Piše: Aleskandar Živković
Malo poznata činjenica o pozivu SPC zagrebačkom kardinalu Franji Kuhariću da poseti Jasenovac prilikom osvećenja tamošnje crkve septembra 1984. godine, i njegovo odbijanje da to učini, otvara nova pitanja u krajnje komplikovanim odnosima Crkve u Hrvata – Vatikana i Srpske pravoslavne crkve.
Bio je to stari, dobri intervju, u već „načetom“ ali NIN-u „ujedinjenih autora“ 1989. godine. To je bila godina pada Berlinskog zida, a i dramatična godina za Jugoslaviju; sami artefakti da je naslovna tema tog broja od 6. oktobra 1989. bila „Vojska i Jugoslavija“, a da je glavni autorski tekst bio članak profesorke Mire Marković „Reforma i Jugoslavija“, govore za sebe.
Intervju je nastao na osnovu četiri popodnevna razgovora u zdanju Patrijaršije između mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Jovana (Pavlovića), tada zbog bolesti patrijarha Germana i mjestobljustitelja patrijaraškog trona, i novinara sa naročitim sluhom za nijanse, Svetislava Spasojevića.
„Kad sam sa mitropolitom završavao razgovor, o bilo kojoj oblasti, koja je privlačila njegovu ili moju znatiželju, on se iznova, birajući reči, pa čak i njihovo intoniranje, vraćao nesreći Srba u Lici, Baniji, Kordunu, Dalmaciji, Slavoniji…“, piše Spasojević. I dodaje: ponavljao je mitropolit kako oni, Srbi u Hrvatskoj, nisu Vlasi, hrvatski Srbi, grkoistočnjaci, ili Bože me sačuvaj, gastarbajteri raseljeni širom Evrope: „Mi smo nedeljivi deo srpskog naroda i pripadnici Srpske pravoslavne crkve“. „Da li je mogućno da neko, posle toliko žrtava koje smo mi Srbi dali da bi to svoje opredeljenje pokazali, može u to da posumnja?“, pitao se mitropolit Jovan. „Jeste da mi je Hrvatska otadžbina, ali ja sam Srbin i ne želim da se ta dva dobra odričem, ili da mi ih bilo ko oduzima“.
Aleksandar Živković – Njegoš kao savremenik (povodom dokumentarne TV serije)
„Rodio sam se u Hrvatskoj i rastao sa Hrvatima“, govori mitropolit Jovan, „oni su deo mog bića i odvajati me od njih, znači uzimati deo mene. Tako je sa svim Srbima u Hrvatskoj. Ne bih mogao da preživim ako bi današnja hapšenja i suđenja Srba doživeo kao početak rata 1941. godine. To bi bilo prokletstvo. Strašno je što pravimo poređenja. Trebalo je na mnogo mudriji i mirniji način rešavati konflikte. Nekima je stalo da se strasti raspale. Mi Srbi u Hrvatskoj smo vezani za svoja sela, polja, škole, grobove. Vekovi su za nama. Iščupati čoveka iz sredine u kojoj je ponikao, veliki je i neoprostiv greh. To je izgon, genocid…Našu odanost jugoslovenstvu nikako neće da shvate. Pa, nas Srba ima širom Jugoslavije i mi smo, naprosto, prinuđeni da budemo Jugosloveni.“
Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan (Pavlović) rođen je 1936. u selu Medinci kod Podravske Slatine. Završio je Bogosloviju i Bogoslovski fakultet u Beogradu, a na poslediplomskim studijama u Nemačkoj upoznao je dobro katoličku teologiju, ali i vizantologiju kod tada čuvenog profesora Beka. Zamonašio se u manastiru Krka, gde je kasnije bio duhovnik brojnim našim budućim episkopima. Ostala su mnoga svedočanstva o njegovom bogatom duhovno-liturgijskom iskustvu, ali i izuzetnoj opštoj kulturi.
