Piše: Aleksa Anđelić
Uobičajeno je da se epska poezija posmatra kao zasebno svedočanstvo kulturne vertikale jednog naroda, njegovog sasvim jedinstvenog i sebi svojstvenog izražaja. Ovaj osećaj je razumljiv, s obzirom da proističe iz urođenog i prirodnog nacionalnog ponosa koji je organski vezan sa epikom. Teško nam je da pomislimo da se i drugi narodi suočavaju sa istim onim duhovnim težnjama i previranjima kojima se i naša epika bavila.
Međutim, uporedna analiza može pomoći tako što će osvetliti one aspekte naše duhovne konfiguracije koji površinskom pogledu mogu promaći, ali koji su ključni za izgradnju slike o našem sopstvenom identitetu. U refleksiji naših kulturnih obrazaca kod drugih naroda, jasnije izranjaju zajednička i duboko ukorenjena stremljenja. Na taj način, naša samosvest biva produbljena razotkrivanjem iskonskih kategorija sa kojima su se najraniji nosioci našeg identiteta odnosili prema svetu duha.
Komparativna analiza otkriva zapanjujuću podudarnost i unutrašnju srodnost koja se javlja u ranim testamentima misli i duha evropskih naroda. Od Homera, preko grčke tragedije i srpske narodne epike, čini se da u razmišljanjima o idealnom, onom vrhunskom u domenu vrednosti po čemu vredi urediti sopstveni život, kod njih vlada potpuno saglasje. Svet mita i svet epike su po prirodi srodnici, jedan biva poduprt drugim, i oba svoj sadržaj uobličavaju uz pomoć drugog.
Kao što je epika prožeta mitskim sadržajem i njegovu građu koristi za svoje potrebe, tako i mit biva usredsređen i usmeren ka onom konkretnom i uobličenom. Bez mita nema epike, i obrnuto. Još su nemački romantičari iskonski prajezik ljudskog roda pronalazili u primordijalnoj pesmi, poetskom izražaju kroz koga govori mit.
Prema tom značenju mit ne predstavlja puku priču niti mitologizovan istorijski događaj, već vanvremensku realnost čije konkretno ispoljavanje istine kod jednog naroda dobija svoj izražaj u epskoj pesmi. Ovu interpretaciju mita deli slavni nemački filolog Verner Jeger (Werner Jaeger). Prema njemu, mit je nepresušna riznica vrednosnog sadržaja koja predočava ono što je vredno slave i hvale u svetu, ono što je veliko i uzvišeno. On je neiscrpna zaliha uzora koju poseduje nacija, iz koje crpi svoje ideale i norme po kojima uređuje sopstveni život.
Mit i epika
Kada razumemo funkciju mita i epa kao predstavu o uzvišenom i velikom, biće nam lakše da izmirimo podudarnosti koje se javljaju u tradicijama vremenski razdvojenim milenijumima. Jer, iako hronološki, kulturno, i religijski udaljene, ove tradicije ipak pronalaze svoje vrednosno poreklo u neiscrpnoj riznici mita, koji kako kod srpskog naroda pod jarmom osmanske okupacije, tako i kod antičkih Grka, obavlja svoju vaspitnu i graditeljsku ulogu.
Jedna od ključnih podudarnosti zbog svoje sveprisutnosti i centralne uloge otkriva temeljnu duhovnu težnju naroda evropskog porekla, koja se javlja u njihovim najranijim kulturnim spomenicima. U pitanju je simbolika tragičnog izbora. Pod njom se podrazumeva etička dilema pred koju je stavljen junak, koji je primoran da napravi vrednosno-orijentacioni izbor.
Ovaj izbor se javlja u dihotomijama slave ili dugog života, dužnosti ili predaje, žrtve ili klonuća pred zadatkom. Gde god je kod evropskih naroda epska svest pronikla u formi usmenog predanja koje je kasnije pismeno zabeleženo, javlja se tragični izbor kao primarni vrednosni i didaktički element. Odluka junaka koji je stavljen pred ovaj izbor predstavlja osnovni etički čin u formiranju idealne slike uzvišenog kod određene narodne zajednice.
