Piše: Atanas Stupar
Prethodnim generacijama Skupština je predstavljala nešto daleko i nepoznato. Najveći krivac za to bio je “Službeni list”. Rijetko je izlazio. Malo ko ga je čitao. Izuzimajući zgradu u kojoj je smještena Skupština , “Službeni list” je do skoro bio jedini svjedok njenog postojanja. Partija je predstavljala sve i svja. Iz njenog krila je sve izviralo i u krilo joj se sve vraćalo. S partijom se disalo i živjelo. Bila je majka svih društvenih procesa. Zbog unutrašnjih i spoljnjih neprijatelja rad partije je bio obavijen velom tajnosti.
Višepartizam je promijenio stvari. Donio nam je saznanje da postoji Skupština kao narodno predstavništvo i da u je njoj prisutno više majki, odnosno partija. Svojim očima smo se u to ubijedili kada su počeli prenosi Skupštinskih zasijedanja, ne svečanih, već radnih u kojima su se o istoj stvari mogli čuti različiti glasovi, često kontrirajući. Reklo bi se da je došao kraj jednoumlju.
Ne sjećam se tačnog datuma kada je narod posredstvom TV kamera prvi put prisustvovao zasijedanju Skupštine, ali se sjećam vremena kada se narod okupljao ispred nje. Bilo je to koju godinu ranije prije nego će se srušiti Berlinski zid.
Narodne mase su se slivale pred Skupštinu stižući preko dva mosta, Blažovog na rijeci Morači i Braće Zlatičanina na rijeci Ribnici. Treći most još nije bio izgrađen. Dolazak velikih radničkih kolektiva pozdravljan je pjesmom i aplauzima. Radni narod i pridošlice, dokonjaci, radoznalci, studenti pozdravljali su se ispred zgrade Skupštine kao najbliže komšije. Policajci u civilu su ih motrili i bilježili. Na krovovima obližnih zgrada smenjivali su se fotografi. Okupljeni nijesu marili za to. Masovnost im je ulivala sigurnost.
U sabiraju naroda ispred Skupštine bilo je nečeg svečanog, takoreći prazničnog. Provejavala je vjera u promjene. Kako doživjeti toliko svijeta na jednom mjestu osim kao nagovještaj slobodu. Bez reda, ponekad i uz najavu, hrabriji pojedinci su se preko postavljenog mikrofona obraćali okupljenima. Njihove riječi su ispraćene aplauzima. Otpočeo je bojažljivi protest. Protiv čega se protestovalo saznali smo kasnije kada su taj i slične događaje po crnogorskim gradovima nazvali Antibirokratskom revolucijom. Saopšteno je da se narod nije okupio već dogodio kako bi se pobunio protiv birokratije. Pod birokratijom se podrazumijevalo sve izuzev partije.
S obzirom da je partija samu sebe nazivala avangardom radničke klase i ekskluzivnim zastupnikom revolucije i revolucionarnih tekovina, što je ostalo drugo do i taj bunt ispred crnogorske Skupštine pripiše sebi. Uradili su to mladi partijski kadrovi proglašavajući ga novom, svojom revolucijom. U ovom slučaju Antibirokratskom revolucijom. Antibirokratska revolucija je proizvela masovne mitinge širom Crne Gore. Na njima su mladi komunisti počeli napadati stare komuniste. Zahvaljujući tome Savez Komunista Crne Gore je bila jedina državno-društvena struktura u Istočnoj Evropi kojoj nije naudio pad Berlinskog zida. Naprotiv. Bio joj je od velike koristi. Kako je došlo do tog paradoksa?
Crnogorsko partijsko stablo je četiri decenije bilo dio zajedničkog jugoslovenskog voćnjaka. Razvijalo se po uputstvima koja su stizala iz baštovanske centrale. Slabljenjem međurepubličkih veza u Jugoslaviji CG stablo je kao najmanje i najzabačenije u voćnjaku prvo počelo da propada što će se ispostaviti kao njegova prednost. Suhe i polumrtve grane CG komunizma su se tarale jedna o drugu. Povređivale su se i rasle prema unutra. Škripale su i bez vjetra. Došlo je vrijeme uklanjanja. Te 1988. godine počelo se sa orezivanjem partijskog stabla. Uklonjeni su stari, čvornovati, okoreli djelovi krošnje, odnosno prekaljeni partijski kadrovi. Novi komunistički izdanci koji se proglasiše za mlade, lijepe i pametne dobili su mnogo više vazduha i svjetlosti. Na osnovu plodnog tla i moćnog korenovog sistema razgranali su se prije nego što su se Istok Evrope i Jugoslavija dali u potragu za lijekom protiv komunističkog jednoumlja i pratećih mu bolesti. Rigidni komunizam je svuda pao osim u Crnoj Gori.
