Piše: Žarko Vidović
Šta je to čovekovo “adsko nasledije” (pakleno, pragrešno, antibožansko, antihrišćansko nasledije, (LM,P,81-90) koje “čojka niže skota stavlja”? ‒ čak i onda kad je ili kad umom ostaje ravan besmrtnicima (arhangelima)!
To je satanska (arhangela Satane) “zloba i zavist”, jer nije prirodna, izvorno ljudska (nije lična, lik, Postanje 1,26-31), nego pragrešna, tj. tek naknadno, pragrešno (neprirodno) uneta u ljudsko, inače bogoliko stvoreno biće!
I kako je moguće da ono, adsko nasledije, bude u duši čiji um je istovremeno besmrtan (tj. božanski)?
Očigledno je da Njegoš ne definiše čoveka kao “misleće biće”, tj. da “razvoj mišljenja” i misao ne smatra dovoljnom za prirodu (ljudsku prirodu) ljudskog bića!
I da ‒ u Vladike Njegoša ‒ bezgrešnost i svetost ljudske duše ne jamči i ne čuva sam um (božanska, a “najviša i odlučujuća vrednost” metafizike i cele metafizičke tradicije Zapada)!
U Luči mikrokozma tri najumnija i najviša besmrtna čina su tri arhangela: Mihailo, Gavrilo i Satana (“činom ravan” Mihailu, LM,IV,11)
Ali je arhangel Satana promenio svoja osećanja ‒ prirodna, Bogom dana, svoja arhangelska, kao i ljudska, osećanja moći, slobode i besmrtnosti! ‒ te ih pretvorio, ‒ gordošću pretvorio! ‒ u strast moći slobode i besmrtnosti,
pa tako odlučio
da menja zakon (prirodu) samog bitija, da porekne Tvorčevu ontologiju, božansku istinu bitija, “da pravilo drugo biću dade” (LM,IV,51-55), to jest,
da poništi Bogom dano duhovno (osećajno) bitije svih (bezbrojnih, izdvojenih i samoistovetnih) mikrokozmos-bića (kakvo je i sam čovek, svaki mikrokozmos, pa, naravno, i arhangeli, i sam Satana!)
Tako je arhangel Satana postao neprijatelj (od tada je “satana” neprijatelj!) Boga i ljudi!
Šta je izgubljeno, a šta dobijeno tom promenom osećanja u strast? (Rekli smo da je strast služba razuma nagonima telesnim, svetovnim, “In-der-Welt-sein“!)
Izgubljeno je osećanje odgovornosti, moralno osećanje člana zajednice, osećanje božansko, duhovno, koje proizilzi iz same, mikrokozmosu Bogom dane moći, slobode i besmrtnosti,
a “dobijena” je, tj. izrasla strast (gordost, sujeta, zloba, zavist),
agresija moći, slobode i besmrtnosti, tzv. pusta “volja za moć! koja “juriša na Nebo”,
umesto da ‒ u ljubavi prema Bogu i bližnjima (Matej, 22,37-39), u osećanju moći uma, slobode i besmrtnosti, u zavetnom osećanju vere ‒ sarađuje sa Bogom,
u istoriji zajednice kojoj oseća da pripada!
Pa kad Vladika – u Posveti LM ‒ poetski govori o smislu zavetne zajednice i o istorijskom besmislu filozofske gordosti (LM,P,61-80 i 151-168) ‒ onda tu Posvetu završava “hulom strahovitom” na
Bogomrske Srpstva otpadnike ‒
zloća mrači ime Srba.
Tartar im je kazna premalena!
(“nakaza malena”! LM,P,197-200)
Satansko shvatanje bitija protiv istine bitija ljudskog
Ali Satana bitije zamišlja drugačije, magijsko-metafizički (LM,IV,41-170),
da u takvom kozmos-bitiju ne budu mogući (Bogom dani) mikrokozmos-zakoni i mikrokozmos-biće, slobodno biće koje samo odlučuje o svojim delima i gresima (pa i o svom pokajanju).
Mikro-kozmos zakoni su pojave i zakoni koji ‒ na sam mikrokozmos-biće ‒ deluju iz samog mikro-kozmosa. To su zakoni i pojave iskustva, slobode, mišljenja, osećanja, čina, postupka, rađanja i smrti,
tj. pojave i zakoni koji definišu, potvrđuju i čuvaju odvojenost, posebnost, samoistovetnost, prirodu,
tj. bitije samog bića, svakog od svih bića!