Srpskom narodu je značaj epa kao sveta idealnih slika posve jasan. Kosovski zavet je vekovima predstvaljao katihizis svih vrednosnih usmerenja i stremljenja ka uzvišenom i božanskom našeg naroda. „Zanosna je snaga ovih stihova nadimala prsa mnogom potonjem pregaocu“ rekao je Rajko Petrov Nogo u svom predgovoru za zbir srpskih junačkih pesama. U tom smislu, Kosovski zavet i etika srpskih junačkih pesama zadržali su nadistorijsku važnost i centralnu ulogu u obrazovanju našeg duhovnog jezgra.
Kao takva, naša epika i danas jednim delom predstavlja aktuelizaciju i postvarenje tragičnog osećaja čije smo izraze pronašli u različitim evropskim tradicijama. Konkretizacija tog osećaja kod nas se javlja u opredeljenju kneza Lazara za nebesko, umesto za zemaljsko carstvo. Podsetimo se stihova pesme Propast carstva srpskoga, u kojoj sveti Ilija, prerušen u sokola, nosi pismo caru Lazaru od Bogorodice:
„Care Lazo, čestito koleno, kome ćeš se privoleti carstvu?/ Ili voliš carstvu nebeskome, ili voliš carstvu zemaljskome?/ Ako voliš carstvu zemaljskome, sedlaj konje, priteži kolane! / Vitezovi sablje pripasujte, pa u Turke juriš učinite: sva će turska izginuti vojska! / Ako l’ voliš carstvu nebeskome,/ a ti sakroj na Kosovu crkvu, / ne vodi joj temelj od mermera,/ već od čiste svile i skerleta,/ pa pričesti i naredi vojsku: / sva će tvoja izginuti vojska,/ ti ćeš, kneže, poginuti.“
Lazarev odgovor je poznat. Ono što je manje očigledno, jeste vidna podudarnost sa tragičnim izborom na jednom drugom mestu, u Sofoklovoj Antigoni.
U Antigoni, istoimena junakinja stavljena je pred sličan izbor ka neprolaznom, večnom, i božanskom, ili zemaljskom i svetovnom. Nakon smrtonosnog boja između njene braće Eteokla i Polinika, predstavnik svetovne vlasti, Kreont, ne dozvoljava da Polinik bude sahranjen po religioznom ceremonijalu. Antigona ne priznaje, niti prihvata prevlast puke zemaljske vlasti nad večnim i božanskim, te svesno bira da pogazi Kreontove naredbe i sahrani brata sa častima koje mu dolikuju.
Njena sestra Ismena, iako deli ljubav prema bratu, okleva iz straha prema mogućoj kazni, na šta Antigona odgovara: „Al’ sudi kako hoćeš, ja ću onoga sahranit! / S takva dijela dika mi je mrijet, jer draga do njeg – do dragog ću u grob leć, učiniv sveti grijeh. / Ta dulje se sviđat ja svijetu moram onom negol’ ovome, jer ondje dovijek ću počivat.“ Tenzija i oklevanje, te konačan tragičan izbor i u našoj epici izražen je sličnim rečima. Knez Lazar odgovara: „Mili Bože, što ću i kako ću?/ Kome ću se privoleti carstvu: / da ili ću carstvu nebeskome, / da ili ću carstvu zemaljskome?/ Ako ću se privoleti carstvu, / privoleti carstvu zemaljskome, / zemaljsko je za maleno carstvo, / a nebesko je uvek i doveka.“
U Lazarevom i Antigoninom izboru se pozicionira kratko i prolazno zemaljsko carstvo u poređenju sa večnim i nepovredivim nebeskim. Srpski ep i grčka tragedija svakako nemaju direktnu liniju koja ih povezuje, a bilo bi naivno pomisliti da je narodni pesnik bio inspirisan grčkim mitom prilikom sastavljanja ovih motiva.
Dalja podudaranja
Kosovsku bitku i Sofokla razdvaja gotovo dva milenijuma, a sadržaj grčkih tragedija bio je u potpunosti nepoznat srpskom srednjem veku. Kako je onda moguće da se pojavljuje ovakva srodnost u duhu i tematici? Da bi dali adekvatan odgovor na ovo pitanje, moramo nastaviti uporedno istraživanje motiva tragičnog izbora u evropskoj tradiciji, počevši od daljih podudaranja u srpskoj epici i grčkoj tragediji.
