Posrednici su proveli nedelje radeći na planu kojima bi premostili skoro pola veka dugo neprijateljstvo između Vašingtona i Teherana
Pišu: Endrju Ingland/Humza Džilani
Preveo: Miloš M. Milojević
Tokom nekoliko časova u Teheranu, katarski posrednici su dopustili sebi da poveruju kako je najgore možda prošlo.
Nakon više nedelja putovanja između dva ogorčena protivnika, i dana iscrpljujućih razgovora sa američkih zvaničnicima, mala delegacija je nazirala mogući dogovor koji bi obuhvatio: produženje primirja, ponovno otvaranje Ormuskog moreuza i usaglašavanje platforme za pregovore o nuklearnom pitanju.
Onda, kada su se pripremali da odlete natrag u Dohu u ranim satima u četvrtak, američki borbeni avioni pogodili su iranske mete u južnom Iranu. Do trenutka kada je američko bombardovanje obustavljeno, Iran je ispalio rakete i dronove na američke baze u Jordanu, Bahreinu i Kuvajtu.
Katarci su sa aerodroma posmatrali šta se dešava. Tokom skoro sedam časova, sve do sedam popodne, čekali su na pisti dok je diplomatsko zdanje koje su pažljivo gradili moglo da se munjevito obruši. „Bilo je kao rolerkoster“, kaže osoba upoznata sa tokom ovih razgovora.
Ova epizoda pokazuje napetost u mesec dana dugom diplomatskom nastojanju da se spreči ponovno razbuktavanje rata između Sjedinjenih Dražva i Irana. Svakog puta kada je delovalo da se posrednici približavaju [diplomatskom] prodoru, desio bi se novi napad, bila bi upućena još jedna pretnja ili bi niotkuda bila izvedena politička intervencija što je ometalo njihove napore da postizanje sporazuma dovedu do kraja.
Memorandum o razumevanju od četrnaest tačaka koji zaprema jednu stranicu teksta do kog su pregovorima došli Katar i Pakistan trebalo je da produži primirje postignuto 8. aprila.
Ali dovesti stvari do kraja značilo je premostiti skoro pola veka nepoverenja, nepredvidljivost američkog predsednika Donalda Trampa i njegovo nestrpljenje da se brzo dođe do rezultata kao i teheransku potrebu da svaki kompromis koji prihvate bude legitiman pred domaćom javnošću.
Jedan diplomata izjavio je da je najveći izazov za posrednike bio različit „stil“ pošto su uporedili Trampovu žurbu za postizanje dogovora sa iranskim insistiranjem na „dugotrajnom procesu – nedeljama ili godinama pregovaranja“.
„Potrebno je da [dogovor] bude prihvaćen kao legitiman unutar iranskog sistema, a to se ne postiže tako što se ode i kapitulira“. kaže diplomata.
Fajnenšel tajms: Petrodolari i „muslimanska bomba“ – kako je nastao saudijsko-pakistanski pakt
„Najobičnije smeće“
Jedna od ključnih prekretnica u pregovorima desila se polovinom maja. Nakon postignutog primirja 8. aprila i potonjeg dolaska u Islamabad delegacije koju je predvodio američki potpredsednik DŽ. D. Vens razgovori su zastali.
Delovalo je da se primirje survava, a Tramp je upozoravao da je ono „na veštačkom disanju“ i opisivao je poslednji iranski predlog kao „najobičnije smeće“.
Rizik da ponovo dođe do izbijanja rata rastao je uprkos pregovorima koji su se odvijali tajnovitim kanalima.
Nakon nekoliko dana, Vašington je zatražio od Katara da se uključi. Sve do tada Doha je igrala potpornu ulogu u pakistanskom delovanju. Bilo je iznenađujuće što je Pakistan odabran da predvodi posredovanje, zajedno sa Egiptom i Turskom.
Katar je izgradio ulogu jednog od omiljenih vašingtonskih kanala komunikacije sa protivnicima od Hamasa preko avganistanskih talibana do venecuelanskog bolivarskog režima. Kada je rat otpočeo, Katar je, kao i druge zalivske države, bio meta iranskih napada, i svoju ulogu u diplomatskim nastojanjima da se okonča sukob odigravao je smešten u zabečene redove.
