Piše: Elis Bektaš
Prije svega, oprezno koristite plural u dijalogu, a najbolje je da ga potpuno izbjegavate jer većina vas ne shvaća da, bez obzira što se vi osjećate dijelom nekog plurala, to nikakve činjenične važnosti, ni za taj plural, ni za dijalog nema jer je to vaše osjećanje tek rezultat hirovite biohemijske reakcije na ćelijskom nivou koja vam ne daje ovlašćenje da ultimativno i autoritativno nastupate u ime kolektiva, pogotovo što ustvari pojma nemate šta misle i osjećaju oni kojima ste svoje kolektive povjerili na upravu, a što ja jako dobro znam, ali vam neću reći šta oni misle i osjećaju jer mi vas je žao i neću da vas izlažem gorkim razočarenjima, pa ću vam samo kazati da njih u osnovi boli kurac i za vas i za kolektiv i da ste im vi samo korisni imbecili i radne životinje pomoću kojih oni lakše obavljaju posao krčmljenja i pljačkanja društvenog blaga.
Iz prethodnog ne proističe samo vaša obaveza da se ne predstavljate lažno kao ovlašćeni zastupnici kolektiva, već i obaveza da sagovornika ne svrstavate u kolektivističke i identitarne okvire prema kriterijumu vlastitog neznanja i vlastitih predrasuda i mutavih generalizacija, a pogotovo ne po kriterijumu vlastitih frustracija, jer će onaj ko u diskusiju ulazi vođen vlastitim frustracijama uvijek prije ili kasnije naletjeti na neko pogano đubre poput, recimo, mene, pa će ga to đubre serijom razornih i precizno plasiranih pitanja i opaski izbaciti iz ravnoteže i razgaćiti ga pred publikom.
Ovo nas dovodi do još jedne veoma bitne greške u dijalogu koja je sadržana u vašem neutemeljenom vjerovanju da znate o čemu govorite i zato je od vitalnog značaja da stalno preispitujete vrijednost svog znanja i da ga podvrgavate stalnoj sumnji i provjerama, a ne da ispadate bilmezi. A to što vi niste praktični i paradigmatični bilmezi kao oni kojima dajete glas na izborima, ne pruža vam razlog za gordost i za slavlje, jer im se počesto približite i to upravo onda kad mislite da ste najdalje od njih i da zastupate nekakve posve suprotne vrijednosti i ideje.
Nemojte se neoprezno pozivati na povijest i na nekakva povijesna prava koja se kažu još i historijska, odnosno istorijska prava, a s obzirom na činjenicu da vi uglavnom ne shvaćate povijest i da je doživljavate kao egzaktnu znanost a ne kao ideološki oblikovanu interpretaciju tendenciozno odabranih odsječaka prošlosti, najbolje će biti da povijest i povijesna prava u širokom luku zaobilazite, jer će vas pozivanje na njih načiniti neugodno sličnim onome od čeg hoćete po svaku cijenu da se razlikujete, pa će se tako Srbi zabalinčiti i Bošnjaci se povlašiti a Hrvati će zaličiti na one najzatucanije među komunistima i samo će blavori iz škripa i njihovi srodnici u drugim reljefnim formacijama ostati isti jer su takvi vazda isti bilmezi i ljudska govna, i kad spavaju i kad žderu i kad s vama dijalog vode.
Izbjegavajte bavljenje biografijom sagovornika, a pogotovo izbjegavajte izvlačenje zaključaka iz onoga što ste o sagovorniku čuli, prvo stoga što vam dragi Bog nije dao kognitivni aparat sa funkcijom izvlačenja valjanih zaključaka, već imate karburator frustracija, pa vam se u njemu vazda sa činjenicama pomiješaju predrasude i generalizacije i još neke druge nečistoće, a drugo, što će vam vazda nedostajati potrebne informacije pa ćete zaključke izvlačiti iz pretpostavki umjesto iz činjenica i tako čete ličiti na onu zatucanu čeljad iz prošlosti koja vidi sunce na nebu pa uzvikne – tako nam života, sunce je odista zlatni sahan obješen na nebeskom svodu i ništa drugo.
Izbjegavajte citate i statistike kao argumente u dijalogu, prvo stoga što je to pomalo nepristojno u današnji vakat kad svako može naguglati te iste citate i statistike, te stoga što vam jednostavno nije dato da razumijete te citate i statistike, već se samo onako njima dobacujete, kao čimpanze u džungli kad uzmu svoj izmet pa se njime međusobno gađaju i dobacuju.
Elis Bektaš: Traktat o pružanju prilike i o ulozi vodokotlića u tom postupku
Nikad ne pokušavajte biti lukavi, jer za to nemate ni dara ni pameti, pa tako kad god krenete prikrivati svoju zlobu i svoj poganluk ispod visokoparnog i sa bontonom usklađenog jezika, vazda će se naći neko ko će to prepoznati, ovako kao ja što to odmah prepoznam, pa će vam nimalo nježno objasniti da pristojnost i kultura nisu sadržani u izbjegavanju riječi kao što su poguziti ili pička ili kurčina, već su pristojnost i kultura sadržani u svakodnevnom dijalogu sa sobom samim pred zrcalom, jer čovjek samo tako može naučiti da drugoga ne posmatra neutemeljeno nadmeno i da osnov svoje nadmenosti ne crpi iz pripadnosti nekom kolektivu ili iz slijeđenja nekog ideološkog konstrukta, a to što sam ja nadmen prema vama, e pa jebiga, to je već utemeljena nadmenost koja izvire iz jednog drugog vrela, ali vam neću kazati gdje je to vrelo, pa da poslije bude, eno nas Kepi nagovorio da pijemo otrov.
Na kraju vam evo možda i najvažnijeg savjeta i uputstva u ovoj kratkoj lekciji, a ono veli da uvijek imate na umu to da se dijalog može voditi isključivo onako kako se i nogomet igra, što će reći uz conditio sine qua non važenja istih pravila za sve učesnike, a to što vi mislite da ste dobar igrač zato što vas u vašim seoskim i livadarskim ligama navijači zovu Garinča ili Krojf, pa da zato možete neprimjetno kršiti pravila, e pa jebga to vam može važiti samo dok na teren ne istrči neko ko odista umije igrati tu igru, ovako kao, recimo, ja i ko će vam na svaki vaš prikriveni bilmezluk glasno i jasno kazati – stani, bilmezu, gdje si zavro.
