Kada su snovi u „Gorskom vijencu“ u pitanju, obično se navodi ljubavni san Vuka Mandušića. Nije slučajno njega Njegoš pripisao ličnosti koja nije bila Crnogorac, patrijarhalni stanovnik četiri nahije ne bi se tako, kako mu kažu, „izbleja“.
Ali, postoje u Vijencu i arhetipski snovi, koji mogu da se analizuju kako na individualno i kolektivno nesvjesnom planu, tako i u sklopu specifičnog i pomalo književnim teoretičarima, čini mi se, promaklog dramskog pripovjedanja Njegoševog.
Na naveče Svetog arhistratiga Mihaila, naše čevljanske slave i glavnog junaka Luče Mikrokozme, tog najvećeg Velikog posta u istoriji hrišćanske poezije (djela po B. Baletiću „neprozirnog“, a po radio adaptaciji Mihaila Janketića – nomen est omen – i te kako pojmljivog), započeću ovaj mali prilog, „lokalnim“, čevljanskim snom serdara Vukote:
„SERDAR VUKOTA
Ja sam Ozra noćas na san gleda.
Bjesmo pošli dvjesta Ozrinićah,
i toliko poćerali konjah,
da uzmemo punje aranđelsko.
I vrati se s pićem iz Kotora;
poju ljudi, gađu iz pušakah;
kad dođosmo navrh Potočinah,
ali sjede oko trista drugah,
na svakoga zelena dolama,
na svakoga toke i oružje.
Pomislimo: ko će ono biti?
Kakvi gosti? Nije im vrijeme!
Kad ali je ono stari Ozro
i birani za njim Ozrinići
(nije od njih nijednoga živa);
puče na nas svake grdne jade
što u Čevu crkvu ne gradimo
Aranđelu, da ni svud pomaga!
Ondena se malo ne poklasmo,
i sad drhtim od njegova straha!“
Dakle moje Čevljane (Ozriniće) u snu opominju preci i to oštro ka što mi umijemo „puče na nas svake grdne jade“, a, kakvi smo, umalo se čak sa precima ne poklasmo! Ali, motiv građenja Crkve kao individualne i kolektivne ispunjenosti, već se tu javlja. (Po velikom analitičaru dr Ivanu Nastoviću rušenje crkve u snu jeste jedan od najgorih prognostičkih znakova.)
Za radnju „Gorskog vijenca“ veoma je bitan monolog istog serdara Vukote „O prokleta zemljo propala se!“ u kome nariče nad sudbinom poginulih ženika i konstatuje: „Istina je, ovo nije drugo/ do gomila kosti i mramorah/ na kojima mladež samovoljna/ pokazuje toržestvo užasa./ O Kosovo, grdno sudilište,/ nasred tebe Sodom zapušio!“
Obično se citiraju ova dva posljednja stiha, ali van konteksta, ne možemo da ih pripišemo Njegošu.
Serdaru Vukoti, odgovara najveći čevski junak, Vuk Mićunović, koji je – da podsjetim – prije njega ispričao san o tome kako se borio s nekim paščadima i protumačio ga da bi, ako bi se našao u kakvoj četi na taj dan, dobro pokla sa Turcima. Mićunović odgovara: „Pi, serdare, grdna razgovora!“ Mladost nije i ništa drugo do prilika da se junački pređe sa bojnih poljanah „u veselo carstvo poezije“. Mišce su ime crnogorsko uskrsnule s kosovske grobnice i naši su poginuli tamo „đe Obilić nad sjenima vlada“.
(Pervertirano naricanje serdara Vukote, uzbudi danas internet javnost komentarima na izjavu, isto Čevljanina, g. premijera Crne Gore. Ka da Crnogorce Nikac od Rovina nije vaspitao principovski, i ka da g. premijer nije se moga raspitat kod prijatelja Tačija o značenju terorizma). Serdar Vukota, će, sa svoje strane, odgovoriti vladici Danilu na onaj stih za koji Andrić kaže da ga nema u svjetskoj poeziji: „Neka bude što biti ne može“ i čitav monolog koji su nekada voljeli gimnazijski profesori „Mlado žito navijaj klasove…“, potpunim nerazumijevanjem:
„Bog sa nama i anđeli božji!
A evo si udrio, vladiko,
u nekakve smućene vjetrove,
ka o mraču kad udri vještica.
al u jesen mutnu vjedogonja.“
Na šta se Vladika „trza kao iz sna“. To je ta dramska igra u Vijencu koja je teško predstavljiva, ali i bez koje nema njegovog razumjevanja.
Ipak, najveće arhetipsko snijevanje Crkve iznosi Obrad u ključu čitavog Gorskog vijenca:
„OBRAD
Da vi pričam šta mi se prisnilo!
Naroda se bješe mnogo diglo,
kao nekud da krste nosimo;
sunce peče da oči iskoče,
i tvrđa je kudijen idemo.
Dok sidnemo ka na ovo polje,
počinemo pod jednu jabuku,
ispod koje i potočić vraše.
Svi se u hlad pod njom sabijemo,
uberemo zrelijeh jabuka,
kao cukar svaka bješe slatka;
pop očita pod njom evanđelje.
U to doba pet Martinovićah,
digoše se jedan za drugijem,
i za njima tri četiri druga.
Sav ih narod gleda kud odoše;
a oni ti stube, te uz crkvu;
na oltar se od crkve popeše
i na njemu krst zlatni metnuše.
Krst zasija ka na gori sunce
i sav narod na noge ustade,
časnome se krstu pokloniše.
U tome se razbudih od straha.“
Simvolika ovoga sna više je nego jasna i ne zna se pisao li je Njegoš ili Jung?
Da od Aranđelovdana pa do Božića i opet do Vaskrsa. „Svi se u hlad pod njom sabijemo, uberemo zrelijeh jabuka.“
AMIN.
U tome se razbudih od straha.
Na naveče Svetog arhistratiga Mihaila 2014.
Aleksandar Živković