Ali nakon što je Tramp upozorio da je primirje na ivici kolapsa, katarska delegacija, koju su predvodili iskusni posrednici Ali al-Tavadi i Hamad al-Kubajši, otputovala je u Teheran, leteći preko Turske kako bi tajnost misije bila održana.
Pakistan, koji je skoro počeo da deluje kao posrednik, doneo je sopstveni pristup Trampovom unutrašnjem krugu nakon što je pomogao da se isposluje aprilsko primirje, posle kojeg su usledili neposredni razgovori na najvišem nivou između Irana i SAD još od 1979. godine.
Volstrit džurnal: Iranska ratom razorena ekonomija – snažan razlog da pregovara
Problem poverenja
Preovlađujući problem za posrednike bili su pokušaji da se izgradi makar rudimentarno poverenje između dvaju strana.
Iranci su „bili veoma sumnjičavi“ u vezi sa Trampovim namerama, navode osobe upoznate sa razgovorima. Iran su dva puta napale SAD i Izrael usred razgovora – prvo onih pre izraelskog Dvanaestodnevnog rata prošle godine i potom ponovo kada su SAD i Izrael počeli sa poslednjim sukobom 28. februara.
„Osećali su da bi ovi pregovori mogli biti još jedna prethodnica napada… da Amerikanci stalno menjaju svoje pozicije, da nisu istinski posvećeni [pregovaračkom procesu]“, kaže osoba upoznata sa tokom razgovora. „I stoga je deo posredničkog posla bilo uspostavljanje poverenja“.
Do trenutka kada je delegacija polovinom maja napustila Teheran, posrednici su bili ubeđeni da na raspolaganju imaju dobar predlog koji bi mogli da predstave američkim zvaničnicima.
Međutim, taj optimizam je nestao kada su, dok su napuštali Iran, obavešteni da Tramp razmatra napad.
Kako bi održali diplomatski proces, katarski, saudijski i emiratski lideri pozvali su američkog predsednika rekavši mu da su posrednici blizu postizanja sporazuma i zahtevali su da spusti prst sa obarača.
Tramp se saglasio sa njihovim savetom. Objavio je istog dana da je otkazao napad na Iran najavljen za sutra pošto „su sada u toku ozbiljni pregovori“ u Teheranu.
Narednog jutra, u utorak, 19. maja, katarska delegacija je odletela u Vašington kako bi upoznala sa detaljima Vensa, specijalnog opunomoćenika Stiva Vitkofa i predsednikovog zeta Džereda Kušnera, sa kojima su proveli prethodnih nekoliko meseci radeći na poslednja dva Trampova plana za okončanje rata Izraela i Hamasa u Gazi.
Volstrit džurnal: Tajna uloga Ujedinjenih Arpaskih Emirata u ratu u Iranu
Trka pregovarača sa Trampovom štopericom
Onda je Tramp postavio krajnji rok. Američki predsednik jasno je naznačio posrednicima da mu je potreban iranski odgovor do vikenda ili se neće uzdržavati da izvede napade. Katarski i pakistanski posrednici pripremali su se da krenu natrag u Teheran.
No ponovo, pretnja da će ratni sukob biti obnovljen nadnosila se nad pregovaračkom misijom. Noć pre nego što je očekivano da posrednici prispeju u Teheran, Katarce i Pakistance su obavestile dve zapadne države da Izrael razmatra izvođenje napada na Iran kasnije te nedelje, navode dve osobe upoznate sa ovom temom.
Katarski zvaničnici žurno su zvali SAD i druge saveznike da osiguraju garancije po kojima Izrael neće napadati dok je njihov tim u Teheranu, kaže jedna upoznata osoba. Kada su ova uveravanja pristigla, vratili su se u Iran, sletevši u Teheran ujutro, u petak 22. maja.
Posrednici su proveli sate upleteni u rasprave sa Mohamedom Bagerom Galibafom, glavnim iranskim pregovaračem, i ministrom inostranih poslova Abasom Aragčijem oko detalja sporazuma.
Ključna pitanja sporenja bila su iranski zahtev da se druga strana obaveže da će trajno okončati rat; obezbeđivanje garancija da će Teheran razgovarati sa SAD o predaji svojih zaliha visokoobogaćenog uranijuma; i sudbina Ormuskog moreuza.
