Piše: Robert Kejgan
Bilo kakav ishod koji ne podrazumeva suštinsku kapitulaciju Amerike nosi sa sobom ogromne rizike koje Tramp do sada nije bio spreman da prihvati. Oni koji olako pozivaju Trampa da „dovrši posao“ retko priznaju koliko bi to koštalo.
Teško se setiti vremena u kome su Sjedinjene Države pretrpele potpuni poraz u nekom sukobu – neuspeh toliko presudan da se strateški gubitak nije mogao ni nadoknaditi ni ignorisati. Katastrofalni gubici u Perl Harboru, na Filipinima i širom zapadnog Pacifika tokom prvih meseci Drugog svetskog rata na kraju su preokrenuti u korist Amerike.
Porazi u Vijetnamu i Avganistanu bili su skupi, ali nisu trajno narušili sveukupnu američku poziciju u svetu jer su se odigravali daleko od glavnih pozornica globalnog rivalstva. Čak je i prvobitni krah u Iraku ublažen promenom strategije, što je tu zemlju naposletku učinilo relativno stabilnom i bezopasnom po susede, dok su Sjedinjene Države očuvale dominaciju u regionu.
Tarik Siril Amar: Evo zašto je Iran suveren, a Njemačka nije
Poraz u trenutnom sukobu sa Iranom biće sasvim drugačije prirode. On se neće moći ni popraviti ni zanemariti. Povratak na pređašnje stanje (status quo ante) nije moguć, niti će uslediti konačni američki trijumf koji bi mogao da poništi ili nadvlada nanesenu štetu.
Ormuski moreuz više neće biti „otvoren“ kao što je nekada bio. Ovladavanjem ovim moreuzom, Iran izrasta u ključnog regionalnog aktera i jednog od najvažnijih igrača na svetskoj sceni. Uloga Kine i Rusije, kao iranskih saveznika, time jača, dok se uticaj Sjedinjenih Država značajno urušava. Umesto da demonstrira američku moć – kako su zagovornici rata uporno tvrdili – ovaj sukob je razotkrio Ameriku kao nepouzdanu silu, nesposobnu da dovrši ono što je započela. To će pokrenuti lančanu reakciju širom planete, dok će i prijatelji i neprijatelji svoje delovanje prilagođavati novom kontekstu američkog neuspeha.
Izlazne opcije
Predsednik Tramp voli da govori o tome ko „ima karte“ u rukama, ali nije jasno da li je njemu preostala ijedna dobra za igru. Sjedinjene Države i Izrael su 37 dana razorno i efikasno tukli po Iranu, likvidiravši veći deo državnog vrha i uništivši najveći deo vojnih snaga, a ipak nisu uspeli da sruše režim niti da iznude čak ni najmanji ustupak.
Sada se Trampova administracija nada da će blokada iranskih luka postići ono što silovita primena vojne moći nije. To je, naravno, moguće, ali malo je verovatno da će režim, koji nije bačen na kolena ni nakon pet nedelja neprekidnih vojnih udara, popustiti pod isključivo ekonomskim pritiskom. Takođe, taj režim ne strahuje od gneva sopstvenog naroda. Kako je nedavno primetila Suzan Maloni, stručnjak za Iran: „Režim koji je u januaru masakrirao sopstvene građane kako bi ugušio proteste, potpuno je spreman da im i sada nametne ekonomske teškoće.“
Ovladavanjem Ormuzom, Iran izrasta u ključnog regionalnog aktera i jednog od najvažnijih igrača na svetskoj sceni
Pojedini zagovornici rata stoga pozivaju na obnovu vojnih udara, ali ne uspevaju da objasne kako će novi krug bombardovanja postići ono što za 37 dana nije učinjeno. Dalje vojne akcije neminovno bi naterale Iran na odmazdu protiv susednih zalivskih država, na šta pobornici ratne opcije takođe nemaju odgovor. Tramp nije obustavio napade na Iran iz dosade, već zato što je Iran počeo da udara na vitalna naftna i gasna postrojenja u regionu.
Prekretnica je nastupila 18. marta, kada je Izrael bombardovao iransko gasno polje „Južni Pars“, na šta je Iran uzvratio napadom na katarski „Ras Lafan“, najveći centar za izvoz prirodnog gasa na svetu. Tom prilikom načinjena je šteta proizvodnim kapacitetima za čiju će sanaciju biti potrebne godine. Tramp je reagovao proglašenjem moratorijuma na dalje udare po iranskim energetskim objektima, a zatim je proglasio i prekid vatre, uprkos tome što Iran nije učinio ni najmanji ustupak.