Jedan od najizvrsnijih izražaja tragičnog osećaja u srpskoj epici izložen je u pesmi Car Lazar i carica Milica. U ovoj pesmi, carica Milica moli cara Lazara da poštedi makar jednog od njenih devetoro braće, odnosno da dozvoli da jedan od njih ne pođe na Kosovo kako bi sačuvao život. Milica dirljivim i preklinjujućim rečima moli najdražeg brata, Boška Jugovića, da ne ide u boj i ostane u Kruševcu:
„O moj brate, Boško Jugoviću, car je tebe mene poklonio, / da ne ideš na boj na Kosovo, / i tebe je blagoslov kazao, / da daš barjak kome tebe drago, / da ostaneš sa mnom u Kruševcu, / da imadem brata od zakletve.“ Boškov odgovor je među najslavnijim stihovima srpske epike: „Idi sestro na bjelu kulu; / a ja ti se ne bih povratio, / ni iz ruke krstaš barjak dao, / da mi care pokloni Kruševac:/ da mi reče družina ostala: / gle strašivca Boška Jugovića! / On ne smjede poći u Kosovo, / za krst časni krvcu proljevati, / i za svoju vjeru umreti.“
Milica odlazi i kod ostale braće, ali odgovor ostaje isti. Podrazumeva se da smrt koju su braća sama sebi predskazala biva i ostvarena. Ova scena pronalazi svoj odraz i u grčkoj tragediji. U Eshilovoj Sedmorici protiv Tebe, Eteokle svesno bira sigurnu, od strane proroka Tiresije predskazanu smrt u borbi protiv sopstvenog brata, Polinika. Na ovom mestu se javlja hor tebanskih žena, koji pokušava da od tragičnosti predodređene sudbine Eteokla odvrati uverenjima da će na taj način sačuvati život.
Ova insinuacija gotovo je uvredljiva za tragični osećaj Grka iz herojskog doba poput Eteokla. Tebanke pokušavaju da obuzdaju Eteoklov gnev umirujućim rečima: „Možda će s vremenom se demon smirit, / prkos past, a povjetarac će blagim dahom nam dahnut – sada vri još, kipi.“ Misleći da će povlačenjem uspeti da odobrovolji i umiri sudbinu, hor Eteoklu govori kako „i pola pobjede štuje bog.“
Odbijanjem da srlja u boj, možda će Eteokle uspeti da odloži neizbežnu sudbinu, a dalji tok života možda iznedri rešenje i lek za teško prokletstvo koje se nadvilo nad Edipovom kućom. Eteokle se ne podaje takvim optimističnim promislima, te smatra da se tok sudbonosnih dešavanja jednom pokrenutih mora dovesti do svog predodređenog kraja: „Bojniku ne smije se takva milit riječ!“ Eteokle, kao i Boško Jugović, bira sigurnu smrt.
Homerov uticaj
Kada se govori o simbolici tragičnog izbora i njenog uticaja na evropski duh, nemoguće je, a i neprimereno, ne spomenuti Homerovu Ilijadu. U Homerovoj poeziji javljaju se prve kristalizacije i ekspresije tema koje ovde razmatramo u njihovoj ranoj mladosti i punoći izražaja. Ilijada je hronika jedne sasvim ljudske, individualne tragične sudbine.
Ahilejev heroizam i tragični izbor zazidani su kao kamen temeljac kasnijeg sazrevanja evropskog tragičnog duha. Njegova sudbina je vekovima predstavljala paradigmu tragičnog izbora i herojske rezignacije pred sudbinom. Verner Jeger sa pravom navodi kako izvorna grčka epika kreira sliku pojedinačnih bojeva i aristija junaka trojanskog rata. Veliki deo Ilijade je sav u ovim individualnim bojevima, herojskim vrhuncima slave junaka poput Diomeda, Agamemnona, Hektora. Na ovaj način, individualni narativ omogućava izgradnju celovitog pogleda na sveobuhvatnost i razmeru Trojanskog rata.