Jednom reči ‒ to je božanska, Bogom određena ontologija, koju Satana ‒ baš nju! ‒ hoće da promeni!
I tu počinje satanska pobuna: protiv božanske ontologije, a time i protiv samog Boga! U suštini satanske pobune je fantazija (magijska, faust-mefistovska vizija!) bitija,
koje Satana zamišlja i traži kao jedinstveno (kozmičko-makrokozmičko)“ biće”, nekakvu fantaziju organskicelovitog „poretka“ u kojem bi se ‒ kao bitije-„materija“, ili kao bitije-„Vreme“, ili bitije-„prostor“, ili kao bitije-„ideja“ ‒ utopila sva (mikrokozmički nastrojena, celovita i samoistovetna) istinska bića,
tj. u kojem bi nestao svet (moguć samo kao svet beskonačnog broja Bogom danih mikrokozmos-bića).
Satana, dakle, zamišlja kozmos magijski metafizički, kao celovito i jedinstveno bitije-biće kozmosa-makrokozmosa (u kojem ne bi bilo moguće nikakvo odvojeno mikrokozmos-biće).
A tome satanski zamišljenom kozmos-bitiju-biću bi nedostajao samo “vladar”, centar i apsolutni um kozmosa (um Satane) koji u kozmosu vidi i razume tu “celinu kozmos-bića”, celinu kakvom bi onda ‒ on sam, Satana! ‒ mogao da vlada
(onako kako čovek može da vlada samim sobom, mikrokozmos-bićem, jedinom sagledivom i dostupnom ‒ a misterijskom, a ne magijskom ‒ celinom bitija).
Pomenuti mikro-kozmos zakoni ‒ posebno sloboda, pokajanje, pričešće, saučešće, osećanja, misterija duha su misterije, svete tajne upravo zato što su potpuno skrivene u samom mikrokozmos biću čoveka, tako da je i
Liturgija, razgovor sa Bogom, moguća samo preko tih Čovekovih ličnih tajni koje zato i treba da budu
liturgijske svete tajne!
Satana, dakle, vidi bitije, svet i kozmos onako kako je to potrebno njegovoj volji za neograničenom moći!
Pa makar tu vlast apsolutnog uma nad kozmos-bićem (vlast pojma o bitiju kao jedinstvenom kozmosu) morao da podeli sporazumno i “pravedno” ‒ sa samim Bogom!:
O toj satanskoj, herkulskoj, imperijalnoj želji i metafizičkoj viziji-fantaziji pragrešnog čoveka jasno govore već stihovi u Posveti, (LM,P,91-100, pa 151-168) i, najzad, četvrto pevanje, (LM,IV,41—210),
gde se, kao satanisti, pokazuju i likovi Aleksandra Velikog, Julija Cezara i Napoleona!
(“Askela, Razec i Noelopan”, da se Evro-Zapad ne bi dosetio imena koja su ‒ onda kao i danas ‒ ideal metafizičke, evro-zapadne, filozofije istorije!)
LUČA
Upravo kao poeta zavetni, svešteni (LM,P,177), Njegoš je um istorijski,
Vojislav Durmanović: Ne može se sakriti mikrokosmos kad na Neretvi stoji
poeta Luče, duhovne sile, izvorno-angelskog lika čoveka, jedine sile koja čoveku otkriva smisao, tajnu istorije, života i ličnosti,
suštinu Crkve kao zajednice istorijske, a vere kao svesti moralno-istorijske!
Luča je posebna, tajna moć osećanja, dar iznad mišljenja.
Luča je “transcendencija”, prevazilaženje i preobražaj iskustva i mišljenja
(u kojem ‒ u mišljenju! ‒ biće potvrđuje jedino samoistovetnost: biti je misliti, ali samo o svom iskustvu. Dakle, ne izlazeći iz svog bića, ne prevazilazeći ga! te je mišljenje sposobno da ‒ u samospoznaji našeg bića-mi-krokozmosa ‒ uništi i našu ličnost, tj. usmerenost našeg svog bića ka smislu! jer mišljenje nije transcendencija, nije osećanje, nego samo potvrda samoistovetnosti, usamljenosti našeg bića-mikrokozmosa!)
*********
O tome iskustvu, inače, razum može samo da misli, (a sloboda da ga i koristi, kao projekt ponašanja i govora ili ćutanja).
