Piše: Piter Bredšo
Bela Tar, mađarski filmski reditelj, koji je slavu stekao dugim, zahtevnim i vizuelno izuzetno stilizovanim filmovima kao što su Satantango, Verkmajsterove harmonije i Čovek iz Londona, preminuo je u 70. godini. Mađarsko udruženje filmskih umetnika saopštilo je da je Tar umro u utorak „posle duge i teške bolesti“ i dodalo da „ožalošćena porodica moli medije i javnost za razumevanje i da u ovim teškim danima ne traže izjave“.
Tar je međunarodnu slavu stekao tokom devedesetih i dvehiljaditih godina, kada su njegovi filmovi počeli da se prikazuju širom sveta – delom zbog svoje neobične dužine (među njima je sedmoipočasovni Satantango), a delom i zbog onoga što se činilo kao njegovo krajnje oličenje srednjoevropskog crno-belog mizernog sveta. Ipak, u intervjuu za Gardijan iz 2024. godine, koji je dao Piteru Bredšouu (Piter Bradshaw), dugo nakon što se 2011. povukao iz režiserskog poziva, Tar je rekao da su njegovi filmovi pogrešno shvaćeni: „Mislim da smo zapravo snimali komedije. Možete se mnogo smejati.“ Dodao je i da oni nisu pesimistični: „Samo ovo pitam – kako ste se osećali kada ste izašli iz bioskopa posle mog filma? Da li ste se osećali jače ili slabije? To je glavno pitanje. Ja želim da budete jači.“
Tar je uticao na autore različitih poetika, od Gasa Van Santa (čiji je film Geri iz 2002. godine bio direktan omaž) do njegovog sunarodnika Lasla Nemeša (László Nemes), koji je bio pomoćnik režije na Tarovoj adaptaciji romana Žorža Simenona Čovek iz Londona (The Man from London) iz 2008. godine, sa Tildom Svinton u glavnoj ulozi. Mnogi Tarovi filmovi nastali su u saradnji sa njegovom partnerkom Anješ Hranicki (Ágnes Hranitzky) – najpre kao montažerkom, a od Verkmajsterovih harmonija i kao korediteljkom.
Miloš Lalatović: Svijet protiv Kurta Kobejna, čovjek , koga je prodao svijet, krvarenje iz dna duše
Producent Majk Dauni (Mike Downey), odlazeći predsednik Evropske filmske akademije, izjavio je: „Film je izgubio jednog od svojih pravih heroja. Jedan od najupečatljivijih glasova našeg vremena nas je napustio. U vremenu koje kao da je zaboravilo osnovne ljudske vrednosti, Tarovi filmovi se i dalje ističu svojom veličanstvenošću. Oni su i dalje zapanjujuće aktuelni i izuzetno snažni. Evropskoj kinematografiji on će duboko nedostajati.“
Bela Tar rođen je 1955. godine i odrastao je u Budimpešti; otac mu je bio scenograf, a majka inspicijentkinja u pozorištu. Karijeru je započeo kao dečji glumac (pojavio se u televizijskoj adaptaciji Tolstojeve Smrti Ivana Iljiča), da bi kao tinejdžer počeo da snima kratke dokumentarne filmove na 8 milimetarskoj traci. Dugometražni rediteljski debi imao je 1979. godine sa filmom Porodično gnezdo (Family Nest), realističnom dramom o stambenoj krizi u Mađarskoj. Kako je kasnije rekao za Gardijan: „Dolazili smo sa nečim svežim, novim, istinitim. Samo smo želeli da pokažemo stvarnost – anti-filmove.“
Njegov stil se presudno menja filmom Prokletstvo (Damnation), čiji je scenario pisao zajedno sa Laslom Krasnahorkaijem, a koji je premijerno prikazan 1988. godine. Reč je o paraboli o usamljeniku zaljubljenom u pevačicu, koju je kritičar Džonatan Rozenbaum (Jonathan Rosenbaum)) opisao kao „fetiš turobnosti“ i „hipnotišuću arabesku oko najbednijeg mogućeg industrijskog zapećka“. Sedam godina kasnije Tar je snimio adaptaciju Krasnahorkaijevog romana Satantango, koju je kritičar Džonatan Romni (Jonathan Romney) opisao kao „moćno, vizionarsko filmsko delo koje stvara sopstveni ogoljeni svet i gledaoca neumoljivo drži prikovanim tokom čitavog trajanja“.
