Piše: Vuk Bačanović
Kad danas vidimo Milorada Dodika, lidera Saveza nezavisnih socijaldemokrata, kako sa MAGA kačketom na glavi Amerikancima nudi resurse Republike Srpske kao da su njegova privatna svojina, kao da je pitanje suvereniteta tek neka usputna formalnost; kada posmatramo Zlatka Lagumdžiju, nekadašnjeg lidera Socijaldemokratske partije BiH, a danas ambasadora BiH u UN-u, kako bez vidljive zadrške opravdava postupke koji su nekada spadali u školske primjere imperijalne sile; ili Danijela Živkovića, lidera crnogorske Demokratske partije socijalista, kako se koprca u nasljeđu Đukanovićevog sistema koji ga je iznjedrio i koji više ne zna da odbrani, ali ni da napusti; ili, pak, Ivicu Dačića, čelnika Socijalističke partije Srbije, kako u stavu mirno odobrava svaki kvislinški potez Aleksandra Vučića – teško je ne osjetiti nešto što nije ni ljutnja ni razočaranje, nego prije ona vrsta gađenja koje dolazi iz sudara sa očiglednim i burleksnim samoponiženjem.
I ne zato što su takvi prizori izuzetak, nego upravo zato što nisu.
Jer u tim gestovima se ogleda jedan mnogo duži i dublji proces, to jest završetak tog procesa. Da bi se razumjelo kako je do toga došlo, potrebno je napraviti iskorak od konkretnih ljudi i dnevne politike, i držati se linije koja, zapravo vrlo jasno, povezuje poredak u SFRJ sa današnjicom.
Postoji jedno opšte mjesto koje često ponavljaju glasači navednih stranaka: da je Jugoslavija bila gotovo utopijska zajednica, koju su onda, u naglom i iznenadnom naletu, uništili „probuđeni“ nacionalizmi, pri čemu, u zavisnosti odakle je glasač, jedan od njih mora biti istorijski najodgovorniji. Ta priča, koliko god bila privlačna zbog svoje jednostavnosti i kojom se zadovoljavaju razumljivo nostalgični ljudi – jer postjugolovenska realnost jeste realnost jada i čemera – služi prije svega tome da sakrije jednu drugu činjenicu: da su temelji jugoslovenskog sistema podrivani iznutra daleko ranije prije nego što su se „pojavili“ radikalni nacionalizmi – i to od strane onih koji su bili njegovi najpozvaniji čuvari. Ketrin Samari je u svojoj studiji o propasti jugoslovenskog društva definisala sastav „zemljišta“ iz kojeg su čuvari „ponikli“:
„Samoupravljanje se pokazalo nemoćnim i naspram birokratskog plana i naspram tržišta. Iz toga slijedi da mu je, da bi uopšte moglo ostvariti svoj razvojni potencijal, bio nužan jedan drugačiji regulativni princip – demokratija. U stvarnosti, međutim, zatvorenost sistema, kao i odsustvo stvarne kontrole nad strateškim, makroekonomskim odlukama i njihovim posljedicama od strane onih koji su njima neposredno pogođeni — ukratko, nedostatak političke demokratije -podrivali su samu osnovu svake solidarnosti. Tržišni odnosi su tu neprozirnost i rascjepkanost samo produbili i učvrstili. Birokratija je na tržištu parazitirala isto onako kako je dotad parazitirala na planu. Istovremeno, represija nad društvenim, političkim i nacionalnim pokretima, označenim kao subverzivni, odvijala se uporedo sa formalnim širenjem samoupravljanja i nacionalnih prava tokom uzastopnih reformi sve do poznih sedamdesetih godina. Upravo ta unutrašnja protivrječnost rađala je nove napetosti i nove reformske zahvate, koji su, sprovođeni na izrazito birokratski način, na kraju vodili ka konačnom iscrpljivanju i slomu sistema.“
Ako se ovaj izvanredno precizni uvid prihvati bez mnogo sentimentalnosti, onda je i objašnjenje šta nas je snašlo nije toliko komplikovano: birokratija, koja je već unutar socijalističkog sistema naučila da živi od njegovih protivrječnosti i tromosti je odlučila da ne iščezne njegovim kolapsom. Naprotiv – ona je, kako to obično biva sa dobro uhodanim aparatima, jednostavno promijenila oblik, jezik i zastave, ali ne i svoju suštinu.
