Piše: Vuk Bačanović
„Duboko vjerujemo da je došlo vrijeme za prevazilaženje crnogorsko-srpskog jaza…“ — kaže predsjednik DPS-a Danijel Živković, tonom čovjeka koji je nakon gotovo dvije decenije otkrio da mu ilegalno izgrađeni zid u sred dnevne sobe smeta prolazu i to nakon što ga je godinama lično dozidavao, malterisao i na njemu naslikao mural Marka Perkovića Tomsona.
Međutim, teško je, unatoč takvoj strukturi, ne složiti se sa Živkovićem: vrijeme jeste. Crna Gora je već dugo, dugo u zlokobnom stanju društva koje je dvojako izgubilo samo sebe.
Međutim, za oba ta gubitka najodgovorniji je upravo DPS.
Red je krenuti od devedesetih: od DPS-ovskog vulgarnog i mračnog srbovanja, sirovog, odbojnog i besadržajnog upravo, takvog da se čovjek može upitati da li je bilo namjerno artikulisano na način da se zauvijek zgadi svakoj čestitoj i empatičnoj osobi. Kao i svaka lažno nacionalistička postsocijalistička strategija, ostavila je posljedice – prije svega u vidu potpunog razaranja povjerenja u samu ideju srpsko-crnogorskog identiteta kao nečega što nije podložno najbezobzirnijim finesama dnevne pljačkaško-zločinačke politike.
U tom teatru, Arkan kao DPS-ov uzor „crnogorskog Srbina“ nije bio slučajna epizoda, nego programska stavka. Isti onaj Arkan koji je u Milu Đukanoviću prepoznavao dovoljno podlog i fleksibilnog partnera za svoj udbaško-kriminalni univerzum, zapravo je, zajedno sa svojim odabranikom, pripremao teren – ne baš njivu, više kaljugu – jedino pogodno tlo na kojem će kasnije procvjetati dukljanstvo. Jer ništa ne raste tako dobro kao ideologija samonegacije koja niče iz kompromitovane suprotnosti.
Drugim riječima, kada je devastirao srpski i kao takvog, uništenog i kompromitovanog ga predao svojim političkim protivnicima na završnu obradu – istim onima kojima danas ponajviše zamjera ono što je sam kreirao – DPS je prešao na masakriranje istorijskog crnogorskog identiteta.
Prema tome kada Danijel Živković zaziva srpsko-crnogorsko zbližavanje, on stidljivo priznaje da DPS pravio ništa ni iz čega, da sve njegove dukljanske kule i gradovi nikada nisu bili ozbiljan istorijski ili identitetski projekat, već smišljena reakcija na prethodno izvedenu fazu civilizacijskog zločina nad Crnom Gorom.
Zato je posebno zanimljivo kako se gotovo sve – i to često, iako demonski licemjerno, sasvim utemeljeno – što se zamjera srpskim političkim opcijama u Crnoj Gori, izgovara bez najmanjeg pokušaja da se isti kriterijum primijeni na vlastitu partiju. A upravo tu leži ključ problema. Jer ako je sporno djelovanje „pod spoljnim uticajem“ ako je problem instrumentalizacija identiteta, ako je problem politika koja proizvodi dugotrajnu krizu – onda je prvi i logičan korak da se sve to preispita tamo gdje je najduže i najdublje bilo prisutno, odnosno tamo gdje je započelo.
Jer, ako DPS već ne planira da samog sebe ukine, to podrazumijeva jasan i nedvosmislen, katarzičan otklon i od vulgarnog srbovanja devedesetih i od kasnijeg dukljanizma, kao dva lica iste, tragične političke nedosljednosti. I podrazumijeva povratak istorijskom identitetu Crne Gore u kojem Srbin i Crnogorac nijesu bili međusobno isključivi pojmovi, nego duboko isprepletene oznake jednog istog prostora, tradicije i iskustva.
Jer upravo je to — i samo to — jedini preostali zalog budućnosti Crne Gore u svijetu koji nailazi, svijetu lešinara koji strpljivo kruže iznad oslabljenih društava, čekajući da se sama uruše pod neizdrživim teretom sopstvenih zabluda. A njihov prvi i najslađi plijen uvijek su ona društva koja su, zbog sitnih interesa svojih pseudoelita, sebe dovela do ruba rasparčavanja.
Za Crnu Goru, taj rub nije apstraktan — on, kako sam to već više puta podcrtao ali vrijedi ponoviti, ima vrlo konkretan oblik: diobu na dvije jednako mračne, jednako kolonizovane provincije, jednu četničku i drugu dukljansku, obje podjednako lišene stvarnog suvereniteta, istorijskog samopouzdanja i elementarnog dostojanstva.
U tom smislu, sve mimo povratka onom dubljem, istorijski utemeljenom identitetu — u kojem se Srbin i Crnogorac ne isključuju, nego međusobno osmišljavaju – nije politika, nego ubrzano administrativno samoubistvo, uz nastavak prigodnih govora, mahanja zastavama i ucjenjivačkih uravnilovki.
