Piše: Filip Dragović
Kad se u Crnoj Gori uzburka politička voda, neki odmah pomisle na promjene, reforme i „novu energiju“. Drugi, iskusniji u čitanju političkih slika, odmah vide – stare igrače koji ponovo izlaze na teren. Danas, tu sliku, koliko god bila neprijatna, čine dva dobro poznata lika: Milo Đukanović i Aleksandar Vučić.
Jedan bi da sruši vlast i vrati svoju. Drugi bi da preusmjeri pažnju sa sopstvenih problema. A obojica, kako izgleda, imaju zajednički cilj – da Crnu Goru uvuku u novi talas nestabilnosti.
Đukanović: Povratak u starom stilu
Bivši gospodar svih crnogorskih političkih tokova dobro zna da u mirnoj, uređenoj i prema EU orijentisanoj Crnoj Gori nema mnogo prostora za njegov „kambek“. Ali u haosu? O, tu je njegov teren.
Ne radi se samo o političkoj sujeti. Radi se o opstanku. I ne, nije ovo teorija zavjere, već činjenica da oko njegovog imena godinama kruži sve veći obruč optužbi – od lokalnih zloupotreba do međunarodnih afera. Afera „Telekom“, gdje je američki SEC jasno prozvao „visoke crnogorske zvaničnike“ u kontekstu mita, samo je jedna od karika u lancu koji se, čini se, polako zateže.
U takvoj situaciji, najbolja odbrana nije tišina – nego buka. Buka u institucijama, na ulicama, u medijima. Buka koja odvlači pažnju i odlaže svaki pokušaj sistemskog suočavanja sa nasljeđem tri decenije vlasti.
A, kako se vidi i iz nedavno „svečanog“ uvlačenja skulpture Pavla Đurišića u crkveni prostor, pod svetlom reflektora i kamera, politički simboli se biraju sračunato – kao da su dio scenografije za povratak na političku binu.
Vučić: Susjed sa planom
A šta je s druge strane granice? Tamo, Aleksandar Vučić, čiju vlast u Srbiji već mjesecima trese ulica – a sve je počelo „padom nadstrešnice“ i pogibijom 15 ljudi. Ali ispod te nadstrešnice isplivala je trulež sistema, svi nagomilani problemi – od izbornih zloupotreba, razularene korupcije, sve do eruptivnog nezadovoljstva zbog autoritarnog stila upravljanja.
Vučiću je hitno potrebno da pažnja EU sklizne sa Srbije na neku drugu krizu. I šta je bolje od male, ali geopolitički vidljive Crne Gore? Tamo gdje se može podgrijati priča o podjelama, o „ugroženom srpskom narodu“, o nepravdama koje traže „zaštitu iz Beograda“.
I nije slučajno što se u tom paketu pažljivo koriste i „pokloni“ koji izgledaju kao kulturni ili istorijski gestovi, ali u suštini funkcionišu kao politički trojanski konji. Skulptura Đurišića je u tom smislu više od bronzanog lika – to je signal, poruka i provokacija, sve u jednom.
Ali tu nije kraj. Njemu nimalo ne odgovara da u neposrednom okruženju postoji država koja brže od Srbije hita ka EU, i to uz učešće nekih srpskih političara iz Crne Gore koji nisu pod njegovom potpunom kontrolom. U Vučićevom svijetu, svaka priča o uspjehu mora biti pod strogim patronatom Beograda – inače je prijetnja.
Stara škola političkog partnerstva
I tako, dva čovjeka koji samo formalno ne dijele isti ”politički brod”, zapravo plove u istom pravcu. Muka ih je spojila. Motivi su različiti, ali metode poznate: medijske haubice, politički pritisci, „insajderske“ drame u institucijama, pažljivo dozirane nacionalne tenzije…
A u toj režiji, ne treba zaboraviti ni starog kreatora rijaliti-političkih destabilizacija – Bebu Popovića. Čovjeka koji je godinama majstorski ”mešao” medijsku prašinu i političke intrige, i koji je već bio ključna spona u aferi „državni udar“ u Crnoj Gori 2016. godine.
U ovoj predstavi, Đukanović i Vučić nisu glumci – oni su producenti. Oni finansiraju scenu, odobravaju scenario, biraju termin i publiku. Popović je taj koji režira svaki kadar, tempira ulazak i izlazak aktera, kreira dramske zaplete i odlučuje kad će se zavjesa na trenutak spustiti, a kad će se podići za „kulminaciju“. Glumce za glavne i sporedne uloge angažuju po njegovoj režiji, a publika – građani – dobija ulaznice bez mogućnosti da bira hoće li uopšte ući u salu.
Vučić Đukanoviću poklonio Đurišića, kao čuvenu Trojansku skulpturu
Znaju oni da Crna Gora nije samo država, nego i savršena tabla za regionalnu šahovsku partiju. Znaju i da kriza ovdje ima dva efekta: usporava evropski put Podgorice i stvara utisak da je „balkanska nestabilnost“ hronična bolest – dakle, da niko nije bolji od drugih.
Cijena igre
Problem je što takve igre imaju jednog gubitnika – građane. Institucije, već krhke, postaju taoci, ekonomija trpi zbog političke klime, a integracije u EU se odlažu u nedogled. Javni prostor pune dnevne afere i insinuacije, dok stvarni problemi ostaju gurani pod tepih.
I tako, u političkom kabareu koji vode stari znanci, publika nije samo gledalac – već i žrtva predstave. A izlaz iz sale? Čini se, trenutno zaključan.