Zajedno sa Hranicki, Tar je 2000. godine ostvario međunarodni proboj filmom Verkmajsterove harmonije, još jednom adaptacijom Krasnahorkaija – alegorijom o dolasku „cirkusa“ sa mrtvim kitom u zabačeni mađarski gradić. Film je popularizovao ključne elemente Tarovog stila: crno-belu fotografiju, duge kadrove i turoban, gotovo statičan ritam. Piter Bredšo iz Gardijana opisao ga je kao „jezivu monohromatsku viziju moći, masovne histerije, kosmološkog raspada i kraja sveta“.
Zahvaljujući tom uspehu, Tar je za naredni film mogao da angažuje glumce kalibra Tilde Svinton. Čovek iz Londona, crno-beli film noar po Simenonovom romanu, na kome je koscenarista bio Krasnahorkai a korediteljka Hranicki, imao je zapaženu premijeru na Kanskom festivalu, iako je njegova karakteristično sumorna atmosfera naišla na podeljene reakcije. Sledeći film, Torinski konj, bio je Tarovo poslednje ostvarenje – nemilosrdna parabola o ocu i ćerki koji žive u siromaštvu. Tar je govorio da je to film „o težini ljudskog postojanja… O tome koliko je teško živeti svakodnevni život i o monotoniji života“.
Nakon toga Tar se okrenuo producentskom radu, ali je za Gardijan priznao da mu je život u Mađarskoj postao težak pod vlašću desničarskog premijera Viktora Orbana, koji je drugi mandat započeo 2010. Godine 2013. Tar je u Sarajevu osnovao filmsku školu film.factory i producirao filmove brojnih svojih studenata.
Poluzvanični žanr „sporog filma“ postoji već decenijama: hladnokrvan ritam, neometano dugi i neprekinuti kadrovi, statične pozicije kamere, likovi koji kao da gledaju – često bez reči i bez osmeha – u ljude ili predmete van kadra ili pravo u objektiv, oponašajući kamerin spokojan i neumoljiv pogled, dok se nepomična tišina taloži u gotovo transcendentalnu jednostavnost. Robert Breson, Teo Angelopulos, Apičatpong Virasetakul, Lav Dijaz, Lisandro Alonso – svi su oni veliki autori sporog filma. Ali teško da je iko kazaljku brzinomera pomerio dalje ulevo od majstora tragikomedije Bele Tara; njegov ritam bio je manji od nule, neka vrsta intenzivne, monolitne sporosti, uber-sporosti, u filmovima koji su se kretali – često gotovo neprimetno, poput ogromnih, toksih brodova veličine nosača aviona, preko mračnih mora.
Reakcije publike često su bile nalik delirijumu ili neverici pred time koliko je taj anti-ritam iscrpljujuć, ali – uz dovoljno uloženog strpljenja i pažnje – sledio je odgovor ispunjen strahopoštovanjem, ali i smehom nad makabričnom crnom komedijom, parabolom i satirom. Film Bele Tara istovremeno vam je davao i pijanstvo i mamurluk. A likovi u njegovim filmovima često su se mogli videti kako očajnički piju.
Tar je bio svojevrsni filmski Gogolj, često u saradnji sa korediteljkom i montažerkom Agnes Hranicki. Pa ipak, koliko god njegova vizija bila sumorna, sa svom svojom bedom i zapuštenošću, Tar je uživo bio duhovit, razigran na mrtvohladan način, sklon suvim dosetkama, snažno angažovan u svetu, bez zadrške u kritici intelektualne mediokritetnosti krajnje desnice u rodnoj Mađarskoj i šire. Kada sam ga intervjuisao 2024. godine povodom velike retrospektive njegovog rada u londonskom BFI Sautbenku, razgovarali smo o njegovom novom pozivu predavača na sarajevskoj filmskoj školi, nakon što se 2011. povukao iz režije. Rekao je da ga najviše pokreće entuzijazam mladih autora: „Moj slogan je vrlo jednostavan: bez obrazovanja, samo oslobađanje!“
Smrt Bele Tara dogodila se ubrzo nakon što je Nobelova nagrada za književnost dodeljena piscu Laslu Krasnahorkaiju, mađarskom autoru čija se mračna, zahtevna i beskompromisna vizija najjasnije poklapala sa Tarovom, i sa kojim je Tar u jednom trenutku delio gotovo paralelni stvaralački put, obeležen legendarnom adaptacijom Krasnahorkaijevog romana Satantango iz 1994. godine. To je film o seoskoj zajednici čiji stanovnici napuštaju svoje živote kako bi sledili harizmatičnog vođu kulta koji se vratio iz mrtvih – ultraspora, monohromna epopeja snolike neobičnosti, u trajanju od neverovatnih sedam i po sati. Godinama je ovaj hipnotički film bio tek povremeno dostupan na festivalima, a oni koji su ga videli izgledali su kao da su videli avet, nalik filmskom PTSP-u.
