Pristiglo je mnogo pošte za „ljetnju medijsku šemu“ Žurnala. Dominira pitanje: Milo ili Momir?
Piše: Aleksandar Živković
„Tovar nosi ne osjeća,
Glava mu je magareća.“
Narodna pjesmica za igru sa đecom
„Lako ćemo za Kekovića, no, što ti misliš o Spomeniku“, pita jedan čitalac. Mislim, čitaoče, da si od Todorovića, oni su nas vazda zapitkivali još od Knjaževine: „A što velite na ovo?“ A mi, ka da smo Inglezi: „Čuš, bivalo je i toplijih dana!“
Ne ljuti se, čoče!
Možda i stignem da odgovorim. Vidim i ja da su mnogi plahoviti ovih dana. Ipak, radim Listu najznatnijih Crnogoraca druge polovine XX vijeka, vremenski okvir određen je početkom izlaženja Pobjede (kraj novembra 1944) i Crnogorskog književnog lista (2001); i kada stigne predlog da Pavle Đurišić treba da bude na toj listi, rado ću ga objaviti i razmotriti.
U međuvremenu, kazujem ti kažu, jer sajtovi ne žive samo od lajkova i skrolovanja, već i od dužine čitanja teksta, sve to mjeri onaj u Lengliju ili tako nekom romantičnom mjestu.
Kaža za danas
Kada je Vuk Karadžić dolazio na Cetinje poslije objavljivanja knjige Montenegro und die Montenegriner: Ein Beitrag zur Kenntniss der europäischen Türkei und des serbischen Volkes (1837), perjanik ga je mušketa onako hromog niz Lovćenske strane: „Ti ćeš da pišeš da magarad pase u crnogorskom senatu!“ Kada se nekako dokopao Cetinja, vladika Rade mu to nije pominjao, a ni Vuk nije smio. Vjerovatno se Njegoš smijao u sebi jer su magarad stvarno pasla u zgradi koju je napravio za Senat crnogorskog i brdskog naroda, ali pravio je državu i bio je ljut što je Vuk, u tom detalju, raskrio njenu, recimo, skromnost.
Aleksandar Živković: Šetalištem Tupe Vukotića, uz Peđu Isusa
Naravoučenije: znamo mi naše Senate i senatore, ali ne volimo da se o njima loše zbori.
Milo ili Momir?
Kada su godine počele januarem i uspostavljen trijumvirat ekološke države, Momir, Milo, Sveto, samo je istorijsko iskustvo ukazivalo na to da takav oblik vladavine ne može da se održi. Inače, izgledalo je kao da ljepše ne može biti organizovana vlast. Umjeli su da raspodjele funkcije unutar Partije po plemensko-bratstveničkom ključu kao da ih je sam kralj Nikola učio (da li sada kada su sva plemena ili u Podgorici ili na Primorju to još uvijek ima toliki značaj u kadrovanju?), čvrsto su kontrolisali opoziciju itd.
Šta je kasnije bilo jeste opštepoznato. E, sada se mnogo čitalaca ljuti što je u Listu uvršten Đukanović a ne: samo Bulatović kako neki predlažu, ili obojica, za šta su drugi. Najlakše je to učiniti. Đavo ponio i Listu, nije to Plutarh.
Momir Bulatović svakako zaslužuje da bude na listi. Njegovo ime vezuje se za znatne događaje, referendum 1992. i odbranu zemlje 1999. godine. Milo Đukanović, sa druge strane, izvršio je ono što se zove „socijalna tranzicija“ zemlje. Nije mu u tome pomoglo samo operativno mjesto u trijumviratu nego i plemensko-bratstvenička struktura „Senata“ ili Partije, kako hoćete. Sada, da li je plemensko stvarno transformisano u, kako tvrde, građansko društvo, meni je neprozirno?
Ipak, zašto to pitanje – Milo ili Momir – budi toliko strasti i poslije skoro tri decenije? Čini se da je o Bulatoviću i Đukanoviću sve rečeno i đe se čulo i đe se ne čulo.
Nedorečena je ta zaslijepljenost naša magarcima u Crnogorskom senatu. Emocije prema njima, pokazale su se u toliko slučajeva jačim od onih prema đedu, ocu, bratu, prijatelju. I to zovemo politika. Nekada mi se čini da smo zapravo mi ta magarad koja pase u izbi Senata crnogorskog i brdskog naroda.
Smrznuti akvarel
Piše jedna čitateljka:“Imam neke predloge, Crnogoraca iz SAD. Iz oblasti umjetnosti – slikar, vajar, Arso Ivanović iz Milvokija, on je uvršten u knjigu (američko područje) „Ko je ko u umjetnosti“, a učili smo da je on izumio tehniku smrznutog akvarela.
I jedna mafijaška legenda – Boško Radonjić, stigao do kuma za Njujork, za porodicu Goti.“
„Ne pokušavaj mijenjat’ me“
Pristiglo je puno divnih poruka u kojima čitaoci dijele svoje iskustvo slušanja Miladina Šobića. „Domaći Bob Dilan“, kaže jedna čitateljka iz Beograda. (Nijesam smio to da napišem u tekstu, mea culpa.) „Slušam ga danima i besomučno… „Ne pokušavaj mijenjat’ me“, poručuje čitalac sa Plaošnika, koji ima sve te kukice, kvakice, apostrofe i akcente, kao što i trebuje na mjestu nastanka slavjanske pismenosti.
Hvala i za analizu pjesme „Đon“.
Sugestije za Listu šaljite na:
