Piše: Elis Bektaš
Nakon što su bezbrojni intelektualci, analitičari, publicisti, novinari… u decenijama nakon Drugog svjetskog rata do tačke besmisla razvlačili argumentum ad Hitlerum, proglašavajući svakog provincijskog satrapa Hitlerom, Donald Tramp je za kratko vrijeme učinio nešto što je izgledalo nemoguće – udahnuo je novi život tom argumentu i učinio ga validnim u procjenama djelovanja prvog čovjeka SAD.
Problem s tim argumentom, poznatim i kao reductio ad Hitlerum, ležao je u tome što je on po pravilu za referentnu tačku imao “kasnog“ i „zadnjeg“ Hitlera, zanemarujući pitanje kako je „rani“ i „srednji“ Hitler stigao do toga. U tom argumentu, omiljenom mnogim salonskim intelektualcima i još više mediokritetima u najširem društvenom okviru, Hitler nije bio ni pojam niti premisa, već – simbol, simbolički topos kao kulturološki fiksirana figura apsolutnog zla, dakle okidač za moralnu paniku i stigmatizirajuća referentna tačka bez inferencijalne funkcije.
U klasičnom argumentum ad Hitlerum, kako ga tumači Leo Štraus, funkcija Hitlera kao referentne tačke jeste kontaminacija ideje ili prakse i to tek na asocijativnom, ne i na kognitivnom nivou, te zaobilaženje racionalnog propitivanja mišljenog sadržaja. U strukturalnom smislu taj je argument redukcionistički i simplifikatorski te je stoga i pogrešan, a njegova struktura izgleda ovako:
- Hitler (kao referentna tačka i anti-premisa): aksiološki apsolut.
- Asocijativni niz: H je nalik na Hitlera, podsjeća na njega ili se koristi istim predmetima i postupcima.
- Implicitna konkluzija: H je zao i nedopustiv.
Problem sa ovako postavljenim argumentom je to što u njemu Hitler nije premisa sa jasno utvrđenim pojmovnim sadržajem, već asocijativni, emotivni, moralni i kulturološki okidač. To, međutim, ne devalvira svaku komparaciju sa Hitlerom kao najistaknutijim predstavnikom i paradigmom totalitarnih režima. Ali da bi ta komparacija mogla funkcionisati, nužno je da u njoj Hitler doživi preobražaj od simbola do jasno artikulisanog fenomena.
„Kasni“ i „zadnji“ Hitler kao svoje atribute imaju agresivni rat, genocid, logore, gušenje političkih ali i individualnih sloboda i prava te katastrofalan poraz kao nužnu posljedicu. Taj je Hitler veoma lako prepoznatljiv ali je heuristički i analitički beskoristan za sagledavanje savremenih procesa.
„Rani“ i „srednji“ Hitler, međutim, imaju neuporedivo kompleksniju atribucijsku strukturu koja obuhvata razgradnju institucija, delegitimizaciju prava ali i javnosti, manipulaciju i instrumentalizaciju legislativnih procedura, uspostavljanje kulta vođe, definisanje arhe-neprijatelja i homogenizacija naroda u borbi protiv njega. Razumijevanje ovih atributa vodi ka razumijevanju činjenice da problem sa fašizmom ne leži u njegovoj terminalnoj realizaciji već u njegovom početku.
„Rani“ Hitler razara ostatke impotentnih državnih struktura, proizvodi haos i istovremeno nudi red u vidu hijerarhijski i militantno organizovanog društva. Onaj „srednji“ konsoliduje vlast, guši pluralizam i parlamentarizam i uvodi princip po kom je volja nacionalsocijalističke partije, a u stvarnosti njegova volja, iznad svakog zakona.„Kasni“ Hitler pokreće agresivne ratove i sprovodi istrebljenja Jevreja, ali i drugih nepoćudnih i nepodesnih naroda, a onaj „zadnji“, nesposoban da uspostavi makar i najtanju sponu sa stvarnošću, svjedoči kolapsu i kataklizmi svog shizofrenog sna o boljoj Njemačkoj.
Premda ne postoji relacija identitarnosti između Hitlera i Trampa, niti se aspekti njihovog djelovanja u potpunosti podudaraju, u fenomenološkom pogledu postoji zapanjujuća sličnost između strukturalnih obrazaca u djelovanju Trampa u njegovom drugom mandatu i Hitlera u prvoj godini obavljanja kancelarske dužnosti.
Svojim odlukama, poput zaobilaženja kongresa u pokretanju agresije na stranu državu, Venecuelu, suspenzijom zakona artikulisanih u skladu sa američkim ustavom i međunarodnim poveljama i konvencijama, te retroaktivnom primjenom novih zakona, pretvaranjem državnih bezbjednosnih agencija (ICE) u paravojne falange koje su u Minesoti već nekoliko ljudi likvidirale izvan zakonskih okvira koji dopuštaju upotrebu smrtonosne sile, te metodičkim podrivanjem Ujedinjenih nacija i NATO-a, Tramp fenomenološki nalikuje na Hitlera kojeg odluke Rajhstaga ne obavezuju, kao ni drugi zakoni, koji partijske falange oktroiše kao državni bezbjednosni aparat i koji svojim djelovanjem, skupa sa Musolinijem, obesmišljava samu ideju postojanja Lige nacija. Sličnost između njih dvojice ne leži, dakle, u razmjerama posljedica njihovog djelovanja već u obrascima dolaska na vlast i obrascima konsolidacije moći.
