Poezija Varlama Tihonoviča Šalamova (1907–1982) pripada radikalnoj liniji ruske književnosti dvadesetog veka, onoj koja je nastala nakon sloma avangardnih i simbolističkih iluzija i posle istorijskog preloma koje je trajno narušilo poverenje u jezik. Iako vremenski bliska poznom modernizmu, ova poezija stoji nekako izdvojeno: ona ne nastavlja tradiciju simbolizma, niti se uklapa u socrealizam, već razvija sopstvenu, asketsku poetiku zasnovanu na odgovornosti reči.
U odnosu na pesnike kao što su Ahmatova i Mandeljštam, Šalamov ide korak dalje u redukciji: tamo gde kod njih još postoji kulturna rezonanca i dijalog sa tradicijom, kod Šalamova ostaje gotovo isključivo životno iskustvo: bez ikakve idealizacije, ulepšavanja, svesno lišeno utešne forme. Njegova poezija odbacuje metaforu kao ukras i simbol kao posredovanje: stih se gradi kao činjenica, kratka i nemilosrdna.
Priroda u ovim pesmama nije utočište, već ravnodušni i strogi sagovornik. Planine, kamen, šuma i vetar ne nose simbolička značenja, već stoje kao činjenice: trajne, neme, otporne na ljudsku volju. Upravo u tom sukobu čoveka sa materijom sveta nastaje Šalamovljeva poezija: ogolela, stroga, lišena ukrasa. U tom prostoru između ćutanja i reči, između prirode i čoveka, ove pesme i dalje stoje: tvrde, hladne i neopozive.
Otišao je Predrag Dragović – slikar tišine, zavjeta i poezije
***
Nisam video planine kako dišu plamen,
ali u svakoj koju sretnem
čujem žar unutrašnje tuge,
greh koji me neprestano guši.
A planine kao da na molitvi
pred svetim padnu ničice,
ili pokorno, u poniznosti,
ne znaju meru ni granice.
Misli mi šapuću:
ako bi se leđa ispravila,
sa kakvim zlobnim izrazom
u moje oči bi se zagledale.
(1953)
***
Sve što je nekad izmaklo,
sad u zakon je uzdignuto.
I on svoje preobraženje
vodi u predgrađa, promišljeno.
Sve što je voleo potajno,
ponekad skriveno i od sebe,
bacajući rukavicu izazovu,
i neminovno se zbiva ono što je izazvano.
U šumi, u tišini dubokoj,
on nalazi trag pobeglih strofa.
A noću, u bašti, k njemu dolaze
duhovi starih učitelja.
(1953)
Miloš Crnjanski: Kad su pisci bili diplomate između dva svetska rata
***
Da je planinski kamen siv
uzima se kao istina.
A, po svemu sudeći, to je laž.
Jer u svim stihovima i pesmama
druge boje nema, ma koliko se trudio,
nećeš je naći.
A kamenje, po pravoj istini,
po istini gorkoj, kamenoj,
ima svakakvo ruho.
Mnogo je takvih boja –
boja pravih vrubelovskih
kamenih gromada.
To mora da zna geolog
što je lutao oko golih,
raznobojnih gora.
I možda je kod Bažova
to pitanje bilo rešeno
u nekoj davnašnjoj bajci.
Bez metafora i inverzija
o tome je govorio Fersman,
poštujući kamen.
Na gori crnjoj od crna kamena
obećavao sam da ću biti bogat,
ali datu reč nisam održao.
Opet sam, kao i pre, siromah,
prokockao sam sebi kamenište
da mi miluje oko.
Ovde mi stoji na usluzi svaka –
rogasta, plava,
bela stena.
Kao da glača drago kamenje,
vetar se prihvatio ovih stena,
čisti ih peskom.
Do takvog ih sjaja izgladi
da, snažno žmureći,
rukom zaklanjam oči.
(1952)
Izvor: Iskra