Obe strane držale su da imaju preimućstvo nad drugom. Iran je faktički zatvorio moreuz nakon što su SAD i Izrael izazvali rat 28. februara, što je dovelo do najgore energetske krize u poslednjih nekoliko decenija.
Osnažen svojim novim preimućstvom, Iran je insistirao da će naplaćivati brodarinu brodovima koji prolaze kroz ovo pomorsko usko grlo.
No da bi postizanje dogovora priveli kraju, posrednici su morali da ubede Iran da ostavi ovaj zahtev po strani, barem tokom šezdesetodnevnog produžetka primirja.
„Maršal Asim Munir, zapovednik pakistanske vojske, sleteo je u Teheran istog petka uveče kako bi pogurao stvari. Pakistanci su bili dobro informisani i bili su lice procesa, zahvaljujući maršalovom odnosu sa Trampom, ali Katarci su tiho obavili veći deo težačkog posla kako bi premostili suprotnosti između dvaju strana“, rekao je jedan zapadni diplomata.
Tramp je u više navrata insistirao da Iran mora da preda svoje zalihe 440 kilograma obogaćenog uranijuma, koji je obogaćen blizu nivoa potrebnog za izradu nuklearnog oružja. Iran se na kraju saglasio da će pristati na razgovore o razblaživanju uranijuma ili predaji zaliha pre nego što je katarska delegacija otputovala u ranim jutarnjim satima u subotu 23. maja.
Zauzvrat, SAD su se saglasile da će otpočeti proces postepenog ukidanja sankcija koji će zavisiti od napredovanja razgovora ka postizanju konačnog sporazuma.
Do subote uveče, Tramp je izjavio da je sporazum „velikim delom dogovoren“ što će biti „ubrzo objavljeno“.
Ali strane su nastavile da se cenjkaju. Galibaf i Aragči otputovali su u Dohu na još jedan razgovor sa katarskim posrednicima u ponedeljak, 25. maja, zajedno sa guvernerom iranske centralne banke.
„Iranci su veoma pažljivi pregovarači; pregledaju svaku reč i raspravljaju o njihovom značenju“, rekla je jedna od osoba obaveštena o razgovorima.
Čak ni nakon toga, Iranci nisu potpisali sporazume kao što je očekivano. Ozlojeđena zbog odlaganja, Trampova administracija je izmenila formulacije odredaba koje su se odnosile na otvaranje moreuza i nuklearno pitanje.
Remećenje zbog Izraela
U pokušaju da održe usmerenje diplomatskog procesa, katarski posrednici su iznova seli na avion – ovoga puta leteli su u Majami gde su proveli dan u razgovorima sa Vitkofom i Kušnerom. Njihov cilj bio je da podvuku hitnost zaključivanja sporazuma.
Šestog juna, pakistanski ministar unutrašnjih poslova Mohsin Nakvi, blizak saradnik generala Munira, bio je u Teheranu po četvrti put od kada je rat otpočeo, nosivši pismo za novog iranskog vrhovnog lidera Modžtabu Hamneja.
No, stvari su postajale sve gore i gore. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu pretio je da će bombardovati mete Hezbolaha u Bejrutu, što bi dovelo do pojačane eskalacije sukoba sa ovom militantnom grupom u Libanu koju podržava Iran.
Iranski mediji izveštavali su da Teheran, koji je insistirao da se i ovaj sukob uključi u primirje sa SAD, obustavio razgovore sa Vašingtonom počev od 1. juna.
To je navelo Trampa da pozove telefonom Netanjahua u ponedeljak popodne i da svom ratnom partneru uputi oštru kritiku punu psovki. Delovalo je da je to primirilo situaciju.
Međutim, narednog vikenda, Izrael i Iran razmenili su vatru po prvi put od primirja uspostavljenog 8. aprila, nakon što su izraelske snage izvele napade na zgrade u južnom Bejrutu, uporištu Hezbolaha, libanskog militantnog pokreta koji predstavlja najvažniju iransku regionalnu ispostavu.
Razmena napada okončana je nakon što je Tramp intervenisao rekavši da su se Izrael i Hezbolah saglasili da će „pucnjava prestati“.
