Piše: Dmitrij Samojlov
Preveo Ž. Nikčević
Film Sergeja Ajzenštajna „Oklopnjača Potemkin“, kako se sećamo, završava se tako što džinovski ratni brod blokira kadar, obrušavajući se na gledaoca svom svojom gvozdenom snagom, uplovljavajući, ili bolje rečeno, ulazeći u bioskop. Na sličan način, ovaj film je prekrio celu kulturu tokom proteklih sto godina – rusku, inostranu, elitnu i popularnu.
Pominjao se – i pominjaće se – ovaj film kao remek-delo kinematografske umetnosti, citirano u svakoj prilici – kakva montaža, kakav kadar, kakav, izvinite, saspens! A šta tek da se kaže o muzičkoj pratnji!
U jednoj italijanskoj komediji iz serije filmova o Fantociju, autora Paola Vilađa, radnici jedne ustanove dižu pobunu jer ih šef, kao obožavalac Ajzenštajna, tera da jednom nedeljno gledaju „Oklopnjaču Potemkin“. Scena snimanja Odeskih stepenica je na komičan način reprodukovana u poljskom filmu „Deža vi“.
„Potemkin“ je prožeo kulturu baš kao i ruska avangarda čiji je bio deo. Da li bi globalni uspeh ruske avangarde bio moguć bez Ruske revolucije? Dok se o Maljeviču i Kandinskom može i raspravljati, slučaj Ajzenštajna je jasan: bez revolucije, ne bi moglo biti ni „Potemkina“. Zato je i sam postao revolucija u umetnosti.
Film je prvi put prikazan 24. decembra 1925. godine u Boljšom teatru, gde se tog dana proslavljala dvadeseta godišnjica Revolucije 1905. godine. Kažu da se sto godina kasnije film ponovo tamo prikazuje, ne u čast godišnjice narodnih nemira, već kao proslavljeni spomenik ruske kinematografije. Film je zaista redovno uvršćivan na liste najboljih i najznačajnijih filmova već čitav vek, prema mišljenju najmerodavnijih kritičara, filmskih stručnjaka i filmskih istoričara – prema međunarodnoj anketi kritičara u Briselu 1954. godine, prema časopisu Sight & Sound i prema ocenama časopisa Empire. Čak je i Jozef Gebels rekao da je film toliko umetnički ekspresivan da bi i neko ko nije ideološki ubeđen, nakon što ga je pogledao, mogao da promeni svoja uverenja u korist komunizma. Upravo to se dogodilo francuskom filmskom kritičaru i filmskom teoretičaru Žoržu Sadulu – video je „Oklopnjaču“ i pridružio se Komunističkoj partiji.
Prošlo je toliko godina, a ovaj film i dalje uzbuđuje ljude. Da bih ublažio patetiku, dodaću jednu ličnu priču. Sedeo sam u svojoj radnoj sobi kod kuće i gledao „Oklopnjaču Potemkin“. Pred kraj filma – a on, treba reći, traje samo 75 minuta – moja žena i deca su ušli u moju sobu i pitali me na koja dostignuća pokušavam da podstaknem celu porodicu slušajući ovu jezivu muziku.
I ovde se mora napomenuti: koliko god puta video scenu neuspelog pogubljenja mornara na palubi, ne mogu da obuzdam svoje unutrašnje negodovanje i uzbuđenje, kao da ne znam kako će se to završiti.
To je Ajzenštajnovo znamenito majstorstvo – snimanje i montaža na način koji odmah uvlači gledaoca u akciju, održavajući napetost do samog kraja. Znate i da se kolica sa bebom koja se kotrljaju niz Odeske stepenice u trećem delu filma ne prevrću, zar ne? Ukratko, možemo pretpostaviti da je beba dobro, da se nije dogodila nikakva tragedija. Pa ipak, to je možda najdramatičnija scena u svetskoj kinematografiji – kolica se kotrljaju, skačući niz stepenice, gledaocu srce preskače otkucaje dok gleda kako će se kolica prevrnuti, a beba ispasti iz njih pravo na stepenice! Ali kadar se prekida, mi vidimo stariju ženu koja vrišti i koja nema nikakve veze sa kolicima – to je još jedan mikro-siže u filmu. Pa ipak, sto godina kasnije, još uvek se nismo otresli osećaja da smo svedočili padu dečjih kolica. Upravo je Ajzenštajn naterao našu maštu da dovrši tragediju koju je sam odlučio da ne prikaže.