Ali, iznad svih ovih pojedinačnih sudbina izdiže se jedna kao okosnica radnje, Ahilejeva tragična sudbina. U Ahilejevom svesnom izboru kratkog života ispunjenog slavom umesto dugog ali praznog, pronalazimo arhetip tragičnog junaka. Već i sam Eshil, najslavljeniji traged zlatnog doba Atine, za svoju poeziju govori kako je ona tek „mrvica sa bogate Homerove sofre“.
Očigledno je da je grčki čovek smatrao da Homerova poezija sadrži sve elemente duha koje će kasnije forme poetskog i književnog izražaja razvijati. Jeger tvrdi da je „tragedija u potpunosti sledbenica epa, kako zbog mitske građe, tako i po svom duhu.“ Po njemu, ep je koren svekolikog grčkog obrazovanja.
Sinanović: Kiš i Amfilohije ili o jednoj izbledeloj fotografiji
Kako smo videli, po Jegerovom određenju ep je prenosilac slave i idealna slika uzvišenih ljudskih vrlina, njegov cilj je da predstavi „silan nagon najviše arete tolikih besmrtnih junaka“. Ovde se tragični izbor u svom ranom izražaju javlja kao opredeljenje ka besmrtnoj slavi, gotovost na vanvremenska dela borbe i junaštva sa ciljem sticanja nepropadljivog večnog imena.
Moramo primetiti da se u našoj epici, kako kod kneza Lazara tako i kod Jugovića, ovaj ideal javlja u drugačijoj aktuelizaciji. Umesto dobrog imena i večne slave, ono što se postavlja kao horizont i smisao žrtve jeste sticanje nebeskog carstva, odbrana vere i otadžbine. Dalje čitanje Homerovog epa pomoći će nam da podrobnije razvijemo ovaj argument. Jer, tragični izbor u svojoj kasnijoj pojavnosti ne javlja se kod Ahejaca, već kod napadnutih Trojanaca. Trojanci se ne bore za slavu i čast, već za odbranu svoje rodne grude, domova, i slobode.
Ahejski junaci predstavljaju ono što je herojsko po sebi, ispoljavanje punoće snage i herojske arete. Hektorova tragičnost javlja se u drugom kontekstu, jer on svoje junaštvo stavlja u službu otadžbine i porodice. Već u šestom pevanju Ilijade javlja se shvatanje herojske vrline čiji cilj više nije borba radi sebe same, već žrtva u ime vrednosti koje su sasvim ljudske i razumljive.
Ovaj splet motiva javlja se u sceni u kojoj Andromaha, Hektorova žena, pokušava da ga odvrati od stupanja u boj : „Sad si mi, Hektore, sve, i otac i gospođa majka, / ti si mi i brat sada, a i moj mlađani vojno;/ nego smiluj se na me i ostani ovde na kuli, / sina ne ostav’ sirotom, a ni udovicom ljubu!“
Zanimljivo je kako u ovom kontekstu, Andromahinih sedmoro braće biva pogubljeno od strane Ahileja na isti dan, dok u našem epu to je devet Jugovića, braće carice Milice. Takođe, umesto Boškovog „idi sestro na bjelu kulu“, ovde je Andromaha ta koja moli Hektora da se „smiluje i ostane na kuli“, umesto da krene u bitku.
Još jednom, motiv, pa čak i formulacija ostaju slični. Naglasak se ovde ne stavlja na lične odnose, rodbinske u slučaju Boška i Milice, te bračne u Homerovom epu, već na zemaljske stege kojih se junak tragičnim izborom lišava, načinivši prvi korak ka herojskoj apoteozi. Izbor se, naravno, sastoji u orijentaciji ka nebeskom. Hektorov odgovor takođe zadržava podudarnost sa Boškovim: „O svem razmislih, ljubo, i sve mi je to na pameti, / al’ me je Trojaca stid i dugoskutih Trojanki njinih, / ako bežao budem iz borbe k’o plašljivac kakav. / To mi zabrani srce, / jer navikoh uvek da čestit budem i hrabro se borim med prvim Trojcima svagda, / veliku tekući slavu i ocu i samome sebi.“
Sinanović: Kiš i Amfilohije ili o jednoj izbledeloj fotografiji
Odbrana zavičaja
Hektorova odlučnost ostaje postojana čak i u sukobu sa natprirodnim silama u vidu nepovoljnih znamenja. Kada mu Pulidamant skreće pažnju na let ptica kojima predskazuje siguran poraz Trojanaca u jurišu na ahejske lađe, Hektor odgovara: „Samo jedna je najbolja ptica: zavičaj branit’!“ Ovde nedostaje odsudni i religijski element Lazarevog odabira nebeskog carstva, ali originalni motiv je zadržan.
