Piše: Elis Bektaš
Milorada Dodika često sam podvrgavao kritici, koja je katkad znala biti i bespoštedna ali nikad nije počivala na ideološkim i propagandističkim opštim mjestima i na predubjeđenjima, već isključivo na izjavama i djelima samog Dodika. Lično ga smatram visprenijim i vještijim političarem od bilo kojeg drugog u dejtonskoj Bosni i Hercegovini, ujedno mu dopuštajući da djelomično uživa moje simpatije jer on, uprkos njegovoj počesto nakaradnoj retorici i uprkos dominantnim predodžbama koje o njemu vladaju u političkom Sarajevu, činjenično nije čovjek rata.
Ove moje opservacije, međutim, nipošto ne aboliraju i ne štite Dodika od kritike, koja je u ovdašnjem medijskom prostoru, nažalost, najčešće samo karikaturalni varijetet kritičkog mišljenja i koja se iscrpljuje u već spomenutim ideološkim i propagandističkim benavljenjima i u papagajskom ponavljanju ustaljenih fraza davno lišenih svakog smisla i značaja. Paradigma i etalon te karikaturalnosti koja se izdaje za kritiku sadržana je u neugodno dosadnom i još neugodnije ispraznom kmečanju Dragana Bursaća te u isakovskom i helezovskom ne samo otužnom već i autodestruktivnom kmečanju o agresiji i genocidu, tim vječitim opravdanjima za utamničenost života u prošlosti.
Ozbiljna, oštra i beskompromisna, te prije svega na činjenicama zasnovana, kritika političkog djelovanja Milorada Dodika od koristi bi bila i društvu i njegovom političkom životu pa i samom Dodiku, a štetu čini samo onima koji bi da budu kalif umjesto kalifa i koji bi da u beskonačnost produže život partokratiji, ideokratiji, kleptokratiji, korporatokratiji i drugim zlodusima koji su ovdje sa padom jednopartijskog autoritarizma nagrnuli umjesto demokratije i pokazali se kao dosljedni nasljednici svog komunističkog prethodnika, a u mnogo čemu, prevashodno nakaradnom i malignom, čak su ga i nadmašili.
Ipak, taj i takav Milorad Dodik, koji je zaslužio najžešće moguće kritike, jedini je među istaknutim političarima u ovom državnom provizorijumu koji diže glas protiv činovničkog i birokratskog terora briselskog političkog voluntarizma koji svoj raison d’être grčevito i životinjskom upornošću brani zadržavajući čitavo društvo u statusu quo i priječeći mu svaku samoartikulaciju vlastitog političkog subjektiviteta saobraženog sa stvarnošću i njenim iskušenjima.
Zbog toga je proces koji se, po nalogu Kristijana Šmita, vodi protiv Dodika pred Sudom Bosne i Hercegovine daleko najopasniji i najdestruktivniji momenat u kratkoj ali turbulentnoj povijesti postdejtonske BiH. Politički impotentni njemački činovnik pokretanjem tog postupka priznao je poraz ne samo politike već i ideologije u čije ime mu je povjeren gaulajterat nad Bosnom i Hercegovinom. Time je ujedno nanio i poraz samom temelju prava kao krhkog ali i jedinog oružja društva u borbi protiv neograničene samovolje struktura moći.
Protiv političara Milorada Dodika moguća je politička borba. Njen ishod zavisi od mnogo toga, a prevashodno od sposobnosti onih koji smatraju da više od njega zaslužuju priliku da vladaju. Ali ukoliko Šmitova agenda bude dovršena presudom pred Sudom BiH, više nikakva autentična politička borba i više nikakav autentičan politički subjektivitet neće biti mogući u društvenom okviru koji će postati zatočenik tog malignog pravnog presedana. Jednostavnije rečeno, sa presudom Miloradu Dodiku Bosna i Hercegovina bi se preko noći vratila u 1878. godinu, dakle ostala bi i bez iskrzanih ostataka svog suvereniteta ali, što je još neugodnije, i bez mehanizama zaštite pred samovoljom činovničke protektoratske vlasti iz Evrope koja je davno prestala biti Evropa ka kojoj je bilo razborito ići.
Ukoliko dođe do presude Miloradu Dodiku, koja će biti štetna čak i ukoliko bude oslobađajuća jer će i takva presuda dati legitimitet Šmitovom političko-pravnom voluntarizmu, Bosni i Hercegovini preostaje samo da, nakon te potvrde meke okupacije, čeka i formalnu aneksiju i da se nada da će joj neko opet donijeti slobodu kroz turbulentne i dramatične povijesne rasplete. Imajući to u vidu, lako je razumjeti da upravo otkucavaju posljednji minuti u kojima političko Sarajevo ima priliku da digne svoj glas protiv političko-pravne farse pred Sudom Bosne i Hercegovine i da odustane od svoje duboko ukorijenjene tradicije da kolje vola zbog kile mesa, tim više što se na proslavi donijete presude oni neće sladiti tom kilom mesa već, u najboljem slučaju, balegom tog vola.
Izvor: Provjereno.info
