Piše: Elis Bektaš
Milorad Dodik se od visprenog i pragmatičnog tranzicionog političara pretvorio u čovjeka veoma opasnih namjera. U nastojanju da odbrani vlastitu poziciju i porodičnu imperiju, te svjestan da je biračko tijelo sve sumnjičavije prema njegovim postupcima, on pribjegava jedinoj alatki koja mu je preostala – izazivanju konflikta.
Premda se riječi posvećenosti miru često mogu čuti s njegovih usana, one ne znače apsolutno ništa. Dodik je, kako je već rečeno, bio vispren i pragmatičan političar, ali je ujedno i uskraćen za klasično obrazovanje uslijed čega ne može da shvati Jokastin tragično uzaludni napor u Euripidovim Feničankama, da svojim sinovima Poliniku i Eteoklu objasni da se do rata dolazi kroz jezik. Dodik ne može da shvati ni to da se u njemu, baš kao i u političkom Sarajevu, stapaju oba Jokastina sina, rođena u incestu, i bahati Eteokle i uvrijeđeni Polinik.
Te incestuozne odnose koje Dodik gradi i unutar samoga sebe i sa političkim Sarajevom, on nastoji da razriješi izazivanjem stanja društvene nepomirljivosti odnosno latentnog konflikta koji veoma lako može odbaciti svoju latenciju. Tako se Dodik na kraju svoje političke karijere vratio na njen početak, odnosno u ulogu potrčka i pudlice američke administracije, ali uz nekoliko bitnih razlika.
Prije svega, on je danas skoro tri decenije stariji, a podrška koju uživa u biračkom tijelu sve je više određena ucjenama budžetskih glasača, dok je ostatak biračkog tijela sve svjesniji razornih efekata njegove politike u Srpskoj, koji se ogledaju kroz katastrofalno stanje puteva, demografski kolaps, prezaduženost, pa i kroz popove koji osveštavaju benzinske pumpe. Koliko god se Dodik svađao sa političkim Sarajevom oko toga koji je dio BiH bolji, stvarnost neumoljivo potvrđuje da je stanje u Federaciji i u Srpskoj, te dvije incestuozne posestrime, navlas identično u pogledu prezira vladajućih struktura prema idejama države, društva i javnog dobra.
Dalje, Dodik je prije tri decenije bio potreban američkoj administraciji zbog čega je bio miljenik sparušene i urokljive Medlin Olbrajt, dočim on danas nema apsolutno ništa što bi mogao ponuditi novoj administraciji, a što ona već nema. Ništa izuzev sebe u ulozi ključara konflikta, odnosno političara od čije volje zavisi da li će ostaci ostataka Bosne i Hercegovine zadržati minimum socijalne i ekonomske funkcionalnosti.
Uzdrman, uspaničen i opsjednut vlašću, Dodik je sve bahatiji i sve bliži pozicijama radikalne desnice, pozicijama koje uključuju i rasne teorije kao temelj društvene arhitekture. Zbog toga je zaskakivao činovnike američke administracije po vašingtonskim hodnicima i uz aparate za kafu, predstavljajući to po društvenim kao uspješne bilateralne sastanke na vrhu.
Njegova izjava data prilikom intervjua za američku Lindel TV, da mu je cilj razdvojiti hrišćane i muslimane, može se s jedne strane posmatrati kao pragmatično i pseće poslušničko udvaranje Trampovoj administraciji koja je rasizam i Hantingtonovske tlapnje usvojila kao kičmu svoje ideologije. No Dodik je, kako već rekoh, neobrazovan čovjek i zato mu izmiče poruka koju mu Euripid upućuje kroz Jokastina usta, a uz to nije čitao minucioznu studiju Dražena Pehara, Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini, koja objašnjava kako je Dodikov politički polubrat Izetbegović učestvovao u uvođenju zemlje u rat prevashodno kroz jezik.
Pored toga, Dodik je u Vašingtonu izrekao i jednu laž. Naime, u Bosni i Hercegovini nemoguće je razdvojiti hrišćane i muslimane iz prostog razloga što u toj zemlji postoji jedva dvocifren broj, a najviše stotinjak hrišćana i muslimana koji sasvim skladno žive jedni kraj drugih i jedni s drugima. Svi ostali, koji se smatraju hrišćanima i muslimanima, to su u mjeri u kojoj su i kladioničari profesionalni sportisti. Naime, praćenje rezultata sportskih susreta ne znači i razumijevanje sporta, još manje učešće u njemu, što potvrđuju i profiti kladionica, kao što pasionirano gledanje pornografije i opsesivno masturbiranje nikoga neće načiniti vještim ljubavnikom.
I hrišćanstvo i islam, nastali iz zajedničkog abrahamskog protoregistra, slojeviti su i kompleksni religijski, duhovni i kulturološki sistemi i oni su, prije svega i iznad svega, obrasci ponašanja i mišljenja, a ne poznavanje datuma za praznovanje, inerciono slijeđenje rituala i oponašanje naknadno ideološki rekombinovanih matrica. A ovaj potonji pristup, vulgaran, priprost, mehanicistički i navijački u svojoj najdubljoj prirodi, apsolutno je dominantan u Bosni i Hercegovini pa i šire, kako među onima koji se lažno izdaju za hrišćane tako i među onima koji se lažno predstavljaju kao muslimani.
Dodik je, međutim, svjestan da zapuštena i neemancipovana društva nemaju potrebu za semantičkom preciznošću koja nemilosrdno osvjetljava svu bijedu njihovog iskustva i subjektiviteta i zato se odlučuje da zaigra na najopasniju kartu, onu u osnovi rasističku, koja kolektive posmatra kao predeterminisane i vječito zakočene, osuđene na istorijsku statičnost.
Ako su se u ranijim godinama takve invektive još i mogle posmatrati kao poluge za održavanje kontrolisane tenzije koja olakšava vlast, današnji svijet veoma je opasno mjesto za igranje s tom vatrom. Uplašeni, bahati i hubris sindromom terminalno načeti Dodik, sa fiksacijom na ideju simboličkog produžavanja samoga sebe kroz sina, možda vjeruje da drži uzde u rukama i da će biti u stanju povući ih u odsudnom času, ali to je samo vjerovanje, nalik vjerovanju kladioničara da će mu baš danas proći taj jebeni tiket koji će ga izvući iz kreditne nevolje.
Dodik koji koristi zapaljivi, rasistički narativ u jednoj propaloj i disfunkcionalnoj državi, lako bi njena društva mogao povesti putem u antičku Tebu, u kojoj dva brata, sinovi vlastitog polubrata iz incesta sa rođenom majkom i uprkos opomenama očajne majke, skončavaju međusobno se ubijajući. Ali kako očekivati da to shvati čovjek koji hrišćanina i muslimana ne bi prepoznao ni kada bi se s njima u istom liftu zatekao te čovjek koji istoriju tumači kroz trgovinu paprikama dok se s prezirom odnosi prema Euripidu.
