Piše: Boris Pavlović
Riječ je o principu: imaju li u Hrvatskoj maskirani nasilnici u crnom pravo sprečavati kulturne manifestacije manjina? Ako imaju, recite – da znamo na čemu smo. Ako pak nemaju – a ne bi smjeli imati ako živimo u demokraciji – država je dužna manjini jamčiti pravo da svoju manifestaciju održi, ma kakav sadržaj ona imala. Jer, kažemo, riječ je o principu: ima li manjina pravo održavati kulturne manifestacije? Ako nema, recite – da znamo na čemu smo. Ako pak ima – a morala bi imati ako živimo u demokraciji – tada nitko drugi osim te manjine ne smije određivati što će ona smatrati svojom kulturom. To je, naime, značenje i smisao autonomije: imati pravo da sam o sebi odlučuješ – u zakonskim okvirima, dakako.
Ali u Hrvatskoj je posljednjih dana, otkako je Srpsko kulturno društvo Prosvjeta u petak u Zagrebu otvorilo izložbu umjetnina Dejana Medakovića, na djelu groteskna kolektivna hipokrizija: umjesto da problem bude ono što problem jest – prijeteće horde maskiranih muškaraca u crnom, koje su zaredale zemljom prekidati i zabranjivati priredbe srpske manjine, problem su postale – same te priredbe. Golem dio hrvatske javnosti, od HDZ-ovih ministara i gradonačelnika, preko krajnje desnih gradonačelnika, pa čak do centrista i ljevice na Fejsbuku, kao da je jedva dočekao to što je SNV u Zagrebu postavio izložbu umjetnina čovjeka koji je bio tajnikom Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) u vrijeme izrade Memoranduma SANU te članom radne grupe za izradu tog, pokazalo se, fatalnog dokumenta. Ta je činjenica, u općoj informativnoj kakofoniji, učas postala ultimativnim dokazom kako Srbi, eto, opet mute vodu u Hrvatskoj.
Vuk Bačanović: Nezavisno novinarstvo, najstariji zanat u Crnoj Gori
Ništa neistinitije od toga. Na izložbi nema ni riječi o tom djelu Medakovićevog djelovanja: izložene su umjetnine koje je taj povjesničar umjetnosti i kolekcionar, Zagrepčanin, kojega su ustaše 1941. kao 19-godišnjaka iz Zagreba potjerale u Beograd, prikupio za života. Na izložbu je došao Bora Ćosić – ta misli li itko da bi veliki pisac i ogorčeni Miloševićev neprijatelj ikada došao na izložbu koja bi veličala bilo kakvog velikosrpskog zloduha? Žarko Korać, ništa manji protivnik Miloševića i potpredsjednik Đinđićeve vlade, intelektualac, uvjereni Europljanin i zagovornik pokajanja za ratne grijehe i regionalnog pomirenja, za hrvatske je medije izjavio kako “potpuno razumije razloge zbog kojih je u Zagrebu postavljena Medakovićeva izložba”, a slično se izjasnio i hrvatski leksikograf i pisac Velimir Visković. Milorad Pupovac, prvi čovjek srpske zajednice u Hrvatskoj, jasno se ogradio od Memoranduma SANU, a u pozdravnom govoru na otvorenju izložbe implicitno spomenuo i tu kontroverznu stranu Medakovićeva djelovanja te izrazio otvorenost za dijalog nadajući se, očito, da je hrvatska javnost – trideset godina nakon rata! – napokon dovoljno zrela za staložen, miran i dobronamjeran dijalog o svim zapletenim nijansama hrvatsko-srpskih odnosa u proteklih stotinu godina, kojih je Dejan Medaković istodobno bio i žrtva, i svjedok, i akter.
Od toga međutim ništa. Dok je u Galeriji SNV-a u Preradovićevoj ulici u samom srcu Zagreba, nadomak Cvjetnog trga, trajalo otvorenje izložbe, ispred zgrade, na ulici, stotinjak muškaraca u crnom, s kapuljačama na glavama, skandirali su, onim gromkim a potmulim tonom gomile što prijeti sa stadiona: “Hrvatska! Hrvatska! Nezavisna država!”, i samo su ih jake snage interventne policije spriječile da uđu i učine tko zna što. E, ali problem nisu ispali oni, nego izložba “Efemeris – legat Dejana Medakovića.” Nitko se pritom nije sjetio da je samo nekoliko dana ranije slična takva falanga muškaraca u crnom prekinula folklorni program umirovljenika i novosadskih gimnazijalaca u Splitu, a da na njemu nije trebala biti izvođena glazba ili plesovi nikakvog člana Srpske akademije nauka i umetnosti – nasilnicima, naprosto, nije bilo drago što Srbi, eto, u studenome održavaju bilo kakav program.
