Prevod: Žurnal
Trenutni sukob u Ukrajini nas podsjeća da postojanje NATO-a 75 godina od njegovog stvaranja predstavlja uvredu za milione ljudi koji su živote izgubili u Drugom svjetskom ratu kako bi la da bude rođena Povelja Ujedinjenih nacija. Osmišljena kao osnovni dokument Ujedinjenih nacija pri njihovom osnivanju u oktobru 1945. godine, u svojim je odjeljcima sadržavala svečano obećanje da će od sada pravda, međunarodno pravo i tolerancija vladati umjesto grube sile, moći i netolerancije. Razmislite na trenutak o prvom dijelu preambule Povelje:
„MI, NARODI UJEDINJENIH NACIJA, ODLUČNI da spasimo buduće generacije od pošasti rata, koji je dva puta u našem životu donio neizrecivu tugu čovječanstvu, i da ponovo potvrdimo vjeru u osnovna ljudska prava, u dostojanstvo i vrijednost ljudske ličnosti, u jednaka prava muškaraca i žena i nacija velikih i malih, i da uspostavimo uslove pod kojima se pravda i poštovanje obaveza koje proizilaze iz ugovora i drugih izvora međunarodnog prava mogu održati, i da promovišemo socijalni napredak i bolje standarde života u većoj slobodi.“
Nemoguće je pročitati te riječi, a ne žaliti zbog ogromnog jaza između obećanih plemenitih ideala i sumorne stvarnosti koja je uslijedila. Jer, umjesto da čovečanstvo bude spaseno od „pošasti rata,“ umjesto „poštovanja obaveza koje proizilaze iz ugovora i drugih izvora međunarodnog prava,“ pošast rata i kršenje ugovora i međunarodnog prava su postali gotovo svakodnevna pojava širom svijeta.
Goruće pitanje s kojim se danas moramo suočiti jeste zašto? Šta leži u korijenu i koji je zajednički imenilac odgovoran za potpuni neuspjeh čovečanstva da postigne viziju proklamovanu u Povelji UN?
Poslije dužeg razmatranja, nema sumnje da su, u osnovi, niz sukoba koji definišu naše postojanje posljedica težnje jednog ideološkog bloka da dominira i nametne određeni politički, ekonomski i vrjednosni sistem svijetu definisanom raznolikošću jezika, kultura, istorija i tradicija.
Rezultat je normalizacija rata i apoteoza tvrde moći, umesto da se rat i tvrda moć smatraju grotesknim izopačenjem i preprekom za ljudski napredak.
Pre sedamdeset pet godina, NATO, vojni savez čije je cjelokupno postojanje i etos zasnovan na principu „pravo je u sili,“ iznikao je iz hladnoratovskih ciljeva koje je na kraju Drugog svetskog rata osmislila Trumanova administracija fanatičnih jastrebova, opsjednuta ciljem totalne dominacije.
Mekgregor: Zapad laže o „skoroj pobedi Ukrajine“ – i CIA zna da će Kijev izgubiti
U svom eseju iz 1997. godine, „Posljednje carstvo,“ Gor Vidal kritikuje zvaničnu istoriju koju su zapadni ideolozi kontinuirano nude od vremena nagle promjene, odnosno trenutka trenutka kada je Moskva od nezamjenljivog saveznika u borbi protiv nacističke njemačke u očima Ruzveltove administracije, postala neumoljivi neprijatelj kada je Truman ušao u Bijelu kuću nakon Ruzveltove smrti u aprilu 1945. godine.
Vidal: „Nacionalna bezbjednosna država, NATO savez, četrdesetogodišnji Hladni rat, sve to stvoreno bez saglasnosti, a kamoli kosultovanja američkog naroda… Podsticaj za NATO je bila Amerika… Bili smo odlučni na trajnu podjelu Njemačke između naše zapadne zone (plus britanske i francuske zone) i sovjetske zone na istoku. Otvoreno smo prekršili svaki sporazum koji smo sklopili sa našim bivšim saveznikom, sada užasnim komunističkim neprijateljem.“
Savremenom retorikom rečeno, nije više tajna da je američki državni sekretar Džejms Bejker na sastanku 9. februara 1990. uvjerio sovjetskog premijera Mihaila Gorbačova da se NATO neće proširiti „ni jedan centimetar na istok“ nakon ujedinjenja Nemačke.
