, Vujović vodi čitaoca pravo u unutrašnji lavirint slikara Vida Latinovića – umjetnika rastrzanog između smisla, identiteta i svog mjesta u svijetu. Već od prve stranice roman zaranja u duboku simboličku analizu stvaralaštva, postavljajući velika pitanja o umjetnosti, čovjeku i vremenu u kojem živi. Dijalozi ne otkrivaju samo ličnu dramu glavnog junaka, već oslikavaju i društveno-politički kontekst koji ga oblikuje.
Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori obilježava Dan Njegoševog rođenja i Dan Matice
– Roman kombinuje esejistički ton i lirsku prozu, uz finu dozu melanholije i intelektualne provokacije. Autor briljira u sposobnosti da spoji filozofiju i umjetnost sa narativom koji zadržava pažnju čitaoca do poslednje stranice – navodi kritika na sajtu „Delfi“ knjižare, dodajući da se može porediti sa djelima Miloša Crnjanskog i Danila Kiša,“jer kroz introspektivni stil uspijeva da obradi velike teme – smrt, umjetnost, gubitak, transformaciju“.
Ukratko o Vladimiru Vujoviću
Vladimir Vujović je rođen 1991. godine u Baru. Završio je Medicinski fakultet u Beogradu, a specijalizaciju 2023. godine na Vojnomedicinskoj akademiji. Do sada je objavio romane „Silencio“ (Matica srpska, 2017) i „Spaljivanje Džošua drveta“ (Sumatra, 2021), kao i više kratkih priča u različitim časopisima.“Razgovori s Vješticom“ je njegov treći roman. Vujović je 2025. dobio nagradu „Đura Đukanov“. Nagradu dodjeljuje Narodna biblioteka „Jovan Popović“ iz Kikinde za najbolju neobjavljenu zbirku priča autora mlađih od 35 godina, pod uslovom da rukopis prethodno nije bio objavljivan u cijelosti ili u djelovima. Vujoviću je nagrada pripala za rukopis „Slobodni udarci“.
- Vaš najnoviji, treći roman, „Razgovori s Vješticom“ ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu, a našao se i u širem izboru za nagradu „Beogradski pobednik“ Biblioteke Grada Beograda. Kako komentarište ovu činjenicu, jer, već sam ovaj izbor potvrda je kvaliteta Vašeg romana?
– Nisam očekivao, ali me raduje jedan takav oblik priznanja. Izgleda da je današnje vrijeme gotovo pa nevidljivosti književnosti u javnosti (one vrste koja nije izrazito komercijalna), jedan od rijetkih načina da se skrene pažnja na određene knjige postojanje upravo ovakvih nagrada. U nedostatku tradicionalnih kanala i književnih putokaza koji su služili da se zainteresovani čitaoci obavijeste o vrijednim naslovima, kao što su književni časopisi i razvijena kritičarska scena, a sa porastom uticaja društvenih mreža čak i toj oblasti, gdje je ponekad teško u kakofoniji prepoznati valjani sud o nekom romanu; djeluje da su određene književne nagrade jedan od rijetkih preostalih svjetionika koji bacaju svjetlo na djela koja bi inače ostala u mraku, i to često baš za one čitaoce koji baš takva djela traže. Znam da je to sa mnom slučaj kao čitaocem. A prije nego što sam pisac, prije nego što sam bilo šta, ja sam, ipak, čitalac.
- Vaš roman je, sudeći po riječima kritike, i svojevrsna studija o istoriji umjetnosti. Ujedno, odlučili ste se da ga napišete u formi razgovora, kao jednog filozofskog metoda dolaska do istine. Zašto Vam je to bilo potrebno, i šta biste voljeli da čitaoci u njemu pronađu – koje istine?
– Postoji nešto zaista fascinantno u tome da je slična forma razgovora, kakav nas dvoje sada vodimo, mogla biti zabilježena i u drevnoj prošlosti i da su ljudi oduvijek imali potrebu da upravo to i čine. Tako protagonisti Platonovih dijaloga tragaju za istinom kroz pitanja i odgovore, a do kakvih će istina moji čitaoci možda doći, ponajviše zavisi od njih samih i te će se istine, ako do njih dođu, ticati ponajviše njih. Jer, po mom dubokom uvjerenju, uloga pisca nije u tome da saopštava istine, već da postavlja pitanja. U tome je, izgleda, Pisac sasvim nalik Vještici.
- Zašto je umjetniku (pa i umjetnosti) za razgovor kao sagovornik/ca bila potrebna baš Vještica?
– Zato što, čini mi se, svaka istinska umjetnost podrazumijeva neki oblik transgresije. Vještica u ovom slučaju je, ipak, više ime nego zanimanje i jedno takvo ime poslužilo je kao podsjetnik da osvajanja slobode (a umjetnost ako nije to, onda nije ništa) nema bez spremnosti da se učini nekakav prestup.
- Ljekar ste po struci, specijalista ORL. Znači li to da imate više sluha za pitanja umjetnosti, ili bolje osluškujete glasove i umjetnika i običnih ljudi s kojima komunicirate?
– Iako sam se u ovom romanu bavio životom jednog slikara, umjetnika, htio sam da, kroz ostale likove koji se u djelu pojavljuju, okrznem temu za koju vjerujem da je važna: kreativnost, potreba za stvaranjem i živa imaginacija. One nisu rezervisane samo za umjetnike, one koji sebe smatraju ili koje društvo proglasi za takve. Mit o genijalnom individualcu doveo je do toga da često zanemarujemo ili previđamo svakodnevne, male dokaze kreativnosti tzv. običnih ljudi. Ovim ne želim da dovedem u pitanje postojanje vrhunske umjetnosti, već samo da ponudim mogućnost uvažavanja ideje da je svaki pojedinac, na izvjestan način, kreativno biće vrijedno pažnje. Uvažavanje ove ideje možda bi učinilo naš svijet za nijansu manje mračnim mjestom.
Izvor: Dan
