Više nije: „Na Zapadu ništa novo“.
Nakon prevare Bajdena, Džonsona i Morisona od 30 milijardi eura, Makron prijeti izlaskom iz NATO-a.
U Češkoj je sve više pristalica izlaska iz EU.
O povlačenju iz Kabula Bajden nije obavjestio saveznike u NATO-u.
Sa Britanijom i Australijom, SAD su formirale novi vojni savez AUKUS mimo NATO-a.
Orban istrajno ignoriše opomene pred isključenje iz Brisela.
Poljska, takođe, nije više poslušna.
Višegradska grupa sve je aktivnija na Balkanu.
Poslije Bregzita i Merkelova odlazi, a Francuska nema kapacitet da preuzme kormilo EU. Bajden se koncentrisao se na obuzdavanje Rusije i Kine, zanemario je NATO i EU, neće se više baviti ostatkom planete… Ko će se u ime praktično nepostojeće međunarodne zajednice baviti Bosnom? Da li će cijelu BiH ostaviti po strani, ili da će se fokusirati na manju polovinu, na „male Ruse“koji su „sagradili kuću na sred puta“ kineske svile?
Amerikanci će ovog puta možda zaista redukovati angažman u Srbiji (KiM mora da ode) i BiH (Srpska mora da ostane), te ostaviti NATO na mrtvoj straži (Bondstil u Srbiji i protektorat u BiH), obje u okruženju članica Alijanse.
Brigu“ o BiH od Amerikanaca izgleda preuzimaju Njemci. Da li je to manje loše ili još gore po Srpsku? Ili je samo „Sjaši Kurta da uzjaši Murta“?
Baš kao i nakon smjene osmanske Turske i habzburške Austrougarske u BiH, jedna imperija u opadanju zamijenjuje drugu u usponu, s tim što će pod firmom „međunardoni protektorat“ biti obezbijeđen formalni kontinuitet okupacije.
Šta to znači za Srbe, Hrvate, Bošnjake i za entitete i katone, jer BiH funkcioniše na parče.
Američke igre bez granica
Amerikanci su se uglavnom poigravali sa BiH i preko nje razigravali neke svoje šire regionalne, kontinentalne i globalne igre. Recimo, poslije pada Berlinskog zida njima su ratovi u SFRJ i BiH bili argument da NATO opstane u Evropi i u njoj ostane desetine američkih baza.
SAD su požurile da priznaju BiH samo da bi preuzele vođstvo nakon što je Genšer u Mastrihtu uvođenje eura uslovio državnim priznanjem katoličkih Slovenije i Hrvatske.
Svi učesnici evropskih mirovnih pokušaja u BiH (Kutiljero, Karington, Vens, Oven, Stoltenberg) kasnije su izjavljivali da su SAD sabotirale sve njihove napore. Prepuštale su Briselu evropsko dvorište samo privremeno i jedino da bi pokazale da Evropljani ne mogu ništa da riješe bez SAD.
Favorizovanjam muslimana u BiH prevenirali su prelivanje islamskog terorizmasa Bliskog istoka u SAD.
Na Dejton su natjerali sve tri strane u BiH da bi Klinton dobio važan predizborni spoljnopolitički poen.
Koliko su se Amerikanci udubili u rješavanje bosanskog čvora, ilustruje podatak da je državni sekretar Kristofer tek tokom Dejtonskih pregovora saznao da Srbi i Hrvati u BiH nisu došljaci iz susjedstva nego starosjedjelački narodi.
Njima nikad nije bio cilj rješenje krize nego upravljanje krizom. A kako upravljati krizom ako je nema, ako se rješava a ne stvara i podgrijava.
Nekad je to bilo Cimermanovo magarčenje Alije, nekad ubacivanje mudžahedina preko Teherana, nekad potkopavanje evropskog dvorišta, nekad pravljenje, nekad rušenje Dejtona. Uvijek kratkoročne improvizacije.
Njemci – dosljedni saveznici i dosljedni neprijatelji
Njemci, naprotiv, hoće da riješe krizu, ali po tradiciji na srpsku štetu.
Najprije SFRJ, a onda i BiH, prilazili ozbiljnije i temeljitije, sa više ambicije i znanja da nešto riješe u evropskom dvorištu.
Vatikan, za koji je Bosna tera misionis, u sprezi sa njemačkim i austrijskim katolicima, odavno planski i sistematski radi na uspostavljanju limesa na Drini. Kalajev strateški koncept bosanstva, bošnjaštva, ili pejorativno bošnjakluka, koji bi pravoslavce, katolike i muslimane integrisao u novu/prastaru naciju poslužio im je kao mustra.
