Piše: Robert Kejgan
Preveo: Miloš M. Milojević
Vašingtonsko vođenje rata u Iranu pospešuje globalni haos i produbljuje opasnu američku izolaciju
Kada god i kako god se bude završio američki rat sa Iranom, on je i izložio i potcrtao opasnosti naše nove, razdeljene, multupolarne realnosti – izazivajući dublje razdore između Sjedinjenih Američkih Država i nekadašnjih prijatelja i saveznika; jačajući pozicije ekspanzionistički nastrojenih velikih sila, Rusije i Kine; pojačavajući globalni politički i ekonomski haos i ostavljajući SAD slabijim i izolovanijim nego što su bile bilo kada još od tridesetih godina dvadesetog veka. Čak bi i uspeh u borbi protiv Irana bio isprazni dobitak ukoliko ubrza survavanje sistema savezništva koji je tokom osam decenija bio istinsko izvorište američke moći, uticaja i sigurnosti.
Za američke prijatelje i saveznike u Evropi, rat u Iranu je znatna strateška poteškoća. Kako Rusija i Ukrajina vode iscrpljujući rat u kojem će „pobediti“ ko god bude mogao duže da izdrži, rat u Iranu je materijalno i psihološki pomogao Rusiji a naškodio Ukrajini. Čak i pre nego što je Donald Tramp ukinuo naftne sankcije uvedene Rusiji, cene nafte su vrtoglavo rasle – i punile su ratnu blagajnu Vladimira Putina milijardama dolara, baš u vreme kada je ratni deficit počeo da izaziva ozbiljniju štetu. Neočekivani dobitak pruža Putinu više vremena i mogućnosti da nastavi sa uništavanjem ukrajinske ekonomske infrastrukture i energetske mreže. U međuvremenu, države oko Persijskog zaliva prosipaju zalihe presretača protivvazduhoplovnih sistema koje dopremaju SAD, što je posezanje za istim ograničenim sredstvima od kojih zavisi ukrajinska odbrana najvećih gradova od ruskih raketnih napada.
Havijer Blas: Tramp sada ima svoju sopstvenu naftnu imperiju
Ono što još više zabrinjava evropske saveznike jeste očigledna ravnodušnost SAD prema posledicama sopstvenog delovanja. Za Evropljane, današnju egzistencijalnu pretnju predstavlja ne oslabljeni i osiromašeni Iran već nuklearnim oružjem naoružana Rusija koja je izvršila najbezočniji akt prekogranične teritorijalne agresije u Evropi od Drugog svetskog rata. Ministar odbrane Pit Segset rekao je Evropljanima prošle godine da budu pripravni da se samostalno brane, bez američke pomoći, do 2027. godine, te su oni očajnički preorijentisali svoje ekonomije i vojne strategije kako bi mogli da se nose sa ruskom pretnjom bez SAD. Oni su takođe preuzeli najveći deo bremena vojne i ekonomske pomoći Ukrajini zato što strahuju, slično mnogim američkim analitičarima, da su Putinove teritorijalne ambicije mnogo šire, i da bi druge evropske države mogle biti naredne mete napada. Trampova odluka da poništi sankcije na rusku naftu, nasuprot protivljenju Nemačke, Japana, Velike Britanije, Francuske, Kanade i Evropske unije, pokazuje koliko malo obzira SAD imaju prema evropskoj bezbednosti. Poruka Evropi, kao što je to primetio istraživač Ivan Krastev, je da „transatlantsko partnerstvo više nije važno“.
Američko delovanje nije manje naškodilo američkim prijateljima i saveznicima u Istočnoj Aziji i na Zapadnom Pacifiku. Japan pribavlja devedeset pet odsto nafte sa Bliskog istoka a od ovoga sedamdeset odsto prolazi kroz sada blokirani Ormuski moreuz. Ipak japanske i druge azijske diplomate su se u prvim nedeljama rata žalile kako „nisu dobili nikakva obaveštenja od Trampove administracije“. U isto vreme SAD su odaslale borbenu grupu okupljenu oko nosača aviona i druge ratne brodove sa Zapadnog Pacifika u Persijski zaliv, uključujući elemente amfibijske grupe koja stoji u pripravnosti okupljena oko broda Tripoli, koja je potrebna za američki odgovor na kinesku agresiju, između ostalog i na napad na Tajvan.
