Piše: Milovan Urvan
Nu, podsjeti me ponekad Momo Koprivica na Karla Šmita. Čeljade ga sluša i pomisli: kakvog li romantika. Jopet, kad Momo krene o institucijama, o apšenju kriminalaca, vladavini prava, funkcionisanju sudstva i tužilaštva, o nužnosti EU integracija — čeljade pomisli: aha, otkud li sad ovaj realizam. Zbilja, pozavidio bi mu i sekretar francuskog društva, Onore de Balzak.
Dočim, simbioza ta dva politička zanosa možda i jeste jedina šansa našeg političkog i društvenog izbavljenja. Momov san o pomirenju današnjih Crnogoraca i Srba iz današnje Crne Gore koristan je za čitavu državu, a ne samo za takozvani „većinski narod“. Nu, tu stavljam prigovor. Mali, ali nužan. Treba govoriti o izmirenju svih građana, naroda i nacija — ali ne u duhu romantizma, već realizma. Onda možda ni onaj energetski vampir ne bi psovao po društvenim mrežama. Ali neka je — ponekad je u pravu.
Kada skinemo političku omaglicu s naočara, lasno ćemo, ako jesmo ljudi, shvatiti da su svi građani Crne Gore, koji su ipak ostali u njoj da traže parče hljeba, u zajednici prostora, vremena i sudbine. To je realnost.
Iz jednog šinjela – više raskola: CPC kao hronika samoponištenja
Dočim, korisni romantizam doći će tek onda kada političari osposobe nesmetan rad institucija, pristojan rad medija, unaprijede privredni život, uzgrade pristojnu infrastrukturu i prestanu da nas vitlaju od hronocida sadašnjosti do hronocida budućnosti. Dakle, to je nomos zemlje; a nomos neba može preživjeti i mimo političara.
Ta, žive ljudi i u brakovima potpuno nepomirenih stavova — pa što onda ne bi i Srbi i Crnogorci tako? Što da se mire? Ili, još prikladnije: kako da se mire? Pa to je lako — neka se razvedu, podijele imovinu, a zadrže odgovornost i plaćaju alimentaciju zajedničkom potomstvu.
Srdačno,
Milovan Urvan