Uprkos neuspjehu te mustre poslije aneksije i njenog poraza u dva svjetska rata, mustra je oživljena u socijalističkom ustavu iz ’74, sa atributima republičkih državnosti, a zatim aktuelizovana rušenjem Dejtonskog sporazuma.
Još Benjamin Kalaj je u muslimanima prepoznao jedini centripetalni, nasuprot dva centrifugalna naroda u BiH, i u njima, još nacionalno neosviješćenim, vidio kvasac te kompozitne nacije za koju je iskonstruisao i daleke korijene u srednjovjekovnoj kraljevini Bosni.
„Narod bogumilnih ‘dobrih Bošnjana’, koji se molio u Crkvi bosanskoj i pisao bosančicom“.
Četiri germanska od ukupno šest visokih predstavnika – Petrič, Švarc-Šiling, Incko i nesuđeni Šmit, baštinici su kalajevštine, obogaćene okupatorskim iskustvima pedantno sabranim u arhivama austrijskog i njemačkog MIP-a.
Incko i Šmit – jedan je najduže ostao, drugi nije ni postao
Njemačka, neformalno na čelu EU, spremno je dočekala da predvodi zapadne saveznike u BiH. Merkelova je bez konsultacija sa američkim i evropskim partnerima preuzela inicijativu i isturila svog kandidata Kristijana Šmita. A onda su Incko i kompanija prekardašili.
Zabranom negiranja genocida u Srebrenici trebalo je da poslije neuspjeha britanske rezolucije u SB UN i naprasnog priznanja genocida od strane Crne Gore i KiM, sama Srpska prihvati da je genocidna tvorevina. Nametanjem ovog zakona trebalo je da oživi bonska ovlašćenja i nasljedniku olakša da serijom besprizivnih mjera okonča nezavršene poslove u Bosni.
Ostavkom je trebalo da iznudi nelegitimnu kandidaturu i nelegalan izbor Šmita, koji se već predstavio ne kao diplomata nego kao političar, što znači da neće okolišiti nego pravo u kost.
No, kao što je sve bilo zamišljeno brzo i efikasno, uvezano u paketu, Srpska je tako – odmah i u cjelini – sve i odbila. Uz jedinstvo vlasti i opozicije i uz udruženu podršku Rusije i Kine, bar što se tiče ukidanja bonskih ovlašćenja i oročenja OHR-a na još godinu dana.
Zabrinuta Angela Merkel je pozvala na razgovor Incka i Šmita i u oproštajnoj posjeti sa Putinom i Vučićem u četiri oka dodirnula i to pitanje ali, reklo bi se, bez značajnog rezultata. Za to vrijeme novi „nelegitimni i nelegalni v.p, kruži po regionu ne bi li susreo Dodika, a ovaj mu poručuje preko medija: „Nije ništa lično, obrati se u Moskvi i Pekingu za licencu SB UN!“
Vučić ga hvali kao bivšeg ministra, kao ličnost i kao političara, ali iskazuje i razumijevanje za otpor braće preko Drine. Istovremeno, on ističe da je Njemačka najveći investitor u Srbiji i da mu je izuzetno stalo do najboljih odnosa sa tom zemljom.
Uostalom, Njemačka je, uprkos grčevitom otporu SAD, završila sa Rusijom „Sjeverni tok 2“. Njemačka je, takođe, uz nos Amerikancima, vodeći ekonomski partner Kine u Evropi. Za razliku od Britanije i Francuske – Njemačka nema nuklearno naoružanje, ali ima u miru važniju meku moć najjače ekonomije u Evropi.
Za sada, međutim, ne pokušava sa većim investicijama u Srpskoj.
Bošnjaci – nerealne ambicije i neizbježna razočaranja
Sada je Šmit povukao politički potez. U većem entitetu – u kome je, posebno od Bošnjaka, bio prihvaćen sa oduševljenjem obrnuto proporcionalnim raspoloženju u manjem – polio je hladnom vodom muslimansko Sarajevo.
Rekao je da je „Komšić izabran bošnjačkim glasovima i da ne predstavlja Hrvate, te da, kako Hrvati ne bi dogodine bojkotovali izbore, treba promijeniti izborni zakon“.
Upozorio je i da „u Bosni postoji potencijal eksplozivnog islama“.
Najzad, dodao je da će se „boriti da sačuva integritet BiH“. Naravno, nije ništa otkrio što odavno nismo znali, ali od Dejtona na ovamo – ne pamti se da je zapadni zvaničnik opalio šamar inače „vječito nevinim Bošnjacima“.
Sarajevski mediji su kipte od bijesa na Šmita koga su Bošnjaci priznali za v. p. sve sa bonskim ovlašćenjima.
Prvi se, naravno, razgoropadio Komšić u odbranu hrvatske stolice u Predsjedništvu na koju je zasjeo bošnjačkim glasovima.
