Piše: Ranko Rajković
Prije neki dan Crnoj Gori je predstavljena ekonomska strategija “Evropa sad 2”. Po njoj će rasti prosječne zarade, smanjivati se doprinosi za zaposlene, poslodavci će biti rasterećeni obaveza prema državi, dolaziće nam investitori, vršiće se prelivanja iz neto u bruto i iz bruta u neto. Sve te složene finansijske operacije pokriće, na novi način strukturiran, budžet Crne Gore koji tek treba da se izglasa.
Što reći o strukturi naših dosadašnjih budžeta? Svaki treći zaposleni u Crnoj Gori ukrcan je na državni budžet, odnosno prima platu iz budžeta. Pridodamo li im i oko 115.000 crnogorskih penzionera koji su takođe ukrcani na budžet odnosno primaju penzije iz državnog budžeta postaje nam jasno da ukupna nosivost crnogorskog budžeta (ekonomije) nadilazi najveće svjetske kontejnerske brodove znatno veće i od čuvenog “Titanika” koji je potonuo na svom prvom putovanju.
Nadajmo se da je program “Evropa sad 2” dobro proračunao deplasman državnog broda (budžeta) koji će na jesen isploviti iz luke. Prije nego što mu poželimo srećnu i dugu plovidbu i mirno finansijsko more podsjetimo se od čega zavisi sigurnost državnog broda to jest budžeta. Budžet zavisi od glasova političkih stranki, a naše političke stranke opasnije su i od podvodnih hridi i od iznenadnih oluja i od plutajućih santi leda.
Svaka politička stranka s jedne strane teži da na državni brod (budžet) ukrca što više svojih članova i pristalica, a s druge strane kada se nađe u politički gubitničkim vodama trudi se da državni brod (budžet) na kome je do juče plovila što prije potopi. Stranka traži pukotine, širi rupe omogućujići vodi da što brže prodre u brod s nadom da će izazvati njegovu havariju koja će dovesti do novih izbora.
Može li iko u Crnoj Gori ploviti slobodno a da direktno ili indirektno nije povezan sa političkim strankama i preko njih na direktan ili posredan način zavisi od obaveza i povlastica koje dolaze od strane državnog budžeta?
Može li običan čovjek ostati nezavisan od stranačkih ideologija, političkih programa, ekonomskih strategija, stranih investitora, strateških partnera, prodaje državnih obaveznica, podizanja kredita kod MMF-a. i slično.
Mislim da je makar u mislima moguće iskonstruisati poslovni projekat za takvog pojedinca. Pokušajmo da osmislimo takav posao bez ispitivanja tržišta, odnosa ponude, potražnje, rizika. Tragajući za oglednim primjerom pošao sam od sledećih činjenica.
Crna Gora ima 250 kilometara željezničke pruge i 12 željezničkih stanica. Po pruzi saobraća ne više od desetak vozova koji se često kvare i kasne. Vozovi su dotrajali. Spori su i neuredni. Putnici su strpljivi i uporni u odabiru voza kao prevoznog sredstva valjda zato što voz i pored svih mana ostaje najjeftiniji prevoz u Crnoj Gori. Kada se desi odron, pokvari lokomotiva ili kontaktna mreža voz satima stoji u mjestu. Putnici ne znaju kako da prekrate vrijeme. Ljuti su, negoduju, psuju s razlogom ili se umuse, ćute i bulje u mobilne telefone. Ima li načina da im se pomogne. Ima.
Razmišljajući o tome kako im pomoći na pamet mi nije pala ni smjena partijskih kadrova na željeznici, ni imenovanje novog borda direktora, ni lagana smirujuća muzika sa popravljenih zvučnika u vozu, ni rekonstrukcija pruge i nabavka novih lokomotiva kreditom Evropske Unije. Na pamet su mi pali besposleni tinejdžeri koji bi mogli po vozovima prodavati novine, papirne maramice, osvežavajuća pića, sendviče, slatkiše, knjige, srećke grebalice i ono što bi bilo najvažnije i najunosnije, ono što predstavlja srž zamišljenog projekta. Mogli bi prodavati ili iznajmljivati eksterne baterije za punjenje mobilnih telefona.