Jer treba imati u vidu da taj sloj nikada nije bio revolucionaran u onom smislu u kojem je volio da deklamuje dok je od toga imao koristi. On je bio prije svega upravljački: naviknut da odlučuje bez odgovornosti, da upravlja bez stvarne kontrole, da se prilagođava bez unutrašnjeg preispitivanja. I upravo ta sposobnost – da se bez previše problema prebaci iz jednog sistema u drugi – pokazala se kao njegova osnovna strategija preživljavanja.
Kada je plan počeo da puca, a tržište da se nameće kao novi arbitar, ta ista struktura nije branila ni jedno ni drugo – nego sebe. I tu negdje, u tom tihom prelazu sa jednog oblika parazitskog života na drugi, rađa se ono što danas gledamo kao „lijevi“ spektar političke scene.
Tako su, malo po malo, nastale stranke koje se danas predstavljaju kao međusobno suprotstavljene, a u stvari dijele istu upravljačku logiku: SPS, DPS, SDP BiH i nešto kasnije SNSD. Za njih izdaja svih socijalističkih i antikolonijalnih ideala, čini se, nije bio nagli istorijski preokret, ni nagli ideološki preobražaj, već jedna vrsta administrativne reorganizacije. Bilo je samo potrebno promijeniti tablu na ulaznim vratima.
U tom smislu, nije čudo što su te strukture jednako lako usvojile i razne oblike šovinističke retorike i suštinski tačerijansku logiku, kao što su nekada slijepo usvajale partijske direktive bez obzira da li su imale smisla. Za njih je ideologija očigledno uvijek bila više sredstvo nego uvjerenje – nešto što se prilagođava okolnostima, a ne nešto što se brani po cijenu gubitka položaja. O jugoslovenskim komunistima tokom NOB-a možemo imati podjeljena mišljenja, ali to su bili ljudi koji su bili spremni odreći se bilo kakvog komoditeta i umrijeti za svoje ideale. Stvorili su državu sa mnogim manama, ali koja jeste bila utemeljena na vrijednosti bratstva svih ljudskih bića, društvenoj egalitarnosti, savezništvu sa potlačenima, antiimperijalizmu, antikolonijalizmu, vanjskopolitičkom pragmatizmu koji se nije kockao sa dostojanstvom. Pa ipak proizveli su generaciju nasljednika koji su pristali da budu upravljački aparat ili dio njega u ontološkim manama koje glume države. Generaciju koja je shvatila da bi ih dosljednost idealima za kojima danas – radi manipulacije glasačkim tijelom – plaču mogla skupo koštati.
Pad Berlinskog zida bio je preteško iskušenje za njih: vrijeme se promijenilo, pravila su druga, a ko želi da ostane u igri, mora da im se prilagodi. I oni su se prilagodili. I, kao što vidimo iz priloženog, opet će.
Jer danas kada je Pax Americana okončana, odnosno kada su kapitalizam i liberalizam ponovo odbacili svoju humanističku masku i za nasilje više ne nude propagandne izgovore, već kolju propagandno i bahato, ostaje još jedan, možda najneprijatniji uvid o našoj „ljevici“: da su te stranke postale sinergija najgoreg iz oba hladnoratovska sistema – iz prošlog su zadržale birokratsku tupost, poltronstvo inerciju i nesposobnost da se mijenjaju osim da se dovijaju iz lične koristi, a iz sadašnjeg preuzele hladni, beskrupulozni tehnokratski karijerizam, lišen svake stvarne ideje o društvu. Tako je nastao poredak koji je istovremeno trom i bezdušan, nepokretan i prilagodljiv – ukratko, savršeno sposoban da prelazi iz zlog u gore.
