Piše: Mila Milosavljević
Godina 2025. za Lakićevića nije bila tek još jedna književna sezona, već svojevrsni obračun sa vremenom, pamćenjem i odlascima.
U knjizi „Memorijske semenke – portreti savremenika“, na više od pet stotina stranica, sabrao je lica i glasove gotovo pedeset velikih pjesnika i profesora koje je poznavao, slušao i od kojih je učio – a koji danas žive samo u stihovima i sjećanju. Između lične ispovijesti i kolektivne kulturne hronike, Lakićević govori o prijateljstvima, književnim susretima i tišini koja ostaje poslije velikih glasova. Povod za razgovor je knjiga, ali tema je mnogo šira: kako pamtimo, koga zaboravljamo i ima li književnost snagu da nadživi smrt.
Prije izlaska same knjige, Lakićević je u Vukovoj zadužbini, u Beogradu, organizovao poetski matine o nedavno preminulim pjesnicima koji su takoreći do juče bili sa nama. O pjesnicima koji su „otišli“ od početka 21. vijeka govorili su Lakićević, Matija Bećković i Aleksandra Žeželj, a glumci su čitali odabrane stihove – Stevana Raičkovića, Branislava Petrovića, Momira Vojvodića, Dobrice Erića, Rajka Petrovog Noga, Novice Tadića, Milovana Danojlića, Ilije Lakušića, Ljubomira Simovića, Petra Pajića i drugih.
- Otkud potreba da obnavljamo uspomene na do nedavno prisutne figure i pjesničke bisere naših velikana?
– Ko bi njih mogao da zaboravi! I kao pjesnike i kao prijatelje. To su živopisni portreti različitih individualnosti, oni su pjesnički izrazi izvanrednog dara – pojedinačnih i opštih dometa, autori kojima bi se divila svaka svjetska kultura, pa neka im se divi i naša… Bili su to vatrometi jezika i duha, hrabri i autentični glasovi velikana još dok su u našim gradovima živjeli Desanka Maksimović, Miodrag Pavlović, i Vasko Popa… Vukova zadužbina je čuvar vukovskog duha i jezika – ona smatra da je pamćenje književnog djela i autora u sklopu Vukovih impulsa u našoj kulturi.
- Kako je došlo do knjige „Memorijske semenke“ u izdanju Matice srpske – društvo članova u Crnoj Gori?
– Najprije je to bila serija članaka koje sam, po pozivu, pisao za Nacionalnu reviju „Srbija“. To je bila luksuzna dvomjesečna publikacija koja je slikom i riječju opisivala prirodne ljepote Srbije i njene kulture. U te ljepote spadali su i likovi i djela raznih naših umjetnika, prije svega pisaca, mada sam na tom velikom prostoru pisao i o prirodnim ljepotama „naših ljudi i krajeva“ (recimo o Bistričkom vrelu u Donjem Lipovu, ili o tajnama Topčidera)… U mojim zapisima bilo je i objektivnog slikanja pisaca i profesora, ali i reminiscentnih susreta i pojedinosti iz njihovog života i rada. Neke od tih pojedinosti znali su mnogi, a neke sam vidio ili upamtio samo ja… Dok su izlazili i čitali se u „Reviji“, mnogi su me pitali, da li to spremam knjigu. Tako sam počeo da ih proširujem i dotjerujem i slažem po godinama rođenja – od Desanke Maksimović i Radovana Bećirovića, do Vladimira Jagličića, Vlajka Ćulafića i Predraga Vukića.
- Tekstove u ovoj knjizi Vi zovete člancima. Jesu li oni ogledi, ili eseji ili naprosto sjećanja?
– Pitanje Vam je upravo odlično, jer sadrži u sebi i odgovor. Riječ „portret“ tu je prilično precizna, iako su to u stvari profili, nekad manje, nekad više potpuni. To su portreti-sjećanja, sa dosta podataka iz njihovog života i književnog rada… Svoje savremenike svako pamti drukčije, pogotovo kad u toku zajedničkog života ili poznanstva i ne pomišlja da će ih se u budućnosti sjećati i o njima svjedočiti… Do prije desetak godina nisam imao namjeru da na ovaj način pišem o njima, a do prošle godine nijesam imao namjeru da od tih portreta pravim knjigu po principu „autobiografija o drugima“ (kako je o svojim sjećanjima govorio Mihiz)… Ovi tekstovi su ponegdje književno-istorijski ogledi, drugdje, pak, sjećanja na susrete, a onda i uvidi u njihova djela, odabir i tumačenje poezije ili poetičkih dionica.
