Poznati beogradski profesor psihologije i polihistor, Petar Jevremović, pružio je lijepo i u ponečemu novo čitanje Njegoša.
Piše: Aleksandar Živković
Otvarajući knjigu „Njegoš i poezija“ (Akademska knjiga,2024), neminovno se pitajući zašto još jedna knjiga o Njegošu, beogradski profesor psihologije i polihistor, Petar Jevremović, piše da je po vokaciji Njegoš bio pjesnik, sve drugo bio je po nužnosti: „Mislio je pevajući. To je činio iz nužde, ne iz dokolice.“
Po Jevremoviću, Njegoš je po prirodi bio filozof, ne po učenosti.
„Duh, da bi mislio, mora progovoriti. Da bi progovorio, on (prvo) mora propevati. U protivnom osuđeni smo na primitivizam, ili na (najčešće kolonijalno) epigonstvo.
Pesnik prethodi filozofu i teologu.
Tvoraštvo je bitna pretpostavka opstanka roda (naroda) u vremenu. Duhu se u istoriji ne oprašta jalovost.Uz jalovost, nemišljenje je drugi veliki greh koji istorija ne oprašta rodu i narodu.“
Iz ovakve postavke, Jevremović izabrao je da analizuje one Njegoševe spise i pjesme u kojima se tematizuje mišljenje. Dobar ugao za analizu jednog psihologa.
Ali, najprije, šta je za Njegoša duša, taj „predmet psihologije“?
Profesor Jevremović počinje izlaganje raspravom o Njegoševom pismu dr Petru Marinkoviću iz 1850. godine. Njegovo centralno mjesto vidi u riječima:
„Ja sam dušu čovečesku predstavljao za neki tajnstveni fokus, koja, kako se razdvoji od tijela, sine hitrom zračicom i zapali besmrtni plam našega vječnoga života i blaženstva na nebesima.“
Tajnstveni fokus, ključna sintagma oko koje Jevremović razvija svoju analizu.Ovdje kažimo da je riječ fokus samo na tom mjestu nađena u Njegoševim djelima i pismima.
***
Dalje u knjizi profesor Jevremović analizuje Njegoševe pjesme Sprovod prahu S. Milutinovića, Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima, pjesmu Misao koja prethodi Luči, samu Luču, Noć skuplju vijeka i Gorski vijenac.
U prvoj pjesmi nailazi na Njegoševu „nadeždu budućnosti“ koja nije ništa drugo do „svojakanje čojka s Bogom“.
Zanimljivo je profesorovo viđenje „epistemologije Njegoševe“. Naslanja je na stihove:
„Pojetina duša što je? Što i živa u kristalu,
Stepenom se spušta, diže i premjenu ćuti malu.“
Kaže Jevremović: „ Njegoševo ćuti ovde ne razumevam u smislu oseća. Insistiram na utihnuću. Na ćutanju i mirovanju. Da bi se premjena osetila, mora se ćutati. I to ćutati u smislu utihnuti. Zapravo, tihovati. Njegošu je (kao pesniku – teologu), u stvarima bitno teološkim (Luča je nabolji primer za to), suštinski bio stran svaki senzualizam i psihologizam. Odnosno svaki subjektivizam. Njegova (uslovno rečeno) epistemologija bitno je mistička. Objektivna. Poput žive u kristalu, njegova se duša (mistički – objektivno) kreće gore – dole. I – ćuti.“
Raspravljajući o Njegoševim pjesmama o mislima i mišljenju, profesor Jevremović otvara značajno pitanje o Njegoševom prosvetiteljstvu. „Njegoševo prosvetiteljstvo nije sekularno“, tvrdi on. I Njegoš govori o emancipaciji kao srži prosvetiteljstva, ali dok se na Zapadu prosvetiteljstvo shvata kao emancipovanje razuma u odnosu na vjeru, , Njegoš, prije svega, ima na umu emancipovanje svjetlosti u odnosu na mrak. Na Zapadu znanje postaje garant moći, a „mišljenje biva svedeno na njegovu puku logistiku“.
Nasprot tome, za Njegoša je priroda misli iskričava, svjetlosna. „Svetlost ne pokorava, ona oslobađa“, piše profesor Petar Jevremović, i dodaje: „Metafizika moći potpuno je strana Njegoševom duhovnom senzibilitetu.“
Završimo ovim riječima ovaj mali praznični prikaz.