Trampove pristalice pokušavale su da obrazlože kako će rat protiv Irana „osnažiti odvraćanje“ protiv Rusiji i Kine pokazujući da „neposredno sukobljavanje sa SAD može da bude izuzetno štetno“. Ako se u razmatranje uzme da su SAD i dalje svetski najsnažnija sila naoružana nuklearnim oružjem, to i nije neko naročito otkriće za Moskvu i Peking. Ipak, ništa o Trampovoj spremnosti da bombarduje Iran ne ukazuje da je u bilo kom smislu više nego ranije sklon „neposrednom sukobljavanju“ sa Rusijom. Naprotiv, Tramp stalno nastoji da popušta Putinu režući direktno dopremanje američkog naoružanja Ukrajini, pritiskajući Ukrajinu da se povinuje ruskim teritorijalnim zahtevima i sada ukidajući sankcije na rusku naftu.
Što se tiče Kine, kombinovane izraelske i američke snage su pokazale izuzetne kapacitete, ali njihovi uspesi nisu nužno relevantni za Pacifik. Izbacivanje iz stroja neprijateljske napredne protivvazduhoplovne odbrane jeste opasna operacija – nešto što je Izrael uspeo da iznese u borbi protiv Irana, čime je učinio sledstvene američke napade mogućim. SAD imaju kapacitet da izvedu prvi korak ali nije izvesno da bi prihvatile ovaj rizik. U slučaju kineske agresije protiv Tajvana, da li bi Izraelci takođe izbacili iz stroja kineske protivvazduhoplovne sisteme?
Kineski lideri takođe su zapazili da Sjedinjene Države strahuju od slanja raznih brodova da se probiju kroz Ormuski moreuz pošto bi mogli da dođu pod udare bitno oslabljenih iranskih snaga. To je razumljivo ali nije baš zastrašujuće [za američke protivnike, prim. prev]. Hegset je rekao da „jedina stvar koja sada onemogućava prolaz kroz moreuz jeste iransko pucanje na brodove“. Nema sumnje, isto će jedina stvar koja sprečava da Sjedinjene Države priteknu u pomoć Tajvanu biti kinesko pucanje, sa daleko nadmoćnijim i daleko obilnijim naoružanjem. Takođe, sigurno nije prošlo nezapaženo među Kinezima činjenica da su SAD morale da pregrupišu znatne vazduhoplovne, pomorske i kopnene snage sa Zapadnog Pacifika, što će verovatno potrajati mesecima, kako bi se borile protiv desetkovanog Irana.
Neki analitičari su sugerisali da Rusija i Kina nisu pritekle da pomognu iransku odbranu, i da to na neki način za njih predstavlja poraz, zato što je Iran bio njihov saveznik. Ali Rusi obezbeđuju Iranu satelitske snimke i napredne dronovske kapacitete da efikasnije napadaju američke vojna i potporna postrojenja. I Kina nije pretrpela gubitak u Iranu sve dok Iran dopušta bezbedni prevoz njenih tovara nafte.
Još važnije, u hijerarhiji ruskih i kineskih interesa, odbrana Irana je od drugorazredne važnosti; njihov prevashodni cilj jeste proširenje njihove regionalne hegemonije. Za Putina, Ukrajina je velika nagrada koja će nemerljivo osnažiti rusku poziciju spram Evrope. Za Kinu, prevashodni cilj jeste da istisnu Sjedinjene Američke Države sa Zapadnog Pacifika, i njoj je korisno bilo šta što obrušava američku sposobnost da projektuje svoju moć u regionu. Istina, što duže američka pažnja i resursi budu bili vezani na Bliskom istoku, tim bolje po Rusiju i Kinu. Ni Moskva ni Peking ne mogu biti nesrećni kada gledaju kako rat izaziva dubok i možda trajan jaz između Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika u Evropi i Aziji.
Trampova vlada je, međutim, u potpunosti preokrenula američku dugotrajnu hijerarhiju interesa. Tokom osam decenija, Amerikanci su bili duboko umešani u dešavanja na širem prostoru Bliskog istoka ne zato što je region sam po sebi bi odo vitalnog nacionalno-bezbednosnig interesa, već kao deo širih, globalno preuzimanih obaveza prema saveznicima i prema slobodi plovidbe koje potcrtavaju liberalni svetski poredak predvođen Amerikom.