Isto važi i za njude zgažene na stepeništu – mnogo se pričalo o rediteljevoj okrutnosti na snimanju, pravdajući je njegovom potragom za realizmom: vojnici su zapravo morali da gaze ljudima po rukama, glavama i torzima svojim čizmama. Ali ne. Postoje sačuvane fotografije koje prikazuju napadača kako se u vreme snimanja drži za posebnu prečku, a zastrašujuću iluziju stampeda autor je stvorio tokom montaže.
Čini se da je Ajzenštajn uživao u plašenju publike, u njihovom provociranju, pomalo im se rugajući. U to vreme, to je bila prirodna umetnička metoda. Na primer, u Nemačkoj je Bertolt Breht izumeo „epsko pozorište“, u kojem je publika bila uvučena u radnju, a „četvrti zid“ koji je odvajao gledalište od scene bio je srušen. U poslednjem kadru „Potemkina“, ratni brod uleće u salu, preplavljujući gledaoca, kao da će ga zgnječiti nakon svega što je video. A prikazano je za 75 minuta baš mnogo.
Tokom celog filma, reditelj šokira publiku prilično jednostavnim slikama – ako je meso trulo, crvi su prikazani krupnim planom. Čak i na crno-belom filmu, krv izgleda ubedljivo i prirodno. Kad ranjeni mornar Vakulenčuk padne na koturnicu, počinjete ozbiljno da brinete o njegovoj kičmi. Vojnici pucaju na demonstrante bez ikakvog obzira prema umetničkim konvencijama – razbijene čaše, zgnječene ruke, rane od metaka – sve to doprinosi celokupnoj slici smrti starog režima.
Uopšteno govoreći, nije iznenađujuće što je sovjetska vlast posle nekog vremena učinila glavnom umetničkom metodom socijalistički realizam, što sa zamornom neizbežnošću pretpostavlja određeni durski ključ u delu. Jer ako dozvolite umetnicima da grade napetost kao što je to činio Ajzenštajn, uvek je nepoznato do kakvih će zaključaka doći gledalac.
Još je zanimljivije to što je čitav „Potemkin“ bio, donekle, avantura – prvobitno je trebalo da bude film velikih razmera o revoluciji 1905. godine, gde je priča o ustanku na oklopnjači bila samo epizoda. Ali scenario je odobren tri meseca kasnije nego što se očekivalo, a i izbor lokacije je potrajao. Na kraju su ostala tri meseca za snimanje i montažu, i Ajzenštajn je odlučio da snimi film u potpunosti posvećen herojskim „Potemkinovcima“. Takva je uloga improvizacije u umetnosti.
Ponekad se kaže da je Sergej Ajzenštajn u svom filmu igrao sveštenika – karikaturnog, čupavog, neumivenog popa koji, umesto da moli za milost, pokušava da spreči pogubljenje mornara, kucka krstom po ruci, mrmljajući: „Braćo, stanite.“ I to je samo pola istine. Ajzenštajn se zaista prerušio u sveštenika, ali samo da bi pao niz stepenice (ili rampu), leđima u kadru.
„Oklopnjača Potemkin“ kao filmski materijal uopšte nije ostario za sto godina – ponavljam, brojne umetničke odluke u ovom filmu i dalje drže gledaoca u neizvesnosti, i dalje ima šta da se gleda i sluša. Briljantna muzika Edmunda Majzela i Dmitrija Šostakoviča stapa se sa motivima iz „Marseljeze“ i narodnih pesama. I ovaj bezvremeni kvalitet filma je čak pomalo zastrašujući.
Šta ako se ništa uzornije ne napravi u narednih sto godina?
Izvor: Iskra