Skoro da nema putnika u vozu bilo da je nezaposlen, zaposlen, penzioner ili školarac a da ne posjeduje mobilni telefon. Što voz duže stoji u mjestu zbog kvara, poremećenog reda vožnje, čekanja na ukrštanja, to se putnicima u vozu brže prazne mobilni telefoni. A kako i neće kada putnici igraju igrice, pretražuju gugl, prate djelovanje svojih političara, pišu poruke i komentare, prelistavaju fejzbuk profile.
Čim se upali crveno svijetlo na ikonici koja prikazuje stanje baterije mobilnog telefona putnici postaju nervozni. Osjećaju se kao da im je napadnut i identitet i integritet. Kao da im je uskraćena sloboda govora i izbor teme kojoj se kao slobodni građani shodno svojim političkim uvjerenjima zdušno posvećuju. Što li će tek putnici raditi kada baterija dođe na 1% i telefon potom kvrcne i isključi se. Ništa. Putnici će se isključiti iz tekućeg života. Neki će ćutati, neki psovati državu i vlast. Mala je vjerovatnoća da će otpočeti smisaone razgovore jer su mobilni telefoni uništili umijeće razgovora.
Priču neću nastaviti u pravcu dehumanizacije i otuđenja kojima doprinose mobilni telefoni već u pravcu snalažljivosti onoga koji posmatra dokone ljude koji ne umiju da razgovaraju i iz te njihove osobine pokušava izvući materijalnu korist.
Sada zamislite situaciju kada u opštoj tišini hodnikom voza prolazi čovjek i viče “Punim mobilne telefon. Za samo 10 minuta vaša baterija skače na 30%.”
Ljudi ustaju. Riješili su svoje probleme. Iz džepova vade novčanike i mobilne telefone. Pozivaju punjača telefona. Kreće biznis. Mali ali siguran. Eto lijepe prilike za laku zaradu. Jednom dječaku koji je živio mnogo prije izuma povezanih sa elektrikom i elektronikom sreća se osmjehnula baš u vozovima. Zvao se Tomas Edison. Sa svojih 13 godina dječak Tomas, koji će kasnije izrasti u slavnog svjetskog pronalazača, po vozovima je prodavao razne sitnice. Zarađivao je za život i sticao životno iskustvo komunicirajući sa putnicima po vozovima. To su bili prvi poslići golobradog trinaestogodišnjaka vrijedni tek nekoliko desetina centi a u srećnijim danima i po par dolara. Upravo taj sitni novac predstavljao je prvi korak ka osnivanju “Dženeral Elektrika” jednog od najvećih svjetskih finansijskih giganata. “Dženeral Elektrik” je zaostavština dječaka iz voza po imenu Tomas Edison. Danas ta multinacionalna kompanija zapošljava preko 300.000 ljudi širom svijeta. Iz njenih službeničkih redova nekoliko ljudi je stiglo do Nobelove nagrade za nauku.
Pomislite na djetinjstvo pronalazača Tomasa Edisona. Pronađite posao za sebe. Posao se nalazi svuda oko vas. I posao i životna iskustva mogu se sticati ne odlazeći od kuće u daleki bijeli svijet. Možda vas srećan početak čeka u vozu na relaciji Bar-Bijelo Polje ili Podgorica-Nikšić. Onamo gdje vrvi od problema, kao u željezničkoj infrastrukturi Crne Gore, tu leži i šansa za posao nezavisan od politike i budžeta. Suguran sam da bi ovaj ponuđeni recept ili neki njemu sličan našao svoju primjenu na željezničkim prugama i u Bosni, Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj…
S praznim (gluvim) telefonima nema nam ni sporazumijevanja, ni zbunjivanja, ni prevara, ni rasprava, ni svađa. Bez poruka s mobilnih telefona i objava na fejzbuk, tviter, X, telegram i inim platformama nema ni naših politika, ni putem njih izglasanih i neizglasanih budžeta od kojih zavise naše razvojne strategije koje će nam povećavati standard i smanjivati nezaposlenost.