Nijedna država na Bliskom istoku (uključujući Irak 2003. godine i Iran danas) nikada nije predstavljala neposrednu pretnju po bezbednost američke domovine. Iran ne raspolaže raketama koje mogu da dobace do SAD i, prema američkim obaveštajnim podacima, neće njima raspolagati sve do 2035. godine. Pristup bliskoistočnoj nafti i gasu nikada nije bio od suštinske važnost za američku domovinu. Danas SAD su manje zavisne od bliskoistočne energije nego što su to bile u prošlost, što je Tramp naznačio mnogo puta od kada je Ormuski moreuz zatvoren.
SAD su dugo nastojale da spreče Iran ili Iran da pribave oružje za masovno uništenje, ali ne zato što bi te države predstavljale neposrednu pretnju po Sjedinjene Države. Američki nuklearni arsenal bio bi više nego dovoljan da odvrati od prvog napada bilo koju od ovih država, kao što je bio tokom više decenija protiv mnogo moćnijih neprijatelja. Američke vlade su, međutim, strahovale da bi Iran koji raspolaže nuklearnim oružjem bilo mnogo teže obuzdati u regionu, zato što ni SAD ni Izrael ne bi mogli da pokrenu onakav napad kakav je sada u toku. Ugrožena bi bila bliskoistočna, a ne američka bezbednost.
Kada je posredi Izrael, SAD su se obavezale na odbranu ove zemlje zbog moralne odgovornosti nakon Holokausta. Ovo nikada nije bilo neposredno povezano sa američkim nacionalnobezbednosnim interesima. U stvari, američki zvaničnici su na početku smatrali podršku Izraelu suprotnu američkim interesima. Džordž K. Maršal protivio se priznanju Izraela 1948. godine, a Din Ačison je rekao kako bi priznavanjem Izraela, SAD nasledile Britaniju na mestu „najomraženije sile na Bliskom istoku“. Tokom Hladnog rata čak su i pristalice Izraela priznavale da, na osnovu politike koja uvažava „raspored snaga“ SAD imaju „svaki razlog da priželjkuju da Izrael nikada nije ni nastao“. Ali kako je Hari Truman naznačio, odluka da se podrži država Izrael doneta je „ne u svetlu nafte, već u svetlu pravde“.
Čak je i pretnja terorizmom iz regiona posledica a ne razlog američkog prisustva. Da SAD nisu bile duboko i stalno uključene u poslove muslimanskog sveta od četrdesetih godina dvadesetog veka, islamski militanti imali bi malo razloga da napadaju indiferentnu silu od kojih ih razdvaja pet hiljada milja i dva okeana. Nasuprot široko rasprostranjenoj mitologiji oni nas manje mrze zbog toga „ko smo“ već više zbog toga gde smo. U iranskom slučaju SAD su bile duboko upletene u tamošnju politiku od pedesetih godina dvadesetog veka, sve do revolucije 1979. godine, između ostalog i kao glavna potpora surovom režimu šaha Mohameda Reze Pahlavija. Najsigurniji način da se izbegnu muslimanski teroristički napadi bilo bi da se ode sa ovog područja.
Američki interesi na Bliskom istoku uvek su bili posredni i drugorazredni spram globalnih ciljeva i strategija. Tokom Drugog svetskog rata, SAD su predvodile koaliciju nacija koja je zavisila od šireg prostora Bliskog istoka za snabdevanje naftom i zbog strateškog položaja ovog područja. Tokom Hladnog rata, SAD su preuzele ne samo odgovornost da brane jevrejsku državu već da štite i ekonomsku dobrobit evropskih i azijskih saveznika koji su zavisili od bliskoistočne nafte. Nakon Hladnog rata, Iran, koji je predvodio Sadam Husein, napao je Kuvajt, i vlada Džordža Buša verovala je da ukoliko se ne ponište rezultati agresije da će to biti zlokobni presedan u „novom svetskom poretku“ koji se upravo pomaljao.
Džef Kolgan: Tramp je načinio jasan izbor – povratak na petroimperijalizam
Ovaj osećaj globalne odgovornosti je upravo ono što se Trampova vlada, kada je stupila na dužnost, obavezala da odbaci i poništi. Nova Strategija nacionalne bezbednosti Trampove vlade koja je dramatično preusmerila žižu američke politike sa svetskog poretka na domovinsku bezbednost i hegemoniju u okvirima zapadne hemisfere, na odgovarajući način je snizila mesto Bliskog istoka na hijerarhiji američkih interesa. SAD koje su usredsređene samo na odbranu svoje teritorije i Zapadne hemisfere ne bi u ovom regionu videle bilo šta za šta je vredno boriti se. Tokom ranijih instanci spoljne politike pod geslom „Amerika na prvom mestu“ (America First) dvadesetih i tridesetih godina 20. veka, kada Amerikanci nisu smatrali ni da su Evropa ili Azija od vitalnog interesa, ideja da imaju bilo kakav bezbednosni interes na širem području Bliskog istoka delovala bi kao buncanje.