Procena rizika koja je primorala Trampa na povlačenje pre mesec dana i dalje je na snazi. Čak i kada bi Tramp ostvario svoju pretnju o uništenju iranske „civilizacije“ kroz pojačano bombardovanje, Iran bi i dalje bio sposoban da lansira mnoštvo raketa i dronova pre nego što režim padne, pod pretpostavkom da do tog pada uopšte i dođe.
Dimitrije Milić: Kako rat u Iranu pogađa zalivske ekonomije?
Samo nekoliko uspešnih pogodaka moglo bi da osakati regionalnu naftnu i gasnu infrastrukturu na više godina, pa i decenija, gurajući ceo svet, i same Sjedinjene Države, u dugotrajnu ekonomsku krizu. Čak i da Tramp želi da bombarduje Iran u sklopu nekakve izlazne strategije – kako bi simuliranjem snage maskirao svoje povlačenje — on to ne može učiniti bez rizika od ove katastrofe.
Ako ovo nije šah-mat, onda smo mu veoma blizu. Prema izveštajima iz proteklih par dana, Tramp je od američke obaveštajne zajednice zatražio procenu posledica scenarija u kome bi jednostavno proglasio pobedu i povukao se. Teško mu se može zameriti.
Uzdanje u kolaps režima teško da se može nazvati strategijom, naročito kada je taj isti režim već preživeo vojno i ekonomsko mrcvarenje. On može pasti sutra, za šest meseci, a možda i nikada. Tramp nema toliko vremena za čekanje dok cena nafte nezadrživo ide ka 150 ili čak 200 dolara po barelu, inflacija raste, a globalne nestašice hrane i drugih sirovina uzimaju maha. Njemu je potrebno brže rešenje.
Poraz SAD
Međutim, bilo kakav ishod koji ne podrazumeva suštinsku kapitulaciju Amerike nosi sa sobom ogromne rizike koje Tramp do sada nije bio spreman da prihvati. Oni koji olako pozivaju Trampa da „dovrši posao“ retko priznaju koliko bi to koštalo. Osim ako Sjedinjene Države nisu spremne za kopneni i pomorski rat punih razmera radi svrgavanja aktuelnog iranskog režima, a potom i za okupaciju Irana sve dok nova vlast ne učvrsti položaj; osim ako nisu spremne da rizikuju gubitak ratnih brodova koji sprovode tankere kroz moreuz; osim ako nisu spremne da prihvate pogubnu dugoročnu štetu po proizvodne kapacitete regiona koja bi verovatno usledila nakon iranske odmazde – povlačenje u ovom momentu deluje kao najmanje loša opcija.
Politički gledano, Tramp možda s pravom veruje da ima veće šanse da prebrodi poraz nego da preživi mnogo veći, duži i skuplji rat koji bi se i dalje mogao završiti neuspehom.
Poraz Sjedinjenih Država je, stoga, ne samo moguć već i izvestan. Evo kako taj poraz izgleda. Iran i dalje kontroliše Ormuski moreuz. Opšteprihvaćena pretpostavka da će se moreuz, na ovaj ili onaj način, ponovo otvoriti kada se kriza okonča, potpuno je neosnovana. Iran nema nikakav interes da se vrati na pređašnje stanje (status quo ante). U medijima se govori o razdoru između tvrdolinijaša i umerenih struja u Teheranu, ali čak i umereni političari moraju biti svesni da Iran sebi ne sme dozvoliti gubitak kontrole nad moreuzom, bez obzira na to koliko povoljan sporazum verovali da mogu dobiti.
Pre svega, koliko je uopšte pouzdan bilo kakav dogovor sa Trampom? On se gotovo hvalio time što je iskopirao japanski iznenadni napad na Perl Harbor kada je odobrio likvidaciju iranskog rukovodstva usred pregovora. Iranci ne mogu biti sigurni da Tramp neće odlučiti da ih ponovo napadne svega par meseci nakon postizanja dogovora. Takođe, oni znaju da bi Izraelci mogli ponovo krenuti u napad, jer se prosto nikada ne osećaju sputanim da deluju ako procene da su im interesi ugroženi.
A izraelski interesi će definitivno biti ugroženi. Kao što su mnogi stručnjaci za Iran već primetili, režim u Teheranu trenutno je na putu da iz ove krize izađe daleko jači nego što je bio pre rata; ne samo da je očuvao svoj nuklearni potencijal, već je ovladao i daleko efikasnijim oružjem: sposobnošću da globalno energetsko tržište drži kao taoca.
Kada Iranci govore o „ponovnom otvaranju“ moreuza, oni i dalje podrazumevaju zadržavanje kontrole nad njim. Iran će biti u poziciji ne samo da naplaćuje prolaz, već i da ograniči tranzit isključivo na one nacije sa kojima neguje dobre odnose. Ako se neka država ponese na način koji se iranskim vlastodršcima ne dopada, oni će moći da je kazne usporavanjem – ili čak pretnjom usporavanja – protoka teretnih brodova te zemlje kroz tesnac.