Iz te perspektive, za one koji su u stanju da prate liniju – od zatvorenosti sistema, preko njegove unutrašnje degeneracije, do aktuelne kolonijalne političke scene – ništa od navedenog više ne može biti istinski šokantno. Naprotiv, sve djeluje gotovo predvidljivo, kao da se radi o već viđenom obrascu koji se samo prilagođava novim okolnostima.
Nije, dakle, nikakvo iznenađenje kada Milorad Dodik, sa pozicije na kojoj se nekada govorilo o antiimperijalizmu i nesvrstanosti, danas sa lakoćom proglašava razne desničarske koljače iz Evrope i Izraela „prijateljima srpskog naroda“. Nije iznenađenje ni kada Zlatko Lagumdžija, uz izvjesnu dozu teatralne povrijeđenosti, objašnjava da samo nastavlja „mudru“ politiku izbora „između lošeg i goreg“ Alije Izetbegovića – jer je ta vrsta racionalizacije odavno postala osnovni mehanizam preživljavanja u sistemu koji ne trpi ni princip ni otpor. Kao što nije ništa neobična ili šokantna spoznaja da je Demokratska partija socijalista 2011. imala tajni sporazum sa Jedinstvenom Rusijom u isto vrijeme kada je kreirajući histerične narative o „malignom ruskom uticaju“ – jer, u suštini, nikada se nije radilo o različitim svjetovima, nego o jedim te istim pozicijama. Ko je jednom mogao biti arkanovac, biće to opet. A što se tiče „socijalista“ u Srbiji, njihov odvratni odnos prema sopstvenom društvu, prema njegovim lomovima i dubokim socijalnim potresima, samo je kulminacija procesa započetih u vrijeme Slobodana Miloševića.
I zato, ako išta u svemu ovome zaista razotkriva dubinu problema, onda to nije više ni politika, ni ideologija, ni čak sama činjenica da su se nekadašnji nosioci jednog projekta tako lako preobukli u službenike drugog. Problem je u tome što se ta transformacija više ni ne pokušava sakriti – ona se, naprotiv, izvodi gotovo otvoreno, sa izvjesnom dozom samopouzdanja, kao da se podrazumijeva da će biti prihvaćena. Jer „to je realnost“ i nemojte da bi ste se zapitali za našu odgovornost zbog čega je takva kakva jeste.
Jer, u krajnjoj liniji, i društvo je naviknuto da živi sa pojednostavljenim slikama stvarnosti. Kako je primijetila Kejtlin Džonston:
„Djeci predstavljamo infantilnu sliku svijeta u kojoj zlikovci izgledaju kao razbojnici, a junaci kao nadljudski borci protiv kriminala, nalik likovima iz stripa. U izvjesnom smislu, to je i razumljivo – nijedan roditelj ne želi da svoje malodobno dijete izloži stvarnim užasima koji postoje u našoj civilizaciji. Nećete šestogodišnjaku reći da nama upravljaju psihopate naspram kojih i najsadističnije serijske ubice izgledaju gotovo bezazleno, poput plišanih igračaka.“
Ali problem nastaje onda kada ta infantilna predstava prestane biti vaspitna nužnost i postane trajni okvir političke kulture. Kada odrasli ljudi nastave da vjeruju u iste pojednostavljene podjele, u iste manihejističke narative o dobrima i zlima, dok se pred njihovim očima odvija nešto sasvim drugo – jedna hladna, proračunata igra moći u kojoj nema ni junaka ni zlikovaca, nego samo različitih oblika prilagođavanja goloj sili.
I premda Džonston misli prije svega na američke političke elite, ova misao se ništa manje ne može primjeniti i na one koji su, s jednakim odsustvom stida i odgovornosti, tako psihopatski, tako kukavički, tako podlo i tako nisko prodali vlastitu civilizaciju i njeno dostojanstvo. Jer upravo u tom jazu – između priča koje se pričaju i stvarnosti koja se živi – leži konačno objašnjenje zašto sve ovo, ma koliko izgledalo apsurdno, i dalje traje bez većeg otpora.
