Piše: Elis Bektaš
Zuca je dječja i tinejdžerska igrica koja se igra na sljedeći način – jedan učesnik, onaj koji je u zuci, dlanom zakloni oko kako bi suzio periferno vidno polje a drugi dlan provuče ispod pazuha i postavi ga sa unutrašnjom stranom prema napolju. Potom ostali učesnici naizmjenice udaraju u taj dlan a onaj ko je u zuci nakon udarca ima pravo da se okrene i pogađa ko ga je udario, dok ostali igrači dižu ruku u znak priznanja da su baš oni zadali udarac i pritom zuje kao osice.
Neupućenom posmatraču ta igrica mora izgledati budalasta, zato što budalasta i jeste i zato što ona pothranjuje jedan od najstarijih društvenih kalupa – rulja protiv pojedinca. Ipak, zuca nije posve lišena svrhe. Ona ne samo da, na pomalo sirov i rudimentaran način, djecu i tinejdžere podučava osnovama praktične psihologije, već služi i za uspostavljanje socijalne hijerarhije, istina, na prilično primalan i atavistički način koji se u praksi često pretvara u neku vrstu zlostavljanja onih koji u grupi nisu omiljeni.
Zuca, naime, ne počiva na sposobnosti igrača da pogodi od koga je primio bubotku, već na nemogućnosti da igrač sazna ko ga je odista udario, čak i ako prstom pokaže na njega, ukoliko je ostatak grupe voljan da se međusobno štiti i da laže.
Elis Bektaš: Dodikov put od jezika ideologije i jezika propagande do jezika kretenluka
Nakon što je uludo potrošilo godine na slijepo vjerovanje germanskim i američkim birokratama i na skoro seksualnu, fetišističku fiksaciju na Milorada Dodika, pritom zanemarujući bukvalno sve druge aspekte sve dramatičnije stvarnosti, političko Sarajevo najednom se probudilo – u zuci. Najtužnije, ali i najzabavnije, u svemu tome je to što ono i dalje prstom pokazuje na Dodika, a bubotke ustvari stižu sa svih drugih strana.
Nakon trijumfalističkog zanosa nad presudom Dodiku, donijetom na osnovu političkog voluntarizma visokohisteričnog predstavnika Šmita, čime je uspostavljen presedan sa elementima pravnog nasilja, i nakon sublentavog vjerovanja da Šmit svoje mengeleovske zahvate nad pravosuđem sprovodi s ciljem spašavanja Bosne i Hercegovine, političko Sarajevo obrelo se razgaćeno, lišeno svakog političkog kredibiliteta i subjektiviteta i prepušteno na milost i nemilost vlastitim zabludama.
Možda u tome leži korijen nečeg što će u budućnosti dati spasonosne plodove, ali put do njih biće veoma težak i trnovit. Političko Sarajevo i političko bošnjaštvo u posljednjih tri decenije po prvi put u povijesti dobili su priliku da se staraju o samima sebi i pokazali su se kao bolno nedorasli takvoj prilici, proćerdavši je na zakašnjeli nacionalni romantizam i na hrvanje u blatu sa pragmatizmom i sa modernitetom, jednom rječju, na borbu protiv realiteta.
Sa samo naizgled spektakularnim, a u stvari očekivanim Dodikovim povratkom u politički ring, pred političkim Sarajevom našle su se samo dvije opcije – ili konačno uvažiti realitet i prihvatiti da je Bosna i Hercegovina kompozitna državna zajednica u kojoj je Dejtonski sporazum svima dodijelio tačno onoliko koliko mogu ponijeti na svojim nejakim plećima ili nastaviti putem budalastog nacionalnog romantizma i pogubne borbe za Bosnu i Hercegovinu kao halucinantno isparenje iz ratne Platforme predsjedništva RBiH.
Milorad Dodik nije nikakav politički supermen niti politički genije, već samo maestralan politički pragmatik i žongler, obdaren skoro nestvarnim instinktom da osjeti šta njegova biračka masa očekuje na podsvjesnom nivou. Dodik nije sposoban stvarati nove vrijednosti i uspostavljati nove vrijednosne odnose, on samo velemajstorski žonglira postojećim kategorijama i konceptima, ali i takav talenat mu je dovoljan da bude šampion jedne seoske lige kakva je bosanskohercegovačka politička scena.