Ipak sada, iz razloga poznatih samo Trampovoj vladi, Bliski istok je ponovo prvorazredni prioritet; povrh toga, za pristalice Trampa i rata deluje da je to jedini prioritet, očigledno nešto vredno plaćanja bilo koje cene, uključujući čak i raspoređivanje kopnenih snaga i čak uništenje američkog sistema savezništava.
To bi možda imalo smisla da nema drugih pretnja o kojima je važno brinuti. Kada su SAD izvršile invaziju na Irak 2003. godine, najveća pretnja, verovalo se, dolazi od međunarodnog terorizma. Kina je bila u svojoj fazi prilagođavanja [međunarodnom poretku], pod Hu Đintaom i Ven Đabaom, Rusija nije predstavljala pretnju po Evropu; umesto toga, to su bile godine rusko-nemačkog partnerstva, vreme kada je Zapadna Evropa sagledala ukupnu strategijsku situaciju kao toliko lagodnu da je dovodila u pitanje sam smisao postojanja NATO. Samo su stanovnici Istočne Evrope i dalje bili zabrinuti zbog povratka revanšistički nastrojene Rusije zbog čega su se smesta svrstali uz Sjedinjene Američke Države u ratu u Iraku.
Dvadeset tri godine kasnije, stvari stoje potpuno drugačije. Najveća pretnja po svetski mir, i po demokratije u Evropi i Aziji, nije terorizam ili Iran već dve moćne i ekspanzionistički nastrojene velike sile koje im prete. Današnji svet više podseća na 1934. godinu nego na tobožnji post-istorijski svet koji su neki zamišljali posle Hladnog rata. I evropski i američki lideri sada ne vode filozofske sporove oko koristi moći već se spore u vezi sa temeljnim bezbednosnim interesima. Američka ravnodušnost prema evropskoj borbi protiv ruske agresije predstavlja duboki geopolitički pomeraj – možda konačnu dezintegraciju savezničkih odnosa ustanovljenih nakon Drugog svetskog rata.
Svako bi se pomučio dok pronađe bilo koju naciju na svetu koja je stekla pouzdanje u SAD američko-izraelskim ratom protiv Irana, osim samog Izraela. Prema Volstrit džurnalu predvodnici zalivskih država su „privatno besni“ zato što su SAD „izazvale rat koji ih je doveo u položaj između dve vatre“. Uprkos zapanjujućoj moći SAD nisu bile kadre da zaštite ove zemlje od iranskih napada; sada mogu da se nadaju da ih Tramp neće ostaviti da se suoče sa oslabljenim ali netaknutim i besnim iranskim režimom već da će umesto toga osnažiti dugoročno američko vojno prisustvo u regionu, uključujući i upućuvanje američkih kopnenih snaga u Iran.
Izraelci bi takođe trebalo da se zapitaju koliko dugo mogu da računaju na američku posvećenost ovoj borbi. SAD koje su kadre da napuste dugotrajna savezništva u Evropi i Istočnoj Aziji biće takođe sposobne da napuste Izrael. Može li Izrael da održi novi dominantni položaj u regionu bez duge i duboke američke posvećenosti?
Nenameravana posledica rata, u stvari, mogla bi da bude traganje regionalnih činilaca za novim zaštitnicima među velikim silama pored Sjedinjenih Država. Sam Tramp je pozvao Kineze da pomognu da se otvori moreuz, i Kinezi su aktivno obilazili arapske i zalivske države. Zalivske države ne prezaju da održavaju odnose sa Pekingom i Moskvom. A ni Izrael. Upravo je prodao terminal za istovar i utovar kontejnera u luci u Haifi kineskoj kompaniji, uprkos protivljenju američke mornarice, koja se koristi ovom lukom.
Izrael je, praktično usamljen među američkim saveznicima, odbio da se priključi sankcijama protiv Rusije kada je ova izvršila invaziju na Ukrajinu 2022. godine. Kada se izraelski premijer borio za reizbor na izborima 2019. godine, neki od njegovih izbornih plakata prikazivali su ga kako se rukuje sa Putinom pod natpisom Viša liga. Niko za ovo ne bi trebalo da okrivljuje Izrael. Oni su nezavisna država i može se očekivati da čine ono što je nužno da bi preživeli. Amerikanci mogu osećati emotivnu ili religijsku bliskost Izraelu, ali Izraelci ne mogu priuštiti da zauzvrat budu sentimentalni.