Između Hitlera i Trampa, ipak, postoji jedna razlika, za koju nisam siguran da ide u Trampovu korist. Hitler ruši evropski ustavni i politički model, sa birokratizovanim i inertnim, pa čak i statičnim odnosima između tri grane vlasti, zakonodavne, izvršne i sudske. Tramp ruši jedan neuporedivo dinamičniji model koji je počivao na međusobnim provjerama i ravnoteži između te tri grane vlasti, a njihovi nužni antagonizmi nisu posmatrani kao simptomi krize već kao mehanizam ograničavanja moći.
No, najveća sličnost između njih dvojice smještena je u prostoru jezika. Američka politička kultura nikada nije pretjerano bolovala od etikecije i međusobne uvrede učesnika u političkom životu sasvim su uobičajene. Ali sve do drugog Trampovog silaska u Aveniju Pensilvanija 1600 SZ, bilo je nezamislivo da se prvi čovjek SAD ksenofobno, šovinistički i rasistički izruguje čitavim narodima i da s pozicije moći uvredljivo govori o pojedincima koji se ne nalaze na toj poziciji, dakle o običnim građanima.
Tramp se izruguje svima koje smatra slabijima od sebe, odnosno od njegove države, sebe promoviše kao najvećeg i najuspješnijeg predsjednika u istoriji SAD, oponentske ideje svodi na pojednostavljene koncepte i proglašava ih izdajničkim, otpadničkim, terorističkim, komunističkim… Zanimljivo je da on čak i na jezičkom planu implicitno potvrđuje svoju ideološku bliskost sa rodonačelnikom nacizma kao alotropske modifikacije fašizma, jer Tramp nikada ne koristi pojam fašizma kao pejorativ i diskvalifikativ, već u njegovom narativu tu ulogu ima Antifa, dakle, antifašizam.
Donald Tramp, dakle, nije Hitler, mada postoje sve alarmantniji indikatori da bi mu se uskoro mogao približiti – imigracioni logori i najava otvaranja kampova za internaciju u drugim zemljama, koje tek trebaju biti potčinjene vlastitoj političkoj volji, onako kako ih je Hitler otvarao u Poljskoj, dramatična zbivanja u Minesoti koja samo jedan pucanj dijeli od prerastanja u građanski rat i u kojima hladnokrvne likvidacije građana u režiji ICE falangi nisu tek puka eliminacija političkih i ideoloških oponenata već je tu riječ o metodičnom procesu delegitimizacije postojećeg zakonskog okvira ali i o pokušaju da se isprovocira reakcija koja će poslužiti kao opravdanje za uvođenje vanrednog stanja i prijekog suda, nagovještaji sve izvjesnije agresije na Kubu…
Još jednom, Tramp nije Hitler, ali on je u potenciji opasniji od histeričnog rajhskancelara jer raspolaže vojnom moći o kojoj Hitler nije mogao ni sanjati. Suprotstaviti se Hitleru značilo je biti spreman na stravične žrtve. Suprotstaviti se Trampu znači rizikovati trenutno i posvemašnje uništenje u termonuklearnoj orgiji.
No, najvažnije od svega je zadržati svijest o tome da su i Tramp i Hitler samo paradigme i simbolički toposi. Hitler nije izmislio niti stvorio nacizam, on samo objedinjava i beskrupulozno konsoliduje rasparčano ideološko tkanje u poraženoj i poniženoj Njemačkoj. Tramp, takođe, ne donosi ništa novo, on je samo estradni izvođač radova na finalizaciji procesa koji već dugo traju u Sjedinjenim Državama, procesa koji svoje jasne obrise dobijaju još u vrijeme Reganove administracije.
Uostalom, još je sredinom prošlog vijeka Gombrovič u svojim dnevnicima postavio otrežnjujuće pitanje – narodi svijeta, zapitajte se da li je Hitler bio samo Nijemac. Odgovor na to pitanje ne leži u prošlosti, već pred ogledalom. I nije nimalo ohrabrujući, jer najdublja ljudska ćud pokazuje da je čovječanstvo sastavljeno od ogromnog broja poslušnika i sljedbenika koji samo čekaju svog Hitlera ili svog Trampa da se njime nadahnjuju i da mu prepuste odgovornost učestvovanja u javnom i političkom životu.
Zato danas argumentum ad Hitlerum proživljava novu mladost, zato su mu udahnuti svježina i značaj, ne da bi se slavodobitno uzviknulo – Tramp je novi Hitler, već da bi kroz prizmu tog argumenta svako samoga sebe preispitao. Na tom preispitivanju počiva nada čovječanstva da neće skliznuti u novo ludilo, nalik onom nacističkom, koje je iza sebe ostavilo planine leševa.