Neovlašćeno od Predsjedništva BiH, stigao je do genseka UN Gutereša da se požali na Srbiju i Hrvatsku. Džaferović je, opet, revoltiran najavom promjene izbornog zakona u korist Hrvata.
Reis ulema Husnija Kavazović je skočio u odbranu „eksplozivnog islama“.
Publicista Senad Pećanin šokiran je što će se Šmit boriti za opstanak BiH umjesto za unitarnu Bosnu. Ali, belaj ne dolazi iz „zle Srbije“ i „maligne Rusije“, nego od u oba svjetska rata savezničke Njemačke, i to sa vrha željene EU.
Da bi izbalansirao zadovoljstvo i nezadovoljstvo federalnih partnera, Šmit je u istoj izjavi upozorio da „predratni procenat Hrvata od 17 odsto više ni izdaleka ne odgovara realnom stanju stvari“. Ova realnost, koju je Šmit istakao sa žaljenjem, nagovještava da će paritetni sistem predstavljanja u Federaciji na nižim nivoima vlasti biti korigovan proporcionalnim u korist daleko brojnijih Bošnjaka.
Šmit se očigledno odlučio za preraspodjelu dobitaka i gubitaka između Hrvata i Bošnjaka kako bi konsolidovao FBiH. Elem, za isti princip na kome je ’94. bio komponovan Vašingtonski sporazum.
Amerikanci i Njemci tada su dva zaraćena naroda preko noći ponovo ujedinili protiv Srba i strpali ih u jedan entitet.
Da li će taj nestabilni brak oživjeti u Sarajevu i u Grudama, kako bi se fokus konfrontacije vratio na entitetsku liniju prema Srpskoj?
– Možda samo privremeno na osnovu Bonskih ovlasti i submisivnosti domaćih aktera prema spoljnim autoritetima, a onda treći entitet.
Novi odnosi između zapadnih saveznika i Lesova procjena za RS
A šta je Šmit u akten-tašni bio ponio za Srpsku?
– Sem načelne podrške Vučićevom zahtjevu za uravnoteženim odnosom prema svim narodima u BiH, nije se ništa konkretnije izjasnio. Da je za Srbe pripremio ekonomski šargarepu vjerovatno bi Šmit to i najavio da bi omekšao Dodikov otpor.
Možda je u pitanju mala šargarepa (sitne investicije) i veliki štap (odlučujući politički pritisci)?!
No, sljedeći Kalajevu mustru – katolici i muslimani protiv Srba, iliti šahovnica i polumjesec protiv četiri ocila, jedini pravi odgovor Srpske i jeste: nema novog v.p. bez konsenzusa u SB UN, nema više bonskih ovlašćenja, nema Inckovog zakona o zabrani negiranja genocida.
Ovo posljednje „nema“, iako naizgled najmanje važno, ima ključni značaj za Kalajevu mustru dugoročno nepremostivog jaza između Bosne i Srbije, Bošnjaka i Srba. Manipulacije sa „genocidom u Srebrenici“, uz prateću igru brojeva pobijenih u Jasenovcu, ima strateški cilj da opere istorijsku krivicu Njemaca, Hrvata i Bošnjaka u NDH za „konačno rješenje“ za Srbe u Hrvatskoj i BiH. Grijeh genocidnosti valja prebaciti na stranu žrtve.
Amerikanci su se surovo poigravali sa sva tri naroda u BiH, a Njemci, kako rekosmo, rade sistematično, temeljito i dosljedno, te po tradiciji protiv Srba. Onomad u Briselu Makron predlaže da, naspram SAD koje se okreću sebi i oslabljenog NATO-a, EU razvije evropske oružane snage, ali će, podrazumijeva se, njima komandovati njemački general.
Da li će Murta za Srpsku biti gori od Kurte zavisi prije svega od prekodrinskih Srba, ali i od bliskih rođaka i dalekih prijatelja koji sa njima dobro ekonomski sarađuju uprkos sankcijama.
Najbolje je, ipak, da Srpska prvom prilikom okrene svojim putem i da više ne zavisi ni od Kurte ni od Murte. Timoti Les smatra da je takvu priliku propustila tokom Trampovog mandata, ali da će ih biti još.
Amerikanci su poslije Kabula deifinitvno izgubili povjerenje kod evropskih saveznika. AUKUS pokazuje da su i one u njih. Još neizvjesni nasljednik Merkelove biće izvjesno slabiji. Daleko od toga da je Zapad u rasulu, ali voda u brod ulazi na više pukotina.
Da li je Zapadni Balkan jedno od rijetkih mjesta gdje SAD, EU i NATO još mogu da treniraju strogoću i pokazuju mišiće? Ili je to baš ona Lesova druga prilika za Srpsku?
Nenad Kecmanović
Izvor: sveosrpskoj.com