Sveti Ilija u našoj pesmi nosi predskazanje u vidu Bogorodičine poruke, dok je u Ilijadi Pulidamant taj koji je prenosilac. U oba slučaja, predskazanje služi kao inicijator tragičnog izbora i imanentizacije toka sudbine. Razlika je u Lazarevoj afirmaciji sudbonosnog i svesnom pokoravanju silama sudbine u stremljenju ka nebeskom carstvu, dok je Hektorov izbor u saglasju sa tipično grčkim osećajem borbe protiv, i uprkos sudbini. Lazarev izbor sličniji je Antigoninom, nego Hektorovom.
Kod Hektora, međutim, na pojedinim mestima se javljaju motivi koji ga povezuju sa Ahilejem i ostalim ahejskim borcima, u vidu agonskog ispoljavanja arete i žudnje za ostavljanjem slavnog imena potonjim generacijama. Suočen sa Ahilejem u odsudnom boju, umoran od bežanja, Hektor samom sebi govori: „Već mi se hudo skončanje približuje, nije daleko: / bežanja nema, jer to već odavno milije beše Divu i njegovim streljaču, / koji su pređe moja zaštita bili, al’ sada me sustiže udes. / Al’ bez borbe zacelo i bez slave poginut’ neću, veliko svršiću delo, i unuci za to će znat!“
Ove reči su vrlo lako mogle pripasti Ahileju, ili bilo kome od ahejskih junaka. Hektorov odabir ovde izmiruje čisto agonalni poriv ka herojskoj apoteozi sa svetovnom dužnošću prema državi i porodici. Poslednja instanca tragičnog izbora sa kojim se Hektor suočava ujedno predstavlja i konačno izmirenje ova dva elementa. Hekaba, Hektorova majka, u konačnom, očajničkom pokušaju da ga odvrati od sigurne smrti i Ahilejevog koplja, podseća ga na negu i brigu koju mu je kao detetu podarila, ne bi li ga ganula i sprečila da se preda neumitnoj smrti:
„Mleko, Hektore sinko, ne prezri, no sažali mene, / ako te ikada dojkom odojih i plač ti utišah: toga se seti, mili moj sine, / i stojeć za bedemom gradskim dušmana odbijaj besnog, al’ spreda se ne bori sa njime!“ Hektorov osećaj dužnosti i agonalnog pregalništva mu ne dozvoljava da Ahilu ne izađe na megdan. U njegovom liku se javlja prva instanca razvoja tragičnog izbora kakav će se kasnije pojaviti u srpskoj epskoj poeziji.
Staroindijske paralele
Srpski klasični filolog Aleksandar Loma pokušao je da pronađe izvor ovih podudarnosti motiva i tematike srpske epske poezije sa poezijom ostalih evropskih naroda u domenu komparativne mitologije. Njegovo maestralno delo Prakosovo značajno je i za naše istraživanje, jer za Lazarev izbor nebeskog carstva pronalazi jednu mitološku paralelu u staroindijskom epu. Dakle, pomičući se sa evropskog tla na poprište indoevropeistike, možemo prozreti da saobraznost tematike ima dublje korene nego što možemo zaključiti na osnovu komparativne analize srpskog i grčkog epa.
Loma u Prakosovu otkriva jedinstvo praindoevropskog epskog jezika, čije se epske formule tvrdoglavo održavaju uprkos napretku vekova. Epski jezik, bivajući mitski i religijski, manje je podložan svakodnevnim jezičkim promenama i inovacijama, te njegovi motivi, stihovi, i konkretne epske formulacije očuvavaju izvornu formu i sadržaj. Na taj način biva nam jasnije zašto se na pojedinim mestima tragični efekat ispoljava u gotovo istovetnom izražaju.