Remećenje zbog Apača
Pošto su se pozabavili još jednom eventualnošću koja je mogla dovesti do propasti pregovora, u utorak prošle nedelje posrednici su iznova mislili da su stigli nadomak dogovora. Ali drugi problem iskrsao je brzo nakon što je Tramp optužio Iran da je prethodne noći oborio američki helikopter Apač.
Posada je bila spašena i Iran je uputio poruke da je posredi bila greška, ali Tramp je rekao da mora da odgovori. To je dovelo do razmene vatre dve uzastopne noći – među njima je bio i sukob zbog kog su katarski posrednici bili zaglavljeni na aerodromu.
Jednom kada su se Katarci vratili u Dohu, usledio je novi regionalni pokušaj da se Tramp uveri kako samo što nije postignut povoljni dogovor i da se uzdrži od izvođenja daljih napada.
Prema pakistanskim i arapskim diplomatama, katarski emir šeik Tamim bin Hamad el-Tani, saudijski prestolonaslednik princ Mohamed bin Salman, predsednik Ujedinjenih Arapskih Emirata Mohamed bin Zajed al Nahjan i moćni zapovednik pakistanske vojske zajednički su zvali američkog lidera apelujući da više ne napada.
Tramp je četvrtak otpočeo pretnjama da će uslediti još napada i upozoravajući da bi američke trupe mogle da zauzmu ostrvo Harg, glavno iransko izvozno naftno čvorište. Ali za nekoliko časova, saopštio je da su završne odredbe dogovora sa Teheranom usaglašene sa „svim stranama“ i da je postignuto ono što je nazvao „izvrsnim zaključenjem rata“.
Tokom višenedeljnih sukobljavanja, diplomatija je nastavila da deluje u pozadini, uz razgovore u Dohi američkih i iranskih zvaničnika nižeg nivoa.
Ali u petak, Tramp koji je proveo nedelje klateći se između izjava da dogovor samo što nije postignut i prosipanja žuči prema Iranu, besno je tvrdio da Teheran izobličuje tekst dogovora.
Ovo je ponovo razbuktalo strahovanja da bi mogao da napadne upravo kada su se posrednici pripremali za potpisivanje preliminarnog sporazuma u Švajcarskoj, tokom vikenda. „Najveća prepreka postizanju dogovora bila je negativna medijska i lobistička kampanja protiv dogovora koje su vodile obe strane“, kaže jedna osoba upoznata sa tokom pregovora.
Završni korak
Nakon što je Tramp u subotu izjavio da će memorandum o razumevanju biti potpisan u nedelju katarski posrednici su se vratili u Teheran.
U tom trenutku Izrael je iznova napao Bejrut – što je dovelo do još jednog ljutitog Trampovog poziva, koji je rekao da napad „nije trebalo da se desi“ uzimajući u obzir da je bio odgovor na „vrlo mali i beznačajni“ napad Hezbolaha.
Ključno, dodao je da ne bi trebalo da se vrše novi izraelski napadi „bilo gde u Libanu“.
Katarci su, sa svoje strane, pokušavali da uvere Irance da ne uzvrate.
Proveli su sedamnaest časova u Teheranu. U jednom trenutku, otišli su na pauzu da pogledaju fudbalsku utakmicu na Svetskom prvenstvu u SAD sa svojim iranskim sagovornicima.
U drugom trenutku, Katarci su zapretili da će otići nakon što su Iranci nastavili da insistiraju na promenama formulacija [sadržine sporazuma].
Katarci su upozoravali da ukoliko se oko dogovora ne saglase pre nego što Tramp bude otišao na U-ef-ce takmičenje ispred Bele kuće gde je proslavljao svoj osamdeseti rođendan, rizikuju da se sutradan suoče sa novim američkim napadima.
Pakistanski premijer Šehbaz Šarif bio je prvi lider koji je objavio da je dogovor postignut nešto pre jedan sat ujutro po teheranskom vremenu.
„Bilo je veoma intenzivno“, rekla je osoba upoznata sa tokom razgovora. „Bilo je iscrpljujuće, ali je usledilo olakšanje. To je kao kada istrčite maraton, u potpunosti ste iscrpljeni“.
„Vlada oprezni optimizam – ipak je ostalo još pet dana do potpisivanja“.
Izvor: Financial Times