Prema deklasifikovanim dokumentima, Bejkerovo obećanje je dato kao dio „kaskade uvjerenja“ o sovjetskoj bezbjednosti koju su zapadni lideri dali u to vrijeme, sve do 1991. godine, kada je Sovjetski Savez prestao da postoji. Upravo je kršenje tih uvjerenja u srži pogoršanja odnosa između Istoka i Zapada koje se postepeno odvija od tog trenutka, i koje nam objašnjava aktuelni sukob u Ukrajini.
U atmosferi trijumfalizma zbog propasti Sovjetskog Saveza ranih devedesetih, svijet je prepušten NATO-u ne u ime demokratije, već u ime imperijalizma. Neokonzervativni pisac Tomas Fridman otvoreno je pisao o pokretačkom etosu zapadne spoljne politike nakon raspada Sovjetskog Saveza: „Nevidiljiva ruka tržišta nikada neće biti djelotvorna bez skrivene pesnice — Makdonalds ne može uspjeti bez Makdonel Daglasa, proizvođača F-15. A skrivena pesnica koja čuva svijet za tehnologije Silikonske doline se zove Vojska, Vazduhoplovstvo, Mornarica i Marinci Sjedinjenih Američkih Država.“ Fridmanovo neprikriveno glorifikovanje ekonomskih mogućnosti koje su se SAD-u otvorile u postsovjetskom svijetu imalo je simpatije moćnika u Vašingtonu s obe strane političkog spektra. Bijući opčinjeni pogrešnim osjećajem izuzetnosti i vrline, svijet im se pričinjavao kao ogroman banket na koji su bili pozvani da se goste. Prvo jelo na ovom banketu bila je bivša Jugoslavija, koja je sa svojim obilnim ljudskim i prirodnim resursima – a da ne pominjemo stratešku lokaciju na Balkanu – smatrana zrelom za preuzimanje.
Majkl Parenti u svom definitivnom delu o uništenju Jugoslavije, „To Kill A Nation,” ističe da je nakon pada komunizma u istočnoj Evropi „Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) ostala je jedina nacija u tom regionu koja nije dobrovoljno odbacila ono što je ostalo od njenog socijalizma i instalirala neregulisani slobodnotržišni sistem. Takođe, ponosno nije pokazivala interes za pridruživanje NATO-u.“
Nagazna mina za Crnu Goru – Rezolucija o genocidu u Srebrenici
Odlučujuća uloga NATO-a u postizanju ciljeva Zapada u bivšoj Jugoslaviji ne mora se posebno isticati. Poenta je da danas — imajući u vidu ulogu NATO-a u komadanju Jugoslavije, njegovu ulogu u pretvaranju Avganistana u propalu državu, njegovu kritičnu ulogu u svrgavanju Moamera Gadafija u Libiji i pretvaranju te zemlje u propalu državu, i njegov stav u ugrožavanju bezbjednosti Rusije u istočnoj Evropi — više nije moguće ili izvodljivo zadržati bilo kakvo uvjerenje osim da NATO nije niišta drugo do alat američke tvrde moći i da ne postoji da bi štitio i branio, već da bi uništavao i dominirao.
Kad god čujete američkog predsjednika Džoa Bajdena i druge lidere i zvaničnike država članica NATO-a kako drže govore o neprocenjivoj ulozi NATO-a u odbrani demokratije u sve opasnijem i nestabilnijem svijetu, skoro da, u isto vrijeme, možete čuti kako se iz prikrajka posmjeva istorija, imajući u vidu neospornu ulogu NATO-a u stvaranju te opasnosti i nestabilnosti.
Disolucija NATO-a i prihvatanje principa utkanih u Povelju Ujedinjenih nacija odavno su zakasnili. Jer ako su decenije nakon propasti Sovjetskog Saveza išta potvrdile, onda je to činjenica da prevladavajući izazov s kojim se čovječanstvo suočava nije nedostatak demokratije u određenim državama, već nedostatak demokratije među svim državama.
Dok se drugo ne postigne, prvo će uvek ostati proizvod gušećih efekata zapadnog imperijalizma i njegovog kopileta, hegemonije.
NATO nije štit, već mač zaliven krvlju.
Džon Vajt, autor knjige „Gaza Weeps” (Gaza plače), 2021, piše o politici, kulturi, sportu i drugim temama. Molimo vas da razmislite o pretplati na njegov Medium sajt.
Piše: Džon Vajt
Izvor: Consortium News
