Piše: Elis Bektaš
Juče je Milorad Dodik na društvenoj mreži Iks objavio sljedeće: „Žene moraju biti obasute pažnjom, ljubavlju i poštovanjem. O ženama su napisane najljepše i najemotivnije pjesme, zato je za svaku osudu vrijeđanje žena i veličanje nasilja nad njima.
Uvredljivim stihovima o ženama nije mjesto nigdje. Republika Srpska je slobodno društvo u kojem postoje jednakost i sloboda i koje je posebno osjetljivo na vrijeđanje dostojanstva žene.” Hajde da za početak razmotrimo jednu po jednu Dodikovu rečenicu.
„Žene moraju biti obasute pažnjom, ljubavlju i poštovanjem.“ Netačno, žene, kao i svi drugi članovi društva, moraju uživati poštovanje, a pažnja i ljubav pripadaju prostoru intime i niko sa pozicije političke moći ne smije ih nametati kao imperativ. Pored toga, pretvaranje žene u paradigmu koja mora biti obasuta pažnjom i ljubavlju predstavlja veoma mračno skliznuće u dučićevske generalizacije po kojima je žena objekat koji svojim smjernim ponašanjem mora da uzvrati ili čak da zasluži pažnju i ljubav, a nipošto subjekat.
„O ženama su napisane najljepše i najemotivnije pjesme, zato je za svaku osudu vrijeđanje žena i veličanje nasilja nad njima.“ Vjerovatno će ostati vječitom misterijom razlog koji je Dodika naveo da napiše ovu budalaštinu. Da ne bih nadugačko i naširoko raspredao o svim aspektima bilmezluka sadržanim u ovoj rečnici, samo ću ukazati na to da je Dodik njome poručio da je vrijeđanje i veličanje nasilja nad društvenim grupama o kojima nisu napisane najljepše i najemotivnije pjesme prihvatljivo i da ono ne zavrijeđuje osudu. Kako to kažu duhoviti korisnici društvenih mreža – džaba ti, Milorade, neš jebat.
„Uvredljivim stihovima o ženama nije mjesto nigdje.“ Opet netačno. Dodik ne razumije da uvreda, za razliku od nasilja, nije činjenica već je ona pitanje percepcije. Uostalom, lektire za osnovnu i srednju školu obiluju stihovima i rečenicama koji mogu biti shvaćeni kao uvredljivi, jer društvo kao istorijski dinamičan fenomen pomjera granice svog kontekstualnog i metatekstualnog razumijevanja. Uvredljivost se, dakle, ne može eliminisati političkim oktroisanjem, već je to znatno složeniji i suptilniji proces, ali zato se veličanje nasilja može i mora legislativno tretirati. Valja dodati i to da je ova Dodikova rečenica ne samo budalasta već i netačna, jer je za uvredljive stihove itekako bilo mjesta, skupa s Dodikom, ispod šatora na Zmijanju.
„Republika Srpska je slobodno društvo u kojem postoje jednakost i sloboda i koje je posebno osjetljivo na vrijeđanje dostojanstva žene.“ Ova Dodikova rečenica mogla bi se posmatrati kao ustaljeni i benigni propagandni kliše, kada ne bi dolazila od čovjeka koji se skaredno i sublentavo smijuljio dok je grlo iz njegove ergele njištalo kako je ženi „prebio slezenu“ i koji je tokom proteklih godina imao više bahatih i mizoginih ispada prema ženama, uglavnom iz medija i iz politike. Dodiku nimalo nije strano vrijeđanje dostojanstva žene, kao kada je prošle godine u aprilu novinarku TV kuće N1 nazvao kravom. Dodik je svjestan da djeluje u politički i civilizacijski pasivnom i regresivnom društvu i da će mu bahatost, udružena sa generalizacijama, donijeti naklonost pa samim tim i glasove dijela mužjačke populacije, ali mu ne pada na pamet da sa pozicije političke moći pokrene procese emancipacije i kultivisanja tog zatucanog društvenog odsječka.
Elis Bektaš: Nacistička estetika Holivuda i Dodikovo kmečanje
Ovih nekoliko smušenih i nepovezanih Dodikovih rečenica skoro su idealan uzorak za razumijevanje jezika ideologije i jezika propagande o kojima u svojoj Civilizaciji nesvjesnog nadahnuto piše Džon Ralston Sol. Jezik ideologije ne služi se pojmovima već vulgarizovanim simbolima, čime pojmovnu složenost svodi na „zdravorazumske“ slogane. Svrha takvog jezika nije uspostavljanje precizne i logički konzistentne korelacije između označitelja i označenog, već proizvođenje saglasja i osjećaja neminovnosti. Jezik ideologije umrtvljuje kritičko mišljenje jer se predstavlja kao prirodan, logičan i samorazumljiv a istovremeno ne dopušta preispitivanje tih atribucija.
Iza jezika ideologije nastupa još prizemniji ali i još razorniji jezik propagande. Ni on se ne služi pojmovima, već slikama, najčašće u formi opštih mjesta. Premda koristi identične obrasce simplifikacije kao i jezik ideologije, primarna svrha jezika propagande nije oblikovanje mnijenja već mobilizacija, poziv na akciju putem djelovanja na emotivni ustroj pojedinaca koji sačinjavaju masu. Najkraće rečeno, jezik ideologije stvara okvir mnijenja a jezik propagande omogućava operativnu kontrolu mase.
Politički jezik predstavlja fuziju jezika ideologije i jezika propagande i što se dalje odmiče u tom stapanju, to se taj jezik više približava jeziku kretenluka, sposobnom za rudimentarni i kratkoročni utilitarizam, ali bespovratno obogaljenom za semantički transfer i za semantičku preciznost, odnosno za istinitost. Ishod upotrebe takvog jezika projektuje se u kolektivnoj nesvijesti, odnosno u nesposobnosti društva da razazna šta je u jeziku istinito, umjesto toga ono prepoznaje samo ono što je ubjedljivo.
Jezik je moćno oružje humanističkog, društvenog i političkog oslobađanja, ali u kandžama ideologije i propagande on postaje oruđe kontrole i, prema Solu, upravo u tome leži najveća opasnost savremene civilizacije. Milorad Dodik tek je jedan od onih čiji je jezik dokončao u terminalnom stadiju, odnosno u jeziku kretenluka, što je bilo nužno, jer je on ličnim agendama žrtvovao i politiku i ideologiju i propagandu i zadržao samo njihove karikaturalne ljušture.
On je samo jedan od zlostavljača jezika kao alatke mišljenja, i to ne naročito vješt. U osnovi, Dodik je samo jeftina vašarska kopija svojih diskurzivnih i retoričkih uzora, počev od Josipa Broza, preko Alije Izetbegovića, Franje Tuđmana i Vojislava Šešelja, pa do Donalda Trampa. Nažalost, društvo nije uspjelo razviti dovoljno snažan imunitet na jezik kretenluka, pa je zato moguće da dan nakon što je društvenim mrežama prokrstario snimak na kom se Dodik budalasto krevelji dok sluša stihove o ženinoj „prebijenoj slezeni“, bez imalo stida da objavi gornje rečenice.
Jadno, ljigavo, hinjavo, dakle onako kako na kraju mora završiti sve što ogrezne u jezik kretenluka i što prezre mišljenje i pojmovno značenje.