Ovo posebno važi ukoliko se u obzir uzme nehajni odnos američke vlade prema međunarodnim obavezama. Iranski rat je globalna intervencija u stilu gesla „Amerika na prvom mestu“: nema javne debate, nema glasanja u Kongresu, nema saradnje i, u mnogim slučajevima, ni konsultacija sa saveznicima osim sa Izraelom, i očigledno nema zabrinutosti za moguće posledice po region ili svet. „Kažu šta si razbio to si kupio. Ne slažem se sa tim“, rekao je senator Lindzi Grejem, možda najuticajniji Trampov savetnik o ovom ratu.
Za Evropljane, problem je gori od američkog nepoštovanja i neodgovornosti. Sada su suočeni sa neodstupno neprijateljski nastrojenim Sjedinjenim Državama – zemljom koja ne tretira svoje saveznike kao saveznike ili koja pravi razliku između saveznika i potencijalnih neprijatelja. Agresivna vašingtonska carinska politika nametnuta prošle godine pogodila je američke prijatelje širom sveta barem podjednako žestoko koliko je pogodila Rusiju i Kinu, a u nekim slučajevima još teže. Evropljani moraju da se pitaju da li je Trampova odluka da se upusti u rat sa Iranom učinila izvesnijim da će nešto slično preduzeti i u vezi sa Grenlandom. Rizik i cena preuzimanja nebranjene danske teritorije, povrh svega, bilo bi daleko manji u odnosu na vođenje sadašnjeg rata.
Ovo je svet u kojem sada živimo. Antiamerikanizam je u usponu u nekadašnjim savezničkim državama. Upitani u nedavnom istraživanju javnog mnjenja lista Politiko da li je Kina pod Si Đinpingom ili SAD pod Donaldom Trampov zemlja na koju se može pouzdanije osloniti, 57 odsto Kanađana, 40 odsto Nemaca i 42 odsto Britanaca izjavilo je da je to Kina – što je strmoglavi pad u sagledavanju američke pouzdanosti. U prošlosti, američki saveznički odnosi preživeli su talase negodovanja javnosti zato što su vlade znale da bez obzira kakve greške SAD napravile i koliko god nepopularan Vašington bio, one ostaju u potpunosti posvećene odbrani poretka i da će ih zaštititi. Danas to više nije tako.
Tramp je u više navrata naglasio, uključujući i tokom ovog rata, da će ukoliko je nezadovoljan nekim saveznikom povući američku zaštitu. Privremeno je obustavio deljenje obaveštajnih podataka sa Ukrajinom kako bi je kaznio zbog odbijanja da se povinuje Moskvi. Upozoravao je saveznike kao što su Japan i Južna Koreja da bi trebalo da plaćaju američku zaštitu. Tokom rata, pretio je da će napustiti Ormuski zaliv, ostaviti ga zatvorenim i prepustiti rešavanje ovog problema onima kojima je on potrebniji nego SAD. Trampova taktika sa saveznicima u potpunosti se sastoji od pretnji: da će ih ocariniti, da će ih napustiti, i u slučaju Grenlanda, da će pribeći sili kako bi zaposeo njihovu teritoriju. Kada je Tramp otkrio da mu je potrebna pomoć saveznika protiv Irana, nije im zatražio pomoć odnosno radio na tome da ih uveri da mu se pridruže. Jednostavno je „zahtevao“ da učine ono što od njih traži. Tramp ne želi saveznike – želi vazale. Ne neki liberal u Evropskoj uniji već Trampov konzervativni prijatelj, italijanska premijerka Đorđa Meloni nedavno je upozorila da je američko delovanje izazvalo „krizu međunarodnog prava i multulaterlanih organizacija“ i „kolaps zajedničkog svetskog poretka“.
Ishodište toga je da su prijatelji i saveznici sve manje voljni da sarađuju sa SAD. Ovoga puta, Španija je odbila da Amerikancima dopusti korišćenje vazduhoplovnih i pomorskih baza na svojoj teritoriji. Sledećeg puta, to bi mogle biti Nemačka, Italija ili čak Japan. Nacije širom sveta neće se oslanjati na američke obaveze i stalna savezništva već na ad hok koalicije kako bi se pozabavile razrešenjem kriza. Niko neće sarađivati sa SAD zato što je to odabrao već samo pod prinudom. Bez saveznika, SAD će zavisiti od klijenata koje kontrolišu, kao što je Venecuela, ili od slabijih sila koje mogu da usmeravaju prinudom.
