Predlozi za Listu najznatnijih Crnogoraca druge polovine XX vijeka ponekad stižu sa neočekivane strane. I vrlo su utjemeljeni.
Piše: Aleksandar Živković
Nastavlja se „ljetnja medijska šema“. Predlozi za Listu najznatnijih Crnogoraca druge polovine XX vijeka i dalje stižu. Razmotrićemo ih, ovdje ih samo navodim po redosljedu pristizanja predloga: Stanko i Stojan Cerović, Radovan Karadžić, Dušan i Branka Bogavac, Veljko Vlahović, Branislava Liješević.
Nekada predlozi „stižu“ i sa neočekivane strane. I vrlo su utjemeljeni i, tako reći, neodoljivi. Tako juče na portalu RTCG, istraživački novinar i kolumnista, Duško Knežević, opisuje svoje šetnje sa Vladom Kekovićem.
Ko je bio Vlado Keković? Kaže istraživački novinar:
Vlado Keković je bio posljednji šef komunističke ili socijalističke Udbe u Crnoj Gori i malo smo se dotakli osjetljivih događaja iz perioda kada je bio najmoćniji čovjek tadašnje Republike Crne Gore – suvereni gospodar ljudskih sudbina.
Bio je to u periodu 1982-1989. i zapravo jeste, od povlačenja Veljka Milatovića 1984. bio najmoćniji Crnogorac svog doba (uz vječitog Jovu Kapu, razumije se). Tako da neizostavno pripada našoj Listi.
Ne samo zbog toga, kolumnu kolege Kneževića treba, kako je za značajne tekstove govorio urednik starog NIN-a, Mirko Đekić, ne samo prepričati nego i pročitati. U ovom slučaju i podvlačiti:
Jutros sam se u jednoj lijepoj šetnji, uz zanimljiv razgovor, družio sa Vladom Kekovićem, mojim dragim prijateljem. On se od 1982. do 1989. godine nalazio na dužnosti rukovodioca Službe državne bezbjednosti Socijalističke Republike Crne Gore.
Šetnja kao u američkim špijunskim filmovima – kada se istraživački novinar sretne sa penzionisanim i nekad moćnim šefom tajne državne agencije, koji mnogo zna o nezgodnim i delikatnim stvarima… Taj „slučajni“ susret nikada se ne odvija u ofisu ili kafeu, nego uvijek i po pravilu u gradskom parku, na bulevaru sa drvoredom ili na klupi skrovitog dvorišta. Sigurno ste čuli za film „Sedam dana kondora“ sa Robertom Redfordom.
Aleksandar Živković: Šetalištem Tupe Vukotića, uz Peđu Isusa
Vlado Keković je bio posljednji šef komunističke ili socijalističke Udbe u Crnoj Gori i malo smo se dotakli osjetljivih događaja iz perioda kada je bio najmoćniji čovjek tadašnje Republike Crne Gore – suvereni gospodar ljudskih sudbina. Iako su famozni šefovi tajnih i političkih policija u totalitarnim režimima bili ozloglašeni i bezdušni, kao i sama Udba, iz koje je se protezala trauma koja i dan-danas živi u kolektivnom refleksu, Vlado je ostao zapamćen kao mek i razuman načelnik Udbe (Službe državne bezbjednosti).
Nije zloupotrebljavao svoj visoki i omnipotentni položaj, nije se iživljavao, nije ljudima stajao na muku, nije nikoga progonio ni mučio, ako izuzmemo srpskog novinara Milovana Brkića. On je bio blaži i humaniji, čak i demokratičniji, nego mnogi koji su došli na njegovo mjesto u vremenu navodne demokratije i višepartizma. Iz te postkomunističke obavještajne sfere krenuli su šverc, mafija, droga, politički pritisci i političke i svake druge likvidacije. Sa Vladovim padom u danima varljive AB revolucije – zauvijek je nestalo to lijepo i bezbrižno doba kasnog socijalizma. U posljednjoj dekadi i labudovoj pjesmi socijalizma gotovo da je sve bilo uljuljkano, suptilno, tanano, diskretno. Takvo je bilo i djelovanje šefa tajne policije.
Vlado mi je ispričao kako je:
Crnogorskom narodnom pozorištu uvijek davao rekvizite za predstave: puške, pištolje i ostalu specifičnu opremu. U ime zahvalnosti tadašnji direktor pozorišta Milorad Stojović poklonio mu je godišnju kartu za predstave koje su igrale u CNP-u. To je šarmantni detalj saradnje jednog šefa bezbjednosnog aparata sa nacionalnom kulturom. Kroz ovaj primjer najbolje možemo uvidjeti koliko je to bilo baršunasto i bezazleno doba. Možemo samo zamišljati šta su kasniji udbaši određenim krugovima nudili kao uslugu i šta su dobijali zauzvrat.
Međutim, Vlado u priči nikad ne ide u ono najintrigantnije i mitologemsko. On neće puno reći, uz svu predusretljivost, otvorenost i druželjubljivost. Ono što bismo željeli čuti, ono konspirativno i trilersko, možda nikada nije ni postojalo. Pitanje je – da li je to plod naše mistifikacije? Ipak, čini mi se da se on drži onog zapadnog i džentlmenskog kodeksa – da veliki i značajni ljudi svoje tajne nose sa sobom u grob. Vlado je pošten i dobar čovjek koji je umio ostariti, i ja mu želim još puno zdravih godina.
Aleksandar Živković: Šetalištem Tupe Vukotića, uz Peđu Isusa
Zašto je Vlado Keković progonio Milovana Brkića, kolega istraživački novinaru? To je za mene novi dokument, ako je Vladovo priznanje Vama. Milovan Brkić pisao je vo vremja ono da ga je tukao Brano Mićunović. Valjda čovjek zna ko ga je tukao? Valjda je Brkić još živ i zdrav možemo ga pitat. No i ovako djeluje zdravorazumski da šef UDBE lično ne bije. Barem u to „baršunasto i bezazleno doba“ kasnog socijalizma, kako pišete.
Ali, ako je Brano radio za Kekovića još u „baršunasto i bezazleno doba“, to otvara mnoga zanimljiva pitanja o tranziciji vlasti u Crnoj Gori krajem osamdesetih i devedesetih godina. Kekovića su „poražene strane“ kritikovale da nije informativno obezbjedio Crnu Goru od uticaja iz Srbije (u strahu od ponavljanja tog scenarija napravljen je današnji medijski sistem Crne Gore), Neki sa „pobjedničke strane“ krajem osamdesetih tvrdili su da je Keković ubacio Mila Đukanovića u „srpski talas“.
Bilo kako bilo, Vlado Keković zaslužuje da se nađe na našoj Listi.
Bogami i ambasador Vasilije Vaso Delibašić.
Sugestije i komentare za Listu šaljite na:
