Dr Jelena Borovinić Bojović objavila je predlog koji daje nadu. Nadu u urbanističko pamćenje u Podgorici i Crnoj Gori.
Piše: Aleksandar Živković
U sivilu crnogorske štampe, izdvojio se jedan prilog u kome predsjednica Skupštine Podgorice, dr Jelena Borovinić Bojović, predlaže da se Šetalište uz Moraču, od Sastavaca do mosta Milenijum, nazove imenom arhitekte i urbaniste, Vukote Tupe Vukotića.
Vukotić je, podsjeća dr Borovinić Bojović, u svojim radovima bio vezan za Moraču na kojoj je napravio prvo kupalište modernog tipa „Labud“. Osim toga, projektovanjem Bloka Pet otvorio je novu, punovrejednu stranicu stanovanja u Podgorici.
***
Volio bih da se realizuje ova ideja. I odmah pomišljam da bi joj se najviše obradovao Predrag Ristić, Peđa Isus.
Čujem ga kako objašnjava prolaznicima na Šetalištu:
– Glup mu je bio taj nadimak Tupa jer bi svaku knjigu od korica do korica zapamtio kako bi je pročitao, a nije bilo tog zadatka iz matematike koji nije umeo da reši.
I sad kombinujem djelom objavljene, djelom neobjavljene, bilješke o Tupi Vukotiću, ali i ostalima iz njihove družine, iz razgovora za podgoričku „Slobodu“ sa Predragom Ristićem tokom 2018, godine.
***
Zapravo, sami smo se našli, još smo se na studijama prepoznali Tupa, Vukota Vukotić i ja.. Ljubav prema matematici i geometriji nas je spojila. I otpor komunističkim vlastima nas je zbližila. U posleratnom Beogradu od mladih smo samo Tupa, Dado Đurić, Uroš Tošković, Leonid Šejka i ja nosili brade. Brada kao provokacija. Zbog toga su nas često tukli, šišali do glave i brijali u „Sing Singu“ (Centralnom zatvoru u Beogradu). Nekada su žestoko tukli, Tupa je posle jednih batina rekao: „osjećao sam da mi je glava omekšala na nekim mjestima“. U zatvoru nije bilo direktnog prozora već je vladao polumrak. Za istoričare umetnosti i za oftalmologe, ostaje pitanje: zašto se Dadu Đuriću učinilo kada je izašao iz tamničkog mraka da je trava crvena, i počeo jednom da se valja po njoj.
Uz to bili smo stalno gladni, a bez para, odlazili bi u Skadarliju i zabadali čačkalice u slanik i lizali so. Naravno, kelneri nas zamrze jer ne naručujemo ništa; jedanput, pošalju najsnažnijeg kelnera da nas izbaci, i on odabere od nas najmanjeg Dada kao prvog. Međutim, Dado ga jednim potezom nokautira. Iako mali rastom, da nije postao veliki slikar, Dado bi bio vrhunski sportista, dugoprugaš.
Stalno smo se ludirali oko svega, pa čaršija nije znala ni da li smo vernici ili nismo. Na Veliki Petak kad se ne služi liturgija, ja se samo prekrstim pred Plaštanicom, dok je Dado uvek u crkvi sve ikone celivao kao što to čine zadušne babe (Dado je bio najpobožniji od njih. Bar u toj fazi života – prim. A.Ž.), a Tupa stavi prst na upaljenu sveću i prestravi sve u crkvi.
***
(Ta bradata antikomunistička omladina ipak je primala seksualne slobode koje je donio komunizam. Svi sem Tupa. U zatvoru je družina prekraćivala vrijeme prepričavanjem stvarnih ili izmišljenih podviga na tom polju. I, naravno, začikavala Tupa. Kućević je kratko odgovarao: „Bogami, meni će otac nać neku finu đevojku za ženu, snać ću se ja.“ Tako je i bilo.)
***
Bio je Ristić i kod Tupa i Dada na Cetinju, još dok su se radio vijesti prenosile preko zvučnika na uličnim stubovima, To je mnogo nerviralo Dadovog oca koji je bio vatreni Crnogorac i antikomusta (sin isti takav, pa “nije ispunio“ jedan od dva bitna ulova za redovnog člana CANU). Vukotić je, ka Vukotić, imao nešto drugačije poglede. Po Tupi, pruga Beograd – Bar je krak pruge Beograd – Vladivostok. „Jednom su nas uhapsili kada se Tupa u Klubu knjiženika prodrao: „da živi Sveto pravoslavno carstvo od Cetinja do Vladivostoka!“, svjedoči Ristić. Tupa nije imao nijedan uslov za člana Akademije.
***
Za istoriju podgoričkog hrama bitne su i naša lutanja po celoj Crnoj Gori, da vratim riječ Peđi Isusu. Jednom smo sa Cetinja, trčali do Budve, a tamo se, ne znam kako, sakupila cela Medijala u tada pustom Svetom Stefanu i zateknemo kako čuveni slikar Milo Milunović uhvatio za uši Uroša Toškovića da vrati sitninu koju je pokupio sa oltara crkvice na tom tada avetinjskom poluostrvu. Predveče je Leonid Šejka održao koncert na žicama jednog rasturenog klavira a sa prozora su ga slušale dve paštrovićke babe. Ja sam spavao u potkrovlju napuštene kuće, dok je Tupa spavao opružen u šoderu na obali. Bila je to nezaboravna noć.
***
Važna su bila Tupina i moja (on je bio vođa) hodočašća po obrušenim manastirima, na ostrvima na Skadarskom jezeru. Jednom su nas doduše, priveli vojni graničari, jer su mislili da hoćemo da pobegnemo u Albaniju, ali su mi se crkva na Beškoj Gorici i njena kupola i preslica duboko urezale.
***
2013. su na nekakvom analitičkom portalu danima raspravljali „stručnjaci“ kako podgorički Hram nema „odlike crnogorske arhitekture“. „Makni se, tamo“, što reka knjaz Nikola jednom „analitičaru“.
***
Nekako tako, govorio bi Peđa Isus na Šetalištu Vukote Tupe Vukotića na Morači.