Njujork tajms: Trampov napad na Venecuelu je nezakonit i nerazuman
Tokom osamdeset godina Sjedinjene Države su prkosile najbližoj stvari zakonima fizike u međunarodnim odnosima: principu ravnoteže. Iskonski realista u promišljanju o međunarodnim odnosima Kenet Volc jednom je primetio da „neuravnotežena moć, bez obzira ko je iskazuje ima potencijal da predstavlja opasnost po druge“. Ovo bi se sigurno moglo primeniti na SAD zato što je globalna raspodela moći tokom osam decenija posle Drugog svetskog rata bila izuzetno „neuravnotežena“ u američku korist. Ali ni tokom četrdesetih godina dvadesetog veka, niti nakon Hladnog rata druge svetske sile nisu ni razmatrale da se objedine kako bi se suprotstavile američkom hegemonu. Umesto da drže prvu svetsku „supersilu“ kao opasnost koju bi trebalo obuzdati, one su je uglavnom sagledavale kao partnera sa kojim je potrebno raditi.
Amerikanci nisu bili nepogrešivi upravitelji međunarodnim poslovima. Oni su znali da budu sebični, nabeđeni, paranoidni, agresivni i budalasti, kao i ravnodušni ili neobavešteni. Mogli su takođe biti preterano uvereni u opseg sopstvene moći, i previše pesimistični oko izgleda da se njome posluže – drugim rečima, Amerikanci nisu bili izuzetni, uprkos tome što su geopolitičke okolnosti u kojima se našla njihova nacija bile takve. Ipak tokom Hladnog rata i tokom skoro tri decenije nakon njega saveznici i partneri su se i u dobru i u zlu držali američkog poretka. On je preživeo nepopularne ratove u Vijetnamu i Iraku, Preživeo je globalne ekonomske nedaće koje je Amerika izazivala, poput finansijske krize 2008. godine. Čak je preživeo i američko relativno ekonomsko i vojno opadanje. U stvari, američka velika moć je bila više nego tolerisana i njoj se često praštalo: druge nacije su je ohrabrivale, držale su je se i, neočekivano često, legitimizovale su je kroz multilateralne institucije kao što su NATO i Ujedinjene nacije, kao o kroz manje formalna savezništva. Ovo, a ne sirova moć, bilo je ono što je činilo Sjedinjene Američke Države najuticajnijom silom u istoriji.
Ovi dani su sada okončani i neće se uskoro povratiti. Nacije koje su stajale u stopu sa SAD sada će ostati po strani ili će se svrstati protiv njih – ne zato što to žele, već zato što im SAD ne ostavljaju druge mogućnosti na raspolaganju, zato što neće ni da ih zaštite niti će se uzdržati od toga da ih iskoriste. Dobrodošli u epohu odmetnute američke supersile. Biće usamljene i opasne.
Robert Kejgan (Robert Kagan, rođen 1958) je američki istoričar i spoljnopolitički komentator, jedan od vodećih neokonzervativaca među američkim intelektualcima. Koosnivač je 1997. godine Projekta za novo američko stoleće (Project for the New American Century), neokonzervativnog tink-tenka sa sedištem u Vašingtonu koji se bavi spoljnom politikom i kao proklamovani cilj ima „promociju američkog globalnog liderstva“. Cilj ove organizacije i drugih Kejganovih nastojanja je da obezbedi podršku za „reganovsku politiku vojne snage i moralne jasnoće“. Saradnik je Brukings institua (Brookings Institution) i Saveta za spoljne poslove (Council of Foreign Relations). Pisao je za mnoge vodeće američke medije i publikacije koje se bave spoljnim odnosima. Napisao je više knjiga o spoljnoj politici Sjedinjenih Država: Present Dangers: Crisis and Opportunity in America’s Foreign and Defense Policy (zajedno sa Robertom Kristolom, 2000), Of Paradise and Power: America and Europe in the New World Order (2003), Dangerous Nation: America’s Place in the World from its Earliest Days to the Dawn of the Twentieth Century (2006), The World America Made (2012), The Jungle Grows Back: America and Our Imperiled World (2018) i Rebellion Donald Trump and the Antiliberal Tradition in America (2024)
Izvor: The Atlantic