Vreme u kome razgovara sa Svetislavom Spasojevićem bilo je obeleženo hapšenjem i suđenjem Jovanu Opačiću povodom Vidovdanske proslave sa moštima Svetog kneza Lazara na Dalmatinskom Kosovu. Mitropolit Jovan je smatrao da je tom skupu trebalo da se obrati predsednik Predsedništva Hrvatske i tako otkloni uznemirenje Srba zbog već tada prisutnih zahteva za razdvajanje jezika itd.
Još je govorio mitropolit Jovan o stavljanju na pleća Crkve odgovornosti za nacionalnu politiku, opasnosti da se pravoslavlje zameni pukim nacionalnim, ali i nemogućnosti da se izoluje od problema naciona:
„Poslednja stvar koju bih kao čovek učinio, to je da dolivam ulje na vatru koja se uveliko razgoreva. Bežanje od istine kada se govori o odnosima Srba i Hrvata u njihovoj zajedničkoj državi Hrvatskoj (podsetimo tada su Srbi imali ustavnu konstitutivnost u Hrvatskoj – prim. autora), jedan je od uhodanijih načina raspaljivanja nacionalnih strasti. Ja sam u svom selu, kao dečak, gledao prekrštavanje seljaka, pretvaranje pravoslavne u katoličku crkvu, njeno rušenje, bežanje ljudi u Srbiju…I danas se upola glasa govori o iseljavanju. Mi smo građani drugog reda u sopstvenoj otadžbini.“
Jedna od glavnih tema intervjua bila je ona o odnosima sa Rimokatoličkom crkvom u Hrvatskoj. Saradnja sa njom, za razliku od one sa RKC u Sloveniji, po mitropolitu Jovanu, nije bila na zavidnoj visini: „Između nas su opterećenja koja smo nasledili još iz rata. Da bi se crkve izmirile i oba naroda stekla više poverenja jedni u druge, potrebno je da se dogodi nešto slično što je, pre dosta godina, učinio Vili Brant u Varšavi. On je tada kleknuo na grob nevinih žrtava fašizma i pokajao se u ime svog naroda. I u Hrvatskoj bi trebalo tako nešto da se dogodi. U jesen 1984. godine, u dogovoru sa Svetim arhijerejskim sinodom, pokušao sam da tako nešto organizujem. Na osvećenje crkve u Jasenovcu pozvao sam plemenitog kardinala Kuharića. Nije došao i tako je otišla unepovrat idealna prilika o zbliženju dve crkve i što je još važnije, dva naroda.“
Poslednjih godina navikli smo da o crkvenim zbivanjima u Jugoslaviji osamdesetih najviše čitamo iz hrvatskih izvora, najviše iz istraživanja vrednog novinara, Darka Hudelista. Zato je, čini se, važno ovo podsećanje i na srpske izvore.
A kardinala Franju Kuharića teško je bilo očekivati u Jasenovcu septembra te 1984. godine. Jasenovac je, istina, on prvi put spomenuo na jednoj misi u Zagrebačkoj katedrali februara 1981, rekavši „onih 40.000 žrtava koje se pripisuju Jasenovcu“. Neki su to ocenjivali kao otvaranje „Crkve u Hrvata“ za temu Jasenovca, drugi, kao krajnje nedovoljan korak u suočavanju sa istinom.
2. septembra 1984. godine osvećen je obnovljeni hram Svetog Jovana Krstitelja, sada manastira, u Jasenovcu, u prisustvu, po različitim procenama između dvadeset i pedeset hiljada vernika. Tom prilikom blaženopočivi patrijarh German izgovorio je sledeće znamenite reči:
„Znam da su duše vaše danas uzbuđene. U njima se radost, zbog ovoga što se danas ovde zbiva, prepliće sa teškim sećanjem svega onoga što se u Jasenovcu i kraj njega događalo – sećanjem na krv, stradanja i mučeničku smrt mnogih vaših milih i dragih, koji su pre četiri decenije ovuda vođeni kao ovce na klanje (Isa. 53,7). Kroz svetlu atmosferu ovog svečanog dana u duše naše prodire tama onih dana, kad je otac greha, zla i večnoga mraka zamahnuo svojim smrtonosnim krilima i prosipao krv i suze, zločin i smrt, a kao svoje hramove gradio Mauthauzen, Dahau, Aušvic, Jasenovac, Jadovno, Glinu… Kršteni ljudi bili su izvršioci njegove volje, zaneseni, zavedeni, uvereni da se tuđim zlom postiže vlastito dobro! Bilo je to jedno od onih vremena za koje je Spasitelj rekao: ‘Doći će vreme kada će svaki koji vas ubije misliti da čini službu Bogu’“ (Jn. 16,2).
