Piše: Milorad Durutović
„Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način.“ — Evo, slavne i rado citirane Tolstojeve rečenice, koju poslovično baštinimo kao neprocjenjivu mudrost.
Pa ipak, u stvarnosti romana još to može zvučati kao izvanredno lukavstvo, narativna strategija – traženje puta da se zla sudbina, tj. nesreća jedne porodice pokaže kao autentična, jedinstvena te, prema tome, vrijedna priče i pričanja; ali iz perspektive tzv. realnog života ova mudrost, tj. Tolstojeva romaneskna generalizacija, djeluje kao neodrživa simplifikacija. Realnost potvrđuje češće nešto drugo, da je svaka nesrećna porodica na isti način nesrećna. Dakle, nesreća ne dolazi sama, on nije proizvod ex nihilo, već je to „haos“ koji nije kosmizirao, došao u red – u skladu s Božjim planom – u skladu s plemenitim ambicijama ljubavnog udruživanja, ili pak „samoupravnog socijalizma“. Porodica pretpostavlja spremnost na zajednicu, razvijenu svijest o razmjeni materijalnih, duhovnih, ontoloških dobara. Spremnost da se zajedničari jednako u dobru i zlu. Takva spremnost ne može biti načelna, već djelatna, tj. potvrđena i samopotvrđena kroz velike i male gestove, podvige, žrtvu, kompromise. Bez svega toga plan se raspada, dolazi „nesreća“ bilo kao proizvod lične slabosti, bilo kao nepodnošljiva lakoća naivnosti da se povjeruje riječima zavodnika, što šapuće umilno i slatko da te voli više od svega. Za romanopisca, kažem, sve je to izvanredan materijal, ali za život običnog smrtnika to jeste ponavljanje prvog grijeha.
No, možda prepoznavanje i nečeg drugog, o čemu razmišlja Milan Kundera, u svom slavnom „Jerusalimskom predavanju: Roman i Evropa“:
„Ali šta je ova mudrost, šta je roman? Postoji sjajna jevrejska izreka: ‘Čovek misli, a Bog se smeje‘. Inspirisan ovom sentencom, rado zamišljam, kako je Fransoa Rable oslušnuo jednoga dana božiji smeh i kako se baš ovako rodila misao prvog velikog evropskog romana. Volim da zamišljam, da je umetnost romana došla na svet kao odjek božijeg smeha. Ali zašto se Bog smeje, kada posmatra čoveka, koji misli? Zato što čovek misli, a istina mu izmiče. Jer što čovek više misli, tim više se mišljenje jednog udaljuje od mišljenja drugog.”
Eh, Rable. Tolstoj je nešto sasvim drugo. Opet po Kunderi:
„Kada je Tolstoj skicirao prvu varijantu Ane Karenjine, bila je Ana vrlo nesimpatična žena a njen tragični kraj je bio sasvim opravdan i zaslužen. Definitivna verzija romana je bitno drugačija, ali ne mislim, da je Tolstoj u međuvremenu promenio svoja moralna načela, pre bih rekao, da je tokom pisanja osluškivao drugačiji glas od glasa svojeg vlastitog morala. Osluškivao je ono, što bih rado nazvao mudrošću romana. Svi pravi romanopisci osluškuju ove nadosobne mudrosti, što nam može objasniti, zašto su veliki romani uvek ponešto inteligentniji od njihovih autora. Romanopisci, koji su inteligentniji od svojih dela, trebali bi da promene profesiju“.
Osluškivati glasove izvan sebe, glasove drugačije od „svojeg vlastitog morala“, jeste alat Božije mudrost u koji se pouzdaju romanopisci homerovskog kova.
