Piše: Oliver Janković
Njemačka je sinoć drugi put u istoriji osvojila prvenstvo Evrope u košarci. A prvi put spojila svjetsku i evropsku titulu. Jugoslovenska košarka, koju po sukcesivnoj i nebeskoj pravdi, nasljeđuje Srbija – uradila je to „spajanje“ bar pet puta!
Jedno ime povezuje ove nevjerovatne domete Njemačke i Srbije. Svetislav Kari Pešić je bio njemački selektor 1993. kada je ova velika sportska nacija osvojila prvu evropsku titulu. Isti taj Pešić je „odgovoran“ za objedinjene svjetske i evropske titule SR Jugoslavije 2001-2002. I, tu nije kraj mom podsjećanju…
Šta je, bolje reći ko je, spriječio Njemce (baš ovaj sastav koji je sinoć postao prvak Evrope, a prije dvije godine i prvak svijeta) da prošlog ljeta osvoje olimpijsku medalju? Makar, onu bronzanu. Pa upravo Pešić sa svojim momcima. Sa ekipom u kojoj je imao na raspolaganju sve najbolje srpske igrače. Što ni na ovom evropskom, ni na posljednjem svjetskom prvenstvu, nije bio slučaj. Ovdje bez Bogdanovića, tamo bez Jokića. Pa opet, jedan šut je dijelio Pešića i ekipu od prilike da ove i ovakve Njemce, i bez pomoći Jokića, ostave bez zlatne medalje u Manili 2023.
I to nije sve. Pešić je prethodne dvije godine pobjeđivao i Atamanove Turke i ove Njemce, a da pri tom nije na raspolaganju imao niti jednog naturalizovanog Amerikanca (kakav je Larkin u Turskoj) ni Afrikanca (kakvih ima u Njemačkoj ekipi). Čak je izričito bio i protiv same pomisli da se takvo nešto radi. Dakle, ako bismo pravili neke analogije oko potencijala srpske košarkaške ekipe i svih ostalih, Pešić je igrao samo sa jednom rukom (majdanom domaćih igrača) dok mu je druga (ekonomski i biološki potencijal jedne Turske i Njemačke) bila vezana. I opet, učinio je to za ponos i za istoriju. Da se prepričava pobjeda u Parizu nad Njemačkom, i egal meč prsa u prsa sa najboljim drim-timom SAD ikada.
Zato je pitanje kulturnog i duhovnog obraza i samopoštovanja, upravo poslije ovog spektakularnog evropskog finala, skinuti kapu, u znak poštovanja gospodinu Svetislavu Pešiću.