- Najvažniji se čine njihovi ljudski likovi – ono neposredno, pogotovo što se dogodilo jednom i nikad više?
– To se dosta često događalo. Ponešto od toga nije bilo za pisanje i za javnost – iako su slabosti moje i mojih prijatelja sasvim ljudske. Ali, znam da sam kod Desanke Maksimović u kući bio jednom, dobio rukopis njene posljednje zbirke „Zovina svirala“, popio rakiju. Rekla je: „On je iz Srpske književne zadruge, tamo vole rakiju…“ S Radovanom Bećirovićem Trebješkim sreo sam se na Gospođindan u Manastiru Morači, imao sam 19 godina – posvetio mi je dosta pažnje. Kod Branka Ćopića nosio sam ugovor Izdavačkog preduzeća „Rad“ – bio sam mladi urednik, s Raičkovićem i Popom sjedio sam nasamo više puta, a opet s nekima proveo sam mnogo godina nerazdvojnog života, za mnogim stolovima – redakcijskim i kafanskim i kućnim: Momir Vojvodić, Ranko Jovović, Manojle Gavrilović, Ilija Lakušić, Ranko Radović, Novica Tadić, Dobrica Erić, Rajko Petrov Nogo… Učenik sam bio profesorima: Rašku Dimitrijeviću, Vojislavu Đuriću, Vladanu Nediću, Radmili Marinković, Anđeliji Popov… Svi su oni oblikovali mene. Ovim zapisima ja sam oblikovao njih! Najvažnije moje osjećanje prema njihovim likovima i riječima bilo je: ljubav. Poštovanje i divljenje!
- Vi ste, zapravo, svjedočili i neposredno poznavali sam cvijet književnog i akademskog života kroz tri decenije 20. i dvije decenije 21. vijeka?
– Bile su to epohe ovih i drugih velikana, s kojima nisam bio tako blizak – nijesam bio u situaciji da ih posmatram iz svog ugla i da ih upamtim, mada pomišljam da ovu knjigu savremenika proširim i dopišem još portreta ili makar skica za portrete. U svakom slučaju, opisao sam svoje prijatelje i junake znamenitih imena i velikih djela: Vladimira Dedijera, Mihaila Lalića, Dušana Radovića, Vitomira Nikolića, Dragišu Vitoševića, Branislava Petrovića, Milovana Danojlića, Momu Kapora i druge. Posvetio sam prostor uspomeni na dvojicu velikih sveštenoslužitelja naše Crkve – patrijarha Pavla i mitropolita Amfilohija, ali i jednoj usamljenoj, divnoj starici iz Morače, tetki Milji, koja mi je ispričala tridesetak narodnih priča iskopanih iz njenog pamćenja… I tu nije kraj.
- Jedan od velikih ljudi koje ste ubrojili u svoje savremenike jeste i Branko Ćopić. On je junak Vašeg djetinjstva i Vaše rane izdavačke djelatnosti. Ove godine objavili ste cijelu knjigu o njemu, pod naslovom „Moj Ćopić“?
– Ćopić je bio zaštitni znak naše generacije – onog njenog dijela koji je čitao. (Tada se čitalo mnogo više i ljepše nego sada.) Bili su to, još, veliki fudbaleri (mi smo u Kolašinu, tada, svi navijali za Zvezdu ili za Partizan), popularni muzičari (zabavni i narodni), junaci filmova („Kozara“, „Kekec“, „Traper Keli“, „Vinetu“) i Desanka, pjesnik „Krvave bajke“ (živjela je na spratu iznad Branka, u tadašnjoj Ulici Maršala Tita u Beogradu). U godinama kad mi učimo da čitamo i da „gutamo“ knjige iz kolekcije „Lastavica“ (nešto starije bile su edicije „Kadok“ i „Plava ptica“) Ćopić je u velikom spisateljskom usponu. Tada nastaju „Orlovi rano lete“, „Doživljaji Nikoletine Bursaća“, „Magareće godine“. To smo svi čitali u djetinjstvu, a ja nisam prestajao ni kasnije, sve dok sam upoznao pisca i dok sam priredio njegovu poeziju za ediciju „Kolo“ Srpske književne zadruge… One knjige za djecu, sada i odraslima znače nešto posebno i više.
