Piše: Oliver Janković
Pisali smo juče o tome kako se svaka državna uprava legitimno i očekivano „kiti“ medaljama koje osvajaju sportisti iz te zemlje i sportske uspjehe često prisvaja kao postignuća svoje politike. Logična veza između ove dvije teme obično je privredni potencijal, rad sportskih društava, infrastrukturna uređenost sportskih borilišta, koji, svi skupa, jednu državu čine „zaštitnicom“ i „pokroviteljkom“ sportskih uspjeha.
U većini zemalja se ovakve stvari podrazumijevaju i nekako biva blam i sramota kad neka vlast maše tim pretpostavkama sportskog razvoja kao nekim velikim postignućem. To bi bilo nešto nalik tome da se u 21. vijeku hvališ asfaltiranjem nekih puteva, dovođenjem struje i interneta u javne objekte, dopremom krede ili računara u školske ustanove. Naravno, lijepo je kad predsjednik ili premijer, dočekaju ili isprate sportiste na neko takmičenje, čestitaju uspjeh i sl…To im, otprilike, spada i u osnovni opis posla. Ali da se političari ponašaju kao selektori, da komentarišu taktiku, da sebe stavljaju u prvi plan ispred trenera i ljudi iz saveza, to je degutantno. Eno ga Makron na olimijskom plivalištu, sa ponosom je gledao fantastične uspjehe francuskog plivača Maršana, ali mu nije na pamet padalo da kaže ili sugeriše kako aktuelna francuska vlada stoji iza tih uspjeha. Jedno skromno i sramežljivo „čestitam“ uz izraz lica koji govori da predsjednik države u svom političkom mandatu nije Maršanu ni do koljena u poslu predstavljanja države, i da mu je uopšte čast što se tu zadesio kao jedinka koja će u ime svih Francuza stisnuti ruku šampionu…. Tako se to radi, i toliko je to pristojno. Dok je glumiti selektora nad selektorima i finansijera nad finansijerima, omalovažavanje građana.
Malo je ljudi koji su tužniji od nas iz Žurnalove redakcije zbog toga što Srbija u Parizu nije osvojila duplo više od postignutog, i što se, samim tim, nijesu ostvarila Vučićeva „proročanstva“. Lako bismo mi za to, samo da je bila koja zlatna medalja više, i koje ukupno osvojeno odličje više za Srbiju… ali nije.
A to što nije osvojeno, i to što jeste osvojeno, osim ponosa svakom Srbinu, i osim časti državi Srbiji kao zajednici njenih građana, i njenom renomeu u svijetu, govori ponešto i o sistemskoj organizaciji sporta unutar države Srbije i propustima na tu temu.
Osvojenim srpskim medaljama u Parizu, treba i može da se ponosi svaki Srbin i građanin Srbije, ali su ljudi iz vlasti i predstavnici državne uprave na začelju te kolone. Jer, medalje u Parizu su osvojili samostalni borci, Srbi koji u sportu biju neke svoje bitke uprkos svijetu, i uprkos organizaciji sportskih takmičenja u Srbiji. Osim Boga i samog Novaka, za njegovo zlato su zaslužni Srđan i Dijana i naravno armije navijača širom srpstva i svijeta. Na žalost ali i na veliku sreću, Novakovi rezultati uopšte ne zavise od vladajućih garnitura u Srbiji, ma ko sve one bile – od njegovog prvog gren slema 2008 do olimpijskog zlata u Parizu ove godine. Zato, u njegovom slučaju, sve što može i treba da uradi neki predsjednik ili premijer jeste da primjeni model „Makron – Maršan“: čestitaj i skloni se, da ne kvariš sliku. Slično je i sa Karijem Pešićem koji posljednjih par godina galami i viče na KSS i organizaciju ovog sporta u Srbiji. On sam, u borbi sa vjetrenjačama ovog svijeta, uz podršku vanzemaljaca Jokića i drugara, više su učinili za srpski sport i košarku nego sve političke vlasti zajedno. Vaterpolisti takođe, u paradoksalnoj situaciji gašenja „Zvezde“ i „Partizana“, klupskih prosječnih uspjeha i alarmantnog stanja u srpskom vaterpolu o kom je govorio još Prlainović u Riju poslije prvog od tri vezana zlata – oni, onako „otpisani od svih“ (od medija i analitičara, pa i političara) osvajaju zlato.
Na drugoj strani, ono što se zove „bazični sportovi“ (atletika, plivanje, gimnastika) i gdje se očekuje prepoznatljiv pečat države i sistema, nijesu nam donijeli ništa.
A i da jesu, odgovorno tvrdim da su Angelina Topić i rvač Stevan Micić (povratnik iz Amerike) više „sami svoji majstori“ i produkt neviđenog odricanja njihovih roditelja, nego izraz sistemske državne podrške. Ako je i nje bilo (u nekoj mjeri i naknadno) to je, rekosmo li već, nešto što pošten i civilizovan svijet podrazumijeva.
Rvači, džudisti, veslači, kajakaši, bokseri…. to su discipline kojima se politički „mahalo“ i gdje se kao zasluga režima isticala svaka svjeska i evropska titula. Pa, šta bi sa njima u Parizu?
Ako je smjena generacija na krivoj nozi uhvatila odbojkaše i košarkašice, i ako su basketaši previše prepotentno ušli u priču oko olimijskog turnira koji podsjeća na ruski rulet, onda se isto ne bi moglo reći za odbojkašice. Njihovu, već viđenu zlatnu medalju, kopiju one titule (još uvjek aktuelnih) prvakinja svijeta, poremetila je nerazumna rokada selektora u sred olimpijskog ciklusa, u kojoj je selektor prvak svijeta (Italijan Sartoreli) zamijenjen selektorom koji je na tom svjetskom prvenstvu pobijeđen (Italijan Gvideti). Za tu rokadu sigurno nijesu krive ni Tijana Bošković, ni Maja Ognjenović, ni ostale princeze srpskog sporta…
Da rezimiramo, ako se političkom vrhu Srbije ne može nerazumno i neobjektivno pripisati apsolutna krivica za prosječan olimpijski bilans u odnosu na očekivano i realno, sigurno mu se, još manje, treba pripisuvati zasluga za ono što su svojom genijalnošću postigli Novak, Kari Pešić i nekolicina vizionara i trudbenika iz beogradskih tekvando klubova kakvi su „Galeb“ i „Azija“