Iranska moć
Moć da zatvori ili kontroliše protok brodova kroz tesnac veća je i neposrednija od teoretske snage iranskog nuklearnog programa. Ova prednost će omogućiti liderima u Teheranu da primoraju nacije na ukidanje sankcija i normalizaciju odnosa, ili da se u suprotnom suoče sa kaznenim merama.
Iran naneo veću štetu američkim bazama na Bliskom istoku nego što je to ranije javno predstavljeno
Izrael će se naći u većoj izolaciji nego ikada, dok Iran postaje sve bogatiji, ponovo se naoružava i čuva svoje opcije da u budućnosti postane nuklearna sila. Moglo bi se čak desiti da Izrael ostane nemoćan pred iranskim satelitima: u svetu u kome Iran vrši uticaj na snabdevanje energijom tolikog broja nacija, Izrael bi se mogao suočiti sa ogromnim međunarodnim pritiskom da ne provocira Teheran u Libanu, Gazi ili bilo gde drugde.
Novonastalo stanje u Ormuzu dovešće i do korenite promene u odnosu moći i uticaja, kako na regionalnom, tako i na globalnom planu. Na Bliskom istoku, Sjedinjene Države su se pokazale kao „papirni tigar“, što primorava zalivske i druge arapske zemlje da pronađu zajednički jezik sa Iranom. Kao što su nedavno pisali stručnjaci za Iran, Ruel Gereht i Rej Takej: „Ekonomije arapskih zemalja Zaliva izgrađene su pod okriljem američke hegemonije. Uklonite tu zaštitu, a sa njom i slobodu plovidbe, i zalivske države će neminovno otići u Teheran da mole za milost.“
I one neće biti jedine. Sve zemlje koje zavise od energenata iz Zaliva moraće da postignu sopstvene aranžmane sa Iranom. Jer kakav drugi izbor uopšte imaju? Ako Sjedinjene Države, sa svojom moćnom mornaricom, ne mogu ili neće da otvore Ormuz, to neće poći za rukom ni bilo kakvoj koaliciji koja raspolaže tek malim delom američkih kapaciteta.
Anglo-francuska inicijativa za patroliranje moreuzom nakon prekida vatre deluje pomalo kao šala. Francuski predsednik Emanuel Makron jasno je stavio do znanja da će ova „koalicija“ delovati isključivo u mirnodopskim uslovima: ona će pratiti brodove, ali samo ako im pratnja nije ni potrebna. Ipak, dok je Iran „za kormilom“, moreuz dugo neće biti bezbedno mesto. Kina verovatno ima određeni uticaj na Teheran, ali čak ni ona sama ne može izgurati otvaranje Ormuza.
Jedna od posledica ovog preobražaja mogla bi biti širenje pomorske trke u naoružanju između velikih sila. U prošlosti se većina svetskih zemalja, uključujući i Kinu, oslanjala na Sjedinjene Države da takve vanredne situacije istovremeno spreče i reše.
Sve zemlje koje zavise od energenata iz Zaliva moraće da postignu sopstvene aranžmane sa Iranom
Sada su zemlje Evrope i Azije, čiji opstanak zavisi od resursa iz Persijskog zaliva, potpuno nemoćne pred gubitkom energenata koji su ključni za njihovu ekonomsku i političku stabilnost. Koliko dugo oni to mogu da tolerišu pre nego što počnu da grade sopstvene flote, kao sredstvo za ostvarivanje uticaja u svetu u kojem vlada zakon „svako za sebe“ i u kome su urušeni poredak i predvidljivost?
Američki poraz u Zalivu imaće i daleko šire globalne posledice. Čitav svet vidi da je svega nekoliko nedelja rata sa silom drugog reda svelo američke zalihe naoružanja na opasno nizak nivo, a da se brzo rešenje ne nazire. Pitanja koja se time otvaraju u pogledu spremnosti Amerike za neki drugi veliki sukob mogu, ali i ne moraju, podstaći Si Đinpinga da krene u napad na Tajvan ili Vladimira Putina da pojača agresiju prema Evropi. Međutim, američki saveznici u Istočnoj Aziji i Evropi u najmanju ruku se moraju zapitati koliko su zapravo američka moć i istrajnost pouzdane u slučaju budućih konflikata.
Globalno prilagođavanje postameričkom svetu se ubrzava. Nekada dominantna pozicija Amerike u Zalivu samo je prva u nizu žrtava tog procesa.
Izvor: Novi Standard
