Piše: Kreg Marej
Postoji argument za produžetak tradicije da se predsjednik Sjedinjenih Država smatra najmoćnijom osobom na svijetu. Dolar još nije u potpunosti zamijenjen kao svjetska međunarodna rezervna valuta i Breton Vuds i dalje, škripeći, pun pukotina, opstaje.
Kina je sada svjetski proizvođač, a njeni brendovi širom svijeta više nisu smiješni. Sjedinjene Države su upravo pretrpjele ogromnu štetu po svoj uticaj meke moći zbog podrške genocidu u Gazi.
Ali Kina i dalje igra na duge staze, oslanjajući se na trgovinu, investicije i zajmove da bi povećala svoj ekonomski domet. Ne oslanja se na vojnu silu ili prikrivenu promjenu režima da bi obezbijedila pristup ekonomskim resursima.
Direktniji američki metodi funkcionišu na kratke staze. Izrael ima koristi od toga što arapski režimi u Zalivu — Jordan, Egipat i Saudijska Arabija — svi zavise od podrške američkih vojnih i bezbjednosnih službi kako bi se zaštitili od svojih sopstvenih populacija.
Sjedinjene Države su i dalje spremne da projektuju direktnu vojnu moć i vode ratove u inostranstvu kako bi održale svoj uticaj. Kina sada ima veću vojnu sposobnost nego SAD, ali ne vidi nikakvu prednost u korištenju te moći.
Dok Kina čeka
Kineski lideri s prezirom gledaju na pomahnitalo i neprekidno nasilje NATO država u posljednjih četvrt vijeka i vide Zapad kako gubi, a ne zadobija globalni uticaj. Niko ne pokušava da porekne da Kina taj uticaj polako stiče.
Ali Sjedinjene Države su uspjele, kršeći međunarodno pravo, fizički omogućiti genocid u Gazi. U narednoj sedmici će instalirati marionetsku vladu u Venecueli i brzo preći na prebacivanje ogromnog naftnog bogatstva te zemlje u ruke američkih naftnih giganata.
Kratkoročna američka surovost će uspijevati još neko vrijeme, dok Kinezi posmatraju kako se njihove trilionske rezerve dolara povećavaju, i čekaju svoje vrijeme. Zato mislim da još uvijek možemo pristati na kliše da je predsjednik SAD-a najmoćniji čovjek na svijetu.
Osim što očigledno nije. Činjenica da Džo Bajden ujutru mora da se podsjeti da skine pidžamu više nije nešto što se može sakriti. Da su Bajdenove mentalne sposobnosti odavno opale ispod nivoa normalnog funkcionisanja, već je jasno svima, iako mediji i politički establišment to negiraju, čak i kada je očigledno svima.
Postoji paralela sa F. D. Ruzveltom. Mit da je njegova paraliza bila skrivena od američke javnosti nije istinit, iako je putem PR-a minimizovana. Ali ono što je svakako istinito je da je njegovo izuzetno loše zdravlje, uključujući srčanu insuficijenciju, bilo skrivano i lažno predstavljano kada se kandidovao za svoj četvrti mandat 1944. godine. Umro je poslije pet mjeseci na funkciji.
Čini se da živimo u čudnom dobu u kome se politika oslanja više nego ikad na tehniku velike laži, čak i kada društveni mediji razotkrivanje takvih laži čine neizbježnim. Moje tumačenje je da je trajno stanje kognitivne disonance i zbunjenosti populacije koja više ne zna u šta da vjeruje, stanje koje je moćnicima omiljeno.
Kako je radikalni pad izlaznosti na opštim izborima u Velikoj Britaniji pokazao, zbunjenost i nepovjerenje populaciju jednostavno vode u apstinenciju.
Pa sada kada znamo da Bajden ne pita ni o čemu značajnom, ko je onda taj koji vodi? Sigurno ne Kamala Haris, koja je kao potpredsjednica potpuno marginalizovana i dobija samo otrovne zadatke poput kontrole štete. Njena funkcija do sada, osim očiglednog obavljanja dužnosti kao kandidata na listiću, bila je da bude gromobran nezadovoljstva javnosti.
Biti predsjednik Sjedinjenih Država je veliki posao. Nemam sumnje da Bajden ima dovoljno sposobnosti da donese neke šire odluke, bez potrebe da apsorbuje mnogo detalja o politici ili informacija o nedavnim događajima. Njegova doživotna podrška Izraelu odredila je politiku; koliko on zaista razumije šta se dešava u Gazi je drugo pitanje.
Najvažnije je da je Kamala Haris apsolutno okaljana aktivnom podrškom genocidu od strane administracije; snabdijevanje oružjem i direktna vojna pomoć Izraelu takođe je njena odgovornost. Kako funkcioniše SAD?
Pa, prema mojim izvorima, najmoćniji čovjek u Vašingtonu, i efektivno de fakto predsjednik, je Džejk Salivan. Njegova zvanična funkcija je savjetnik za nacionalnu bezbjednost, ali mi je rečeno da njegov rad pokriva mnogo više od toga, uključujući pitanja domaće politike, i da je on osoba koja obavlja detaljni posao koji Bajden nije u stanju. Što čini zanimljivim koliko se rijetko pojavljuje u vijestima — i to kada posjećuje strane lidere. Salivan ima klasičnu atlantističku pozadinu, kao Rods stipendista na Oksfordu koji je dopunio svoje obrazovanje na Jejlu. Fanatično je pro-NATO i anti-Ruski nastrojen, nekritički cionista i arhitekta uništenja Libije kao viši savjetnik za politiku Hilari Klinton.
S obzirom na očiglednu neadekvatnost Bajdena, pažljivo nezanimanje medija za analizu kako njegova administracija zapravo funkcioniše nam mnogo govori o samocenzuri i vlasništvu medija u Americi.
Kreg Marej je autor, emiter i aktivista za ljudska prava. Bio je britanski ambasador u Uzbekistanu od avgusta 2002. do oktobra 2004. i rektor Univerziteta u Dandiju od 2007. do 2010. godine. Njegovo izvještavanje u potpunosti zavisi od podrške čitalaca. Pretplate za nastavak ovog bloga su veoma cijenjene.
Izvor: CraigMurray.org.uk.