- Ove godine su dva Ćopićeva jubileja?
– I te jubileje upisao sam u knjigu „Moj Ćopić“: 110 godina od piščevog rođenja i 55 godina „Bašte sljezove boje“. „Bašta sljezove boje“ dobila je tadašnju Njegoševu nagradu. Štampana u „Kolu“ SKZ. Bila je to prva knjiga koju sam kupio kad sam došao na studije u Beograd 1972. Druga je bila Biblija.
- Ko danas voli, čita i tumači Ćopića?
– To je pitanje dostojno istraživanja: šta je Branko danas u porodici, u školskoj lektiri, u čitalačkoj preokupaciji čitaoca – mladog ili starijeg? Siguran sam da je Branko Ćopić, kako prolaze godine, sve veći, a značenja njegove književnosti govore sve složenije i suptilnije poruke… Nijesam siguran da su mu današnje književne mode i politike naklonjene, ali klasične vrijednosti jesu. Čovjekova priroda jeste… Za mene, Ćopić je bio pjesnik djetinjstva – u njegovim knjigama bili smo kod kuće. Njegov „djed Rade“ zamjenjivao je djeda svima, pa i onima koji su ga imali… Sada, on je mudrac i tumač postojanja „lijepog i strašnog života“, kako je napisao na svojoj poslednjoj hartiji… On je pjesnik velikih i malih junaka, istinskih heroja i heroja koje stvara dobrota. On je narodni pisac, ili pisac našeg naroda. Zato sam uzeo naslov „Moj Ćopić“. Ja ga opisujem i tumačim. I znam napamet mnogo njegove poezije.
- Šta posebno volite kod Ćopića?
– Poeziju za djecu i dvije-tri partizanske pjesme („Pjesma mrtvih proletera“, „Lekcija iz zemljopisa“, „Herojeva majka“) znam napamet, a najviše cijenim njegove odabrane pripovijetke – iz „Bašte“ i iz „Nikoletine“. Sjetite se samo „Izokrenute priče“! Ili „Neobični saveznici“! Za mene, on spada u krug najvećih pripovjedača: Gogolj, Čehov, Mopasan, Singer, Andrić, Ćopić.
• Nedavno ste, u Gornjoj Morači, ispratili beogradskog slikara Predraga Dragovića, koji se tijelom vratio u postojbinu predaka?
– Živio je u Beogradu, ali Beograd nije slikao. Slikao je Nemanjiće, kosovski svijet i vrhove moračkih planina… Čitavu galeriju neba i oblaka… Parisku fantazmagoriju, Bećkovićeve „Kostiće“ sa simetrijom Roršarhovog testa… Monumentalan je i Dragovićev Lovćen…
- Sarađivali ste i družili se… Tumačili – slikar Vas, Vi slikara?
– Otišao je divni čovjek i veliki umjetnik Predrag Peđa Dragović. Gotovo četiri decenije bili smo prijatelji – bio mi je ne samo umjetnički oslonac. Razumio se u književnost, čitao i književno mislio, čak i u svojim slikama… Izvori njegove imaginacije bili su u našim manastirima – Mileševi, Gračanici, Ljeviškoj, Dečanima, a najviše u Morači čiji je živopis neprekidno tumačio – od njega sam mnogo naučio… Napravio je stotine portreta, znanih i neznanih, od antologije lica iz Morače i Rovaca do 44 portreta pjesnika srpskog romantizma i do ilustracije Matijinih knjiga „Sto mojih portreta“. Njegovo djelo tek treba da se prouči.
- Koje njegove slike i motive najviše cijenite?
– Sve Predragove faze imale su svoje uspone i visoke domete – i Nemanjići i Parisko-plavi ciklus, pejzaži „Vrhova i oblaka“, Kosovsko-metohijski pogrom 2004, Likovno čitanje „Gorskog vijenca“… Treba puno prostora da se pobroje njegove teme i umjetnički dometi njegovih slika i skulptura. Bio je čarobnjak boja, Lubarda 21. vijeka. Peđini „simvoli i signali“ imali su uporišta u našoj epskoj baštini, pravoslavnoj tradiciji, ali i u imaginaciji slikara koji zna imanentnu anatomiju i vizuelnu mitologiju koja ne prolazi i ne zastarijeva.
Izvor: Dan