Možda je komunističko CG stablo ostalo povezano sa Beogradskim baštovanima koji su potpomogli svoje izdanke u Antibirokratskoj revoluciji. Možda je u kontekstu jugoslovenstva komunističko CG stablo zakasnilo sa razvijanjem sopstvenih nacionalnih izdanaka. Ipak nezavisno i od jednog i od drugog presudna je činjenica da Crna Gora, najmanja federalna jedinica Jugoslavije u raspadu, prva dobija dolarske milionere i milijardere u najužem vrhu vlasti i njenom okruženju. Crna Gora je bila prva od bivših republika koja je s oduševljenjem ustupila sve poluge vlasti pojedincu . Pojedinac s najužim okruženjem raspolagao je celokupnom državnom imovinom stvaranom vjekovima. To se pokazalo izuzetno važnim za njeno međunarodno pozicioniranje i pristup svjetskim moćnicima poput Klintona, Epštajna i posluge mu tipa Lajčaka koji je kontrolisao referendum o nezavisnosti Crne Gore.. Na drugoj strani, partijski CG milijarderi su se u cilju uvećavanja svojih bogatstava i političkog profita povezali sa ruskim tajkunima poput Olega Deripaske.
Nije važno ni da li je Crna Gora nastala iz državotvorne tradicije ili iz nagona da bude privatna država koja će čuvati ogroman novac i moć pojedinca i njegovog okruženja a sve uz pomoć još uvijek jake partije koja se u sektu pretvorila.
Crna Gora sve i da nije htjela morala je biti nezavisna država. Prvi razlog je Ustav Jugoslavije iz 1974. godine u kome piše da je Jugoslavija zasnovana na : „pravu naroda na samoopredeljenje, uključujući i pravo na otcepljenje“
Ova formulacija se ponavlja kao osnovno ustavno načelo Jugoslavije. U vrijeme donošenja suprotstavili su joj se ugledni profesori Beogradskog Univerziteta Mihailo Đurić, Stevan Vračar, Kosta Čavoški zbog čega su izgubili posao i zaglavili na robiji.
Upravo tu odredbu Ustava Jugoslavije koristila je Badenterova komisija konstatujući da se Jugoslavija raspala na šest država.
Crnoj Gori nije bilo puta osim zacrtanog. To što je Crna Gora zadržala rigidni autokratski režim, iznjedrila milijardere, vladajuću partiju pretvorila u opasnu sektu problem je njene nezrelosti da samu sebe doživi i formuliše kao državno biće.
Pad komunizma se mogao odlagati ali crnogorska državnost nije. Što smo dobili 2006. godine. Dobili smo hibrid. Totalitarni režim latinoameričkog modela. Država je postala vlasništvo narko-partijskog kartela koji ulaže ogromni novac u paradržavne strukture sprečavajući državu da postane država. Zaluđeni i osiromašeni narod se opredijelio da svoje živote ispuni borbama za antifašizam, patriotizam, nacionalne identitete.
Mladi komunistički izdanci su za sebe izabrali drugi put. Nakalemili su se na privatizaciju, narko tržišta, nove ekonomije podržane švercom, korupcijom, kriminalom. Prešli su u klasu ekstra bogatih i moćnih. Zadržali su stare ideološke obrasce. Pojačali demagoške priče o patriotizmu i antifašizmu. Plašili narod unutrašnjim i spoljnjim neprijateljima. Antibirokratskom revolucijom su odložili svoj pad za punih 30 godina. Malo li je.
Mimo svih pravila uspjehu Antibirokratske revolucije simbolični doprinos su dale i dvije mlade palme zasađene s lijeve i desne strane ulaznog stepeništa u Skupštinsku zgradu. Mnogi su se pozivali upravo na te palme kao žive svjedoke mirnih i kulturnih protesta. Demokratija, građanstvo, višepartizam su u to vrijeme bile još uvijek ozloglašene riječi. Palme su je zamijenile njihovu funkciju. Palme su postale lajt motiv novinarskih izvještaja. Potvrđivale su kulturu, dobroćudnost i nenasilnost kako protesta tako i procesa čiji se početak nije mogao ignorisati.
Odnos prema tim malim palmama mogao bi se opisati danas popularnom riječju empatija. Iz mase ljudi čiji se broj procenjivao i do 50.000 hiljada ničija noga nije pogazila mlade palme a mogla je čak i iz nehata. Okupljeni narod je, što bi rekli današnji angažovani intelektualci i NVO aktivisti, pokazao izuzetnu empatiju prema palmama. Rekli bi to oni isti intelektualci za koje su stratišta, strijeljanja, bratoubistva, bacanje u jame živih ljudi, odvođenja u mučilišta i robiju na Golom Otoku, samo neophodne etape antifašizma i patriotizma. Palme su dale posebni značaj skupu. Moguće da je između ostalog i zbog tih palmi tri godine kasnije Crna Gora samu sebe proglasila ekološkom državom. I tom se poglavlju Savremene istorije valja posvetiti. Bio bih validan svjedok jer sam u jednom dijelu učestvovao a najvažnija dešavanja vidio iz neposredne blizine.
Važnosti Skupštine postajemo svjesni tek kada počinju javni prenosi njenih zasijedanja. Desilo se to tokom 1990. godine.