Verkmajsterove harmonije iz 2000. godine, nastale prema Krasnahorkaijevom romanu Melanholija otpora, bile su još jedno snažno uznemirujuće crno-belo putovanje – „samo“ dva i po sata dugo, ali ništa manje nemilosrdno i surovo. I ovde je reč o studiji duhovne pustoši, ali i o narkotičkom dejstvu grupnog mišljenja i unutrašnjem stuporu fašizma. Kao i u Satantangu, čitava zajednica se pokorava volji zlokobnog stranca, „princa“ koji poput šarlatana ili ekstremističkog vođe stiže sa ogromnim cirkusom čija je jedina atrakcija džinovski mrtvi kit – i tu melvilovski odjek svakako nije slučajan.
Pre toga, njegov film iz 1988. godine, žestoko i precizno naslovljen Prokletstvo, takođe adaptacija Krasnahorkaija, dao je jednu crno-belu (uglavnom sivu) viziju koja se može uporediti sa Beketom i Tarkovskim. Njegovo poslednje ostvarenje, Torinski konj iz 2011. godine – koautorski pisano sa Krasnahorkaijem – varijacija je na temu Ničea, spekulacija o sudbini konja koga je Niče, zaplakavši, zagrlio na ulici u Torinu dok ga je kočijaš nemilosrdno bičevao, što je trenutak koji je pokrenuo nervni slom ovog filozofa. Gotovo neizbežno, Tar i Krasnahorkai zamišljaju da taj konj ne ostaje u sunčanoj, metropolitskoj Italiji, već biva prenet u sumorna polja srednje Evrope, gde na farmi teško radi za istog tog kočijaša i trpi gotovo isto onoliko patnje koliko je prvobitno navelo Ničea da zaplače od sažaljenja.
Ali Tar je voleo i trilere i film noar (veliki deo našeg razgovora bio je posvećen njegovom velikom poštovanju prema Hičkoku), pa je 2007. režirao Čoveka iz Londona, adaptaciju romana Žorža Simenona, koji je već bio konvencionalno ekranizovan kao triler 1947. godine. Tar je, sasvim u svom stilu, ispod prividnog uzbuđenja smestio ledeno sporu duhovnu stravu. Begunac pronalazi kofer pun stranog novca, ali shvata da ne može da ga potroši bez zamene valute i time kobno skrene pažnju na sebe; to je tantalovska želja, upečatljiv simbol društva opsednutog novcem. U uobičajenom filmu to bi bio okidač napetosti i opasnosti, ali za Tara je to trenutak da se zagleda u ničeanski ponor koji vam uzvraća pogled. Delovalo mi je uporedivo sa instalacijom savremenog umetnika Daglasa Gordona 24 Hour Psycho, ekstremno usporenom.
Možda jedinstveni u kanonu „sporog filma“, Tarovi filmovi su uvek imali primesu sumporne, nagrizajuće, mračne komike; sam Tar je govorio da je ona slična humoru koji nalazimo u najtužnijim delima Čehova. Njegovo stvaralaštvo može se čitati uz Šoovu maksimu: „Život ne prestaje da bude smešan kada ljudi umiru, isto kao što ne prestaje da bude ozbiljan kada se ljudi smeju.“ Kod Tara je to bio smeh u mraku – ali mrak je imao beskrajnu teksturu i složenost.
Izvor: Glif
