Piše: Elis Bektaš
Siguran sam, draga djeco, da je svako od vas barem jednom u životu imao priliku gledati jedan od onih neobičnih prizora kad neko pročita pjesmu nekog zrelog i uglednog domaćeg pjesnika ili par stranica iz nekog od onih voluminoznih romana domaćih zrelih i etabliranih romanopisaca čija djela u sebi ne nose opasnost da ćete zaboraviti na kojoj ste stranici stali sa čitanjem i gdje čitalačko pregnuće trebate nastaviti jer su u njima sve stranice iste pa odakle god da krenete sa čitanjem, odatle ste i trebali krenuti.
A vjerovatno ste gledali i prizore u kojima neko čita poučne knjige domaćih spisateljica, prepune životnih mudrosti i korisnih savjeta koji se generacijama prenose s koljena na koljeno i zbog kojih i živimo u ovim ćumezima. Uostalom, ako i niste gledali kad neko čita takve knjige, onda ste sigurno primijetili da se popriličan broj čeljadi u vašoj bližoj okolini ponaša poput likova iz domaće književnosti što znači da su i čitali tu književnost jer je tako budalasto ponašanje strano ljudskoj prirodi i nemoguće je da se u čovjeku javi samo od sebe.
No ako ste svjedočili kako neko upravo u tom času čita domaću književnost, morali ste uočiti kako cijelo čitaočevo biće dramatično i dirljivo reaguje na uzvišeni podražaj umjetnosti. Neko uzvikne vau, neko oh, a neko i ah, a neko, opet, krišom otare suzicu što su mu je tanani stihovi ili birani epiteti u rečenici pokrenuli u oku. Neko se zacrveni od strasti a neko pobijeli od zaprepašćenja što su ih izazvali slikoviti opisi zgoda i nezgoda kroz koje junaci tih djela prolaze da iz njih izađu još jači i još plemenitiji, po uzoru na svoje literarne tvorce.
Ovo su samo najčešće, no nipošto i jedine reakcije čitalačkih fiziologija na silovite talase umjetnosti koji preplavljuju njihovu dušu onako kao jadranski talasi što noću preplavljuju sandoline lancima vezane na neumskim plažama. Te su reakcije čvrst i pouzdan dokaz da umjetnost ne dotiče izravno nematerijalnu dušu, već da do nje dolazi preko materijalnog tijela koje služi kao provodnik za prenos njenih impulsa i signala.
To saznanje porodilo je genijalnu ideju u umu jednog mog prijatelja koji je inače vrstan naučnik i erudita širokog spektra zanimanja te tako poznaje i ljudsku anatomiju i neurologiju i psihologiju i hemiju ali i farmakologiju.
– Ako već umjetnost može djelovati na tijelo kao da i ona sama ima materijalnu prirodu, zapitao se taj moj prijatelj, zašto ne bi bilo moguće skratiti put što ga njeni signali prelaze i djelovati na dušu što izravnije, ne zamarajući bespotrebno oči i štedeći ih za korisnije zadaće?
Onda je otišao na posao pa pravo u laboratoriju iz koje nije izašao tri dana i tri noći a kad se pojavio na vratima laboratorije u ruci je držao evo ovoliku tableticu žućkaste boje koju je odvažno isprobao na sebi i to onako umoran i iscrpljen jer nije mogao čekati da vidi njene rezultate. A ti su rezultati bili impresivni.
Tek što je progutao tableticu oči mu se iskolačiše baš kao kod čitalaca domaće poezije a po čelu mu poiskakaše nabrekle žile onako kao što iskoče onome ko čita domaće romane. Zatim u nekakvom skoro pravilnom ritmu stade šaputati riječi i uzdahe poput genijalno i ah i veličanstveno, a onda se te riječi i uzdasi stadoše pretvarati u uzvike kakvima se, kao u nekakvom transu, glasaju oni koji urone u čudesni svijet mudrosti domaće ženske literature. Na kraju mu se grudi stadoše nadimati od nekakvog ushićenja koje stapalo sa ganućem a iz desnog oka mu poteče nekoliko suza koje se potom spojiše u jednu vlažnu liniju koja se spusti sve do gornje usne pa je moj prijatelj hitro poliza jezikom onako kako to čine oni koji čitaju domaću memoarsku literaturu koja ih unese ka istorijskim istinama i kolektivnoj plemenitosti i to tako visoko da ih ni andski kondor ne bi mogao dostići.
Nakon toga moj se prijatelj sav iscrpljen ali sa izrazom zadovoljstva i blaženosti na licu spusti u stolicu i ostade tako nekoliko časaka šuteći i osmjehujući se jer je njegov trud polučio skoro savršen rezultat, daleko nadmašujući početna očekivanja.
– Kako se osjećaš? upitah ga bojažljivo jer sam se ipak pomalo plašio za propratne efekte nove i još neispitane tablete.
– Kako ću se drugačije osjećati nego ispunjeno i produhovljeno, odgovori on pomalo umornim ali ipak vedrim glasom. Za samo dvije minute ova mi je tabletica prenijela sve podražaje iz četiri knjige četiri različita pisca i evo ovog bih časa mogao otići da odgovaram na času lektire jer znam o njima sve što treba znati a nisam morao izgubiti dragocjeno vrijeme da ih čitam.
– Ti si genije, brate moj, rekoh mu udivljeno, ali tek će vrijeme pokazati jesi li spasilac duha ili si mračni monstrum zbog čijeg će čina čovječanstvo vijekovima stenjati od muke.
– I mene plaši mogućnost zloupotrebe, odvrati moj prijatelj, i stoga će se proizvoditi tablete koje će prenositi podražaje samo jedne knjige, jer prosječno ljudsko biće ne može odjednom podnijeti više od toga. I ovaj će se lijek izdavati isključivo na recept jer će po svoj prilici izazivati žestoku ovisnost.
– A možeš li, odvažih se da ga upitam, u proizvodnju pustiti i tablete za neku od mojih knjiga?
– Šta ti pada na pamet?! uvrijeđeno uzviknu moj prijatelj i isprsi se u onoj svojoj stolici. Ja vodim uglednu farmakološku laboratoriju a ne podrumski lab za sintetičke droge. U proizvodnju će ići isključivo tablete sa podražajima priznatih, uglednih i nagrađivanih književnika a ne tamo nekih entuzijasta koji nikad nisu čak ni pokušali da svojom poezijom donesu spas svijetu i čovječanstvu ili barem naciji.
– Dobro, bolan ne bio, šta se odmah ljutiš, rekoh pomirljivo. A možeš li barem napraviti tableticu za djela domaće književnosti koja se bave ovim zadnjim ratom pa da konačno dovršim barem jednu od tih knjiga jer mi inače ispadaju iz ruke od dosade i gađenja kad god ih pokušam čitati.
– Koji će ti kurac tableta za to, odgovori moj prijatelj. Kad budeš obavljao malu nuždu zapišaj se malo po nogavicama i baci petardu kraj sebe i eto ti svih podražaja iz takvih knjiga.
– Ček malo, dosjetih se još jednog pitanja, zar ovaj tvoj izum neće uništiti izdavačku djelatnost u zemlji i u komšiluku?
– Naravno da neće, odvrati moj prijatelj. Tu su djelatnost izdavači već odavno uništili skupa sa književnicima i sa ministarstvima za kulturu i ova tabletica tu nit šta može pomoći nit odmoći.