Ovo zapažanje nas vodi do zaključka da ona mesta gde je sadržaj i izraz sličniji shvatimo kao centralna za razumevanje etike koja podupire epsku građu. Loma je mitološki pandan Lazarevom izboru pronašao u staroindijskoj Mahabharati, opsežnom i bogatom epu, koji se na pojedinim mestima naziva indijskom Ilijadom. Pojedini delovi Mahabharate, s obzirom na njenu opširnost i dužinu, nesumnjivo sadrže uticaje različitih domorodačkih tradicija indijskog potkontinenta. Ali, uzimajući u obzir ponavljanje motiva i epskih formula, lakše je pronaći one delove koji proishode iz istog izvora sa kog se napajaju srpska i grčka epska poezija.
Naime, Loma navodi kako u jednoj epizodi Mahabharate, tj. u Bhagavadgiti, Kršna, koji se javlja kao avatar boga Višnua, bodri svog saborca Arđunu govoreći mu da je „svaki ishod bitke za ratnika povoljan: ako bude ubijen, svakako će polučiti nebo, tj. zagrobno blaženstvo na nebesima, a ako preživi, uživaće zemlju, tj. zadobiće zemaljsku vlast. Loma ispravno primećuje da nije u pitanju izbor između pobede ili pasivnog prihvatanja smrti i poraza, već aktiviranje herojske rezignacije i savladavanja straha od smrti verom u nebesko blaženstvo.
Ovde smo već na tragu etike kojom je inspirisan i Lazarev izbor. Etičko usmerenje poput ovog ne dozvoljava da pravedna borba i ispravno postupanje imaju negativan ishod. Tako je u indoevropskoj epici od najranijih dana ustanovljena tenzija i sukob dva principa koji će predstavljati temeljni stub evropskog tragičnog osećaja.
Čini se da je u osnovi indoevropskog etičkog, estetičkog, ali i epskog izražaja upravo razumevanje tragične prirode čoveka okrenutog vrlini. Od samih početaka u evropskoj epskoj tradiciji se javlja poriv ka neprolaznom, beskonačnom, jasno određenim vrlinama i principima iznad zemaljske tranzitornosti. Najraniji primer tog osećaja je Ahilejev izbor.
U ovom kontekstu se javlja tragika neobuzdane herojske prirode čiji neutaživi poriv za priznanjem i vrlinom biva rušilački usmeren sa katastrofalnim posledicama za one koji su mu najbliži. Između ostalog, sličan arhetip se javlja i kod Sofoklovog Ajanta. Unutrašnji rat za priznanjem, samosvesna herojska psihologija pojedinih snažnih priroda poput Ahileja i Ajanta vodi ih u prerani, tragični kraj.
Doduše, ovo nikako ne znači da su stari Grci njihov primer videli kao negativnu pouku ili razlog za obuzdavanje prekomerne častoljubivosti. Zavodljivo je prepustiti se olakom zaključku da su u Ahileju i Ajantu Grci videli primere junačke obesti. Imajući u vidu ono što smo primetili u staroindijskom epu, tragična priroda se u konačnom činu izbora izdiže iznad prolaznog bez obzira ili osvrta na ishod. Ahilejev izbor je relikt herojskog doba. On je sila prirode, koju neutaživ agonalni poriv vodi ka ispoljavanju i ispunjavanju svoje esencije.
U Hektorovom liku se javlja evolucija ovog tragičnog osećaja koja će se kasnije javiti i u srpskoj epskoj poeziji. Ovde su izmirena stremljenja ka neprolaznom i nebeskom. Velika je pohvala srpskoj epici da je u svom centralnom motivu uspela da izrazi ovaj razvijeni, tragični ideal. Neprolazna slava, odbrana otadžbine i porodice, nebeski i religijski element izmireni su u našoj epici.
U srpskom epskom izražaju pojavljuje se isti onaj tragični osećaj koji pokreće evropsku dušu od najranijih dana. Konkretna ekspresija ovog osećaja oličena je u opšteprisutnosti tragičnog izbora u evropskoj epici i dramskoj poeziji. Raspostranjenost i centralni značaj ovog motiva nam ne dozvoljava da zaključimo da je on dodat zarad pukog dramskog efekta ili raspleta. Moramo ga shvatiti kao centralnu težnju i stremljenje etosa koji inspiriše duh svih spomenika evropskog epskog izražaja.
Izvor: Novi Standard
