
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Rekoh da ću pokušati, u najkraćem, da izložim istorijski put samoubilackog nagona u čovječanstvu što ga iskazuje socijalistička ideja, a koju tako jasno i ubedljivo pokazuje Igor Šafarevič u svom djelu „Socijalizam kao pojava svjetske istorije“. Njegova istorijska retrospektiva počinje od antike i njenih hilijastičkih utopija. Među njima, svakako najpoznatija je ona Platonova izložena u „Državi“ i „Zakonima“.
Šafarevič primećuje kako je program „Države“ istrebljenje „najljepših i najdubljih osobina čovjekove ličnosti, i svođenje društva na nivo mravinjaka“. Platonova šema je izgrađena na poricanju egoizma ali i na istovremenoj negaciji ljudske ličnosti.
Iz ovog socijalnog platonizma razvile su se brojne jeresi sa socijalističkim (egalitarnim i anti-humanim) nastrojenjem, unutar prve hrišćanske crkve. To su tzv. nikolaiti, zatim gnostici karpokrati, a brojne „socijalističke“ sekte razvile su se i unutar manihejskog pokreta. Zajedničko svima njima je bilo isticanje potrebe za : zajedničkim imanjem, zajedničkim ženama, pa samim tim i – zajedničkom djecom.
Do čitanja u sljedećem broju