A onda je gradonačelnik Vukovara Marijan Pavliček, političar desne stranke “Hrvatski suverenisti”, zatražio odgodu izložbe “Srpkinja, heroina Velikog rata” u Srpskome kulturnom centru u Vukovaru, koja je trebala biti otvorena na obljetnicu kraja Prvoga svjetskog rata, 11. studenoga, i biti posvećena srpskim ženama tog razdoblja. Pavličekova intervencija nije bila ni napadačka ni uvredljiva, ali jest bila represivna, i kao da je poslužila kao okidač. Skočila je odmah ministrica kulture i medija Nina Obuljen-Koržinek: „U ovom trenutku povišenih tenzija zaista ne vidim smisao da konzulat Republike Srbije u Vukovaru, u tjednu kada se kao Hrvati sjećamo najveće traume iz Domovinskog rata i želimo svi u tišini prisjetiti se tih strašnih zločina i žrtava i nekako biti kao zajednica posvećeni tom komemoriranju, da netko baš u tom tjednu organizira takve događaje u Vukovaru, meni to stvarno nije prihvatljivo“. HDZ-ov gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković zaoštrio je dodatno, otkrivši kako u pozadini tih HDZ-ovih zabrana nije nikakvo poštovanje prema žrtvama Vukovara, nego zgoljni, ružan politički obračun: “Možemo!, Vučić i Pupovac pušu u isti rog”, ispalio je Franković, inače poznat po izjavi kako su Ante Pavelić i Josip Broz Tito Hrvatskoj nanijeli podjednaku štetu. Intervencije Marije Selak-Raspudić, koja je išla čak do zlobne insinuacije kako zagrebački gradonačelnik možda “promovira velikosrpsku ideologiju”, toliko su zlobne da ih nećemo ovdje podrobnije ni elaborirati.
Vuk Bačanović: Nezavisno novinarstvo, najstariji zanat u Crnoj Gori
Taj zloslutni koloplet pogoršava, dakako, činjenica da je svima jasno kako sve to nije ništa drugo doli zloslutno izvrtanje. Nisu u Hrvatskoj problem ni Srbi, ni ostale manjine i njihove manifestacije, nego destruktivna energija koja ih pokušava ušutkati. Nije u Hrvatskoj, trideset godina poslije rata, problem Dejan Medaković, za kojega je do petka rijetko tko i čuo, a još manje srpske žene iz Prvoga svjetskog rata, nego filoustaški, ekstremno desni politički val koji je od koncerta Marka Perkovića Tompsona u srpnju zaprijetio da otplavi čak i vladu Andreja Plenkovića. Hrvatski premijer djeluje kao da se pogubio, zajedno sa svojim ministrom policije Davorom Božinovićem, koji je, čini se, iskreno uplašen, i predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem, koji ne propušta nijednu priliku da implicitno opravda proustaške incidente. Nikada se do sada u Hrvatskoj nije dogodilo da manji koalicijski partner proguta HDZ – ovaj put, radikalna desnica s Domovinskim pokretom u koalicijskoj većini, čini se da to po prvi put uspijeva. Ni u ratu oni koji su se pozivali na ustaše nisu zajahali Tuđmana – danas, u članici EU i NATO-a, tek imamo vidjeti kako će se s tim iznijeti navodni veliki Europljanin Andrej Plenković.
Jer crnokošuljaški izgredi nižu se iz dana u dan, uvelike nekažnjeno: Tompsonov koncert u Zagrebu i Sinju; zabrana festivala u Benkovcu; sličan pokušaj u Šibeniku; prekid Dana srpske kulture u Splitu; sličan pokušaj u Zagrebu; u Rijeci, maskirani nasilnici palicama su u subotu htjeli prebiti mlade srpske karatiste koji su došli na turnir; prosvjed Torcide neki dan u Splitu; sada su zabrane počele zagovarati i vlasti: gradonačelnici Vukovara i Dubrovnika, ministrica kulture… Teško je sve i nabrojiti. Nad svim tim prijetećim, uglavnom protuzakonitim izgredima – na kojima samo korak nedostaje do masovnog nasilja – lebdi gusta magla ustaškog pozdrava. U Hrvatskoj, jednom riječju, svjedočimo kolapsu europskog koncepta manjinske politike i bližimo se času, ako nije već i došao, u kojemu svak za sebe ima odgovoriti na samo jedno pitanje: s koliko će dostojanstva i spremnosti na otpor dočekati ono što se iza brda valja.
Izvor: Forum