…
„Braćo, da praštamo – moramo jer je to jevanđelska zapovest, ali da zaboravimo – ne možemo. Neka praunuci praunuka naših znaju da je onaj ogromni betonski cvet na Polju jasenovačkom svedok jednog bezumlja, koje nikada više ne sme da se ponovi. Premudri Solomon uči da ‘mržnja zameće svađe, a ljubav – prekriva sve’ (Priče 10, 13). Ovaj sveti hram treba da bude mesto na kojem će se propovedati ljubav, prava hrišćanska ljubav, koja po rečima bogomudrog apostola Pavla ‘ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne srdi se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve snosi, sve veruje, svemu se nada, sve trpi’“ (I Kor,. 13, 5-7).
Nakon ovoga istorijskog govora Svjatejši Patrijarh German bio je izložen napadima režimskih srpskih nacionalista, najviše Vuka Draškovića, koji su tvrdili da se ne sme opraštati (Drašković je tada „bogoslovstvovao“ o tome kako je i Hristos besno isterao trgovce iz Hrama itd.).
Sedam dana docnije, 8-9. septembra iste godine, održan je u svetilištu Marija Bistrica Nacionalni euharistijski kongres Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, kome je prisustvovalo, po različitim procenama, između 400 hiljada i milion ljudi. Papina poseta kongresu je ranije otkazana tokom te godine, a zabeleženo je da je svako spominjanje kardinala Alojzija Stepinca, koji je bio začetnik ideje o takvom skupu, nailazilo na frenetične aplauze publike.
Papu Vojtilu je u Mariji Bistrici predstvljao bečki kardinal Frnc Kening. Mitropolit Jovan Pavlović, sa još pet pravoslavnih sveštenika, prisustvovao je skupu. Treba reći da je i prethodne nedelje u Jasenovcu bila visoka biskupska delegacija, ali, kako je gore opisano, bez kardinala Kuharića.
Hrvatski kardinal je, možebiti, bio kivan, jer mu je intervencijom kolektivnog šefa države, Predsedništva SFRJ, sprečena papina poseta Nacionalnom euharistijskom kongresu. Rukovodstvo Jugoslavije želelo je posetu poljskog pape, prvi zvanični poziv uputio je kao predsednik Predsedništva, Cvijetin Mijatović, krajem 1980, ali nije želelo da se ta poseta povezuje sa kultom Stepinca.
Zato na najave papine posete 1984, Predsedništvo šalje non pejper u Vatikan u kome se iznose razlozi protiv i predlaže da papa poseti Jugoslaviju, sledeće, 1985, povodom 1150 godina misije Kirila i Metodija.
U tom dokumentu upućenom u Vatikan, iznosi se i stav SPC:
„U redovima Srpske pravoslavne crkve vlada mišljenje da patrijarh German nije protiv toga da se sretne sa papom, ali da bi papa ukoliko dođe u Jugoslaviju ’trebalo da pruži javnu satisfakciju srpskom narodu za ustaške zločine, tako što bi održao govor u Jasenovcu, u skladu sa njegovim zalaganjem za mir u svetu, verske i ljudske slobode’. Naglašava se da ukoliko papa to ne bi učinio a istovremeno posetio grob kardinala Stepinca, do susreta između patrijarha Germana i njega ne bi moglo da dođe.“
Stav koji je dospeo u Vatikan, svakako je bio poznat i kardinalu Kuhariću. Odlučio se da ignoriše Jasenovac. Nepremostiva prepreka između dve crkve i dva naroda se produbila.
Izvor: Život crkve