Trebalo je vremena da shvatimo kako postoje tri grane vlasti. Jedna od njih bila je i skupštinska vlast poznata pod imenom zakonodavna. Kako je svevladajuća partija bila povezana sa onim što se naziva podjela vlasti na tri grane?
Svevladajuća partija je imala jednog predsjednika i dva potpredsjednika. Za Predsjednika svevladajuće partije bilo je rezervisano mjesto Predsjednika države. Za jednog potpredsjednika svevladajuće partije bilo je rezervisano mjesto predsjednika Vlade. Za drugog potpredsjednika svevladajuće partije bilo je rezervisano mjesto predsjednika Skupštine. Kada bi došlo do udvostručenja ili preklapanja četvorogodišnjih mandata partija bi izvršila rotaciju. Predsjednik i potpredsjednici bi razmenjivali mjesta. Sve u svemu postojala je podjela vlasti po onoj narodnoj – Ka u prkno. Svevladajuća partija je bila i ostala sve i svja.
Prvo uputstvo za upotrebu Skupštine odnosno Poslovnik o njenom radu partija je donijela 1993. godine. Od tada se poslovnik o radu Skupštine mijenjao i dopunjavalo nekih pet šest puta.
U istoriji Skupštine slabo je osvijetljen jedan događaj koji je izazvao jaki stres u vladajućoj partiji. Po alarmiranju javnosti i upozorenjima da je taj događaj blizak veleizdaji Crne Gore mogu se mjeriti samo teške žalopojke na sada već legendarnu 1918. godinu. Naime događajem o kome je riječ po prvi put je u praksi sprovedena kakva takva podjela vlasti. Desilo se da je predsjednica Skupštine Crne Gore postala gospođa Vesna Perović, poslanica koja nije došla iz redova svevladajuće partije. Do tog trenutka kao što rekosmo mjesta Predsjednika države, Predsjednika Vlade i Predsjednika Skupštine ultimativno su bila rezervisana za Predsjednika i dva Potpredsjednika svevladajućeg DPS-a.
Ko god je iz međunarodne zajednice, iz svijeta biznisa, kulture, nauke, diplomatije, sporta, zabave…do te traumatične godine posjećivao Crnu Goru nije dolazio u državu nego u partiju. Niti je razgovarao, niti se dogovarao sa institucijama države već isključivo sa štabom Partije.
Kada nas je zadesilo i to čudo da mjesto predsjednika Skupštine (Parlamenta) ne bude pod kontrolom i instrukcijama svevladajuće partije totalitarni sistem je doživio snažan udarac. Zašto? Zato što je predsjednica Skupštine sa gostima mogla pričati i o onome što prethodno nije dogovoreno u štabu partije. Koje li tragedije za Crnu Goru.
Sa autoritativnog mjesta predsjednica Skupštine je mogla predstaviti stvarnu a ne lakiranu Crnu Goru. Mogla je pričati o opljačkanoj, korumpiranoj, bezakonitoj državi. Mogla je spomenuti afirmaciju građanskog kukavičluka, poslanike kao marionete i moralne patuljke. U kabinetu predsjednice Skupštine moglo se čuti mnogo toga o korupciji, pljačkama državne imovine, organizovanom kriminalu, paradržavnim strukturama.
Razmjere katastrofe događaja u kome je mjesto Predsjednika Skupštine svevladajućima iskliznulo iz ruku upotpunjavala je neugodna činjenica da se predsjednica Skupštine služila ekavicom koja podsjeća na zloglasnu 1918 godinu. Sva su zvona zazvonila na uzbunu. Pod hitno se morala spašavati Crna Gora i njen lažirani parlamentarizam.
Vesna Perović se zadržala na mjestu predsjednice Skupštine tek godinu dana od decembra 2000. do decembra 2001. godine. Za to vrijeme sklopljen je koalicioni savez sa strankom koja tobože nije bila pod kontrolom svevladajuće partije. Za naslednika gospođe Vesne Perović izabran je Ranko Krivokapić koji je svoju prethodnicu nazvao štiklom koja je gazila Crnu Goru.
No među tadašnjim intelektualcima i NVO aktivistima nije bila poželjna riječ mizoginija. I dalje je vladala snažna empatija prema svevladajućoj partiji i njenom šefu. Mizoginija će ući u modu desetak godina kasnije.
Da se empatija ne bi urekla, prevencije radi, na lomači Kotorskog karnevala spaljena je lutka sa likom Vesne Perović. Bilo je to prvo javno, simbolično spaljivanje zakonodavne vlasti. Četvrt vijeka kasnije (23. Februara 2025. godine) uslijediće novo spaljivanje lutke sa likom Predsjednika Skupštine. Ovih važnih i nepobitnih činjenica iz istorije crnogorskog parlamentarizma valja se podsjetiti i sačuvati ih u interesu budućih generacija. Nadam se da će ovaj tekst napraviti mali korak u tom pravcu.