Ali razum da misli samo o iskustvu nepreobraženom, realnom (svejedno da li dokazivom ili nedokazanom, neproverenom), a da misli po, već davno (od vremena Aristotela) utvrđenim, pravilima logike, matematike – i današnjeg kompjutera!
A Luča?!
Luča ima moć da preobrazi to naše (inače realno, dokazano i provereno) iskustvo! da ga preobrazi u “iluzije”, u (platonske) ideje
(što se i događa: kao pojava mašte-misterije, mečte, voobraženija, pa osećanja koje je iznad uninija-navike i beznađa svojstvenog, mišljenju, iskustvu, znanju, “svetu” (LM,1,301-350)
Luču prikazuje Njegoš – kako samo može da bude prikazana: pesnički, a najkraće i najjasnije u stihovima Posvete, LM,P,151-180,
kad “sveštenu poeziju”, i poeziju samog Boga (LM,P,176) upoređuje sa nemoći samog mišljenja,
sa “budalama” i besmislom samouverenih filozofa, “Pitagore i Epikura”
da Luču, tajnu ljudskog duha, prikažu empirijski-racionalno, kao ma koju prirodnu pojavu ljudske svakodnev-nice, “zemnog vremena i sudbine ljudske” (GV,2290), da je prikažu
“Nebu grabeć Iskru (Luču) božestvenu
U skotsko je seleći mrtvilo”
(LM,P,359-160).
Luča je, dakle, ona moć pred kojom je – kako je to Kant utvrdio u “Kritika moći suđenja” (Kritik der Urteilkraft) – dokazana nemoć samog mišljenja, iskustva, nauke i metafizike!
(pred kojom je i “najdublja nauka bez poretka”, GV,2292)
Druga verzija Pragreha i Luča mikrokozma
Da najpre sagledamo drugu – nehrišćansku! ‒ verziju stvaranja čoveka i njegovog Pada-pragreha.
Ta, druga verzija Pragreha je istovremeno i drugačija ‒ nehrišćanska (magijska, ideološka) ‒ vera,
i drugačije (pagansko, čak dualističko) shvatanja Boga. Ali u toj verziji biblijsko nije samo to drugačije shvatanje Pragreha, čoveka i Boga, nego je biblijsko i proročko upozorenje
da je Pragreh i počinjen baš tim shvatanjem (tom drugom, paganskom i magijskom verzijom) Pragreha (dakle, i čoveka, vere, Boga!).
Zato će duša (i u toj verziji jedina besmrtna životna sila!), telesnim (materijalnim) boravkom na (isto tako materijalnoj) Zemlji, nastaviti život i posle smrti, i to
ili u Paklu, ili u Čistilištu, ili u Raju,
već prema tome koji je život ‒ rajski u Raju, pakleni u Paklu ili Purgatorijumu, privremenom Čistilištu ‒ predodređeno dobila (ili, svejedno, zaslužila)
svojim odnosom prema zemaljskim plodovima i, naravno, prema klerikalnoj organizaciji zvanoj „Crkva“,
svojim telesnim zemaljskim životom na Zemlji (od koje je čovek, u toj drugoj verziji, i stvoren i zemaljski predodređen (Postanje, 2,18 i 2,16-25!), pa tako
ima i da se vrati na Zemlju od koje je „ i stvoren“, pošto je Bog pre stvaranja Adama ‒ samog Adama (ne i žene, Eve) ‒ pretdhodno stvorio Zemlju, kao osnovni uslov za pojavu, život i opstanak čoveka, naravno zemaljskog (a ne kao Luču)!
Baš kao i u filozofiji istorije, metafizičkoj “teologiji” Avgustina, tako da se ta metafizička tradicija Evro-Zapada, od Avgustina do Hajdegera, održala predodređeno već samim “pragrešnim” začećem,
”praroditeljskim grehom” – kojim je obesmišljeno i samo hrišćanstvo! tako da se ljudsko biće prema svetu i drugim bićima u svetu može, tom predodređenošću, ponašati samo pragrešno-grešno: lukavo, lažima, predrasudama, bežanjem, agresijom, voljom za moć i nadmoć znanja, tehnike.
To su „egzistencijalije“: bojazan, bitije u svetu, briga, razumevanje, raspoloženje, bačenost (ne Njegoševa u LM, P, 1-30) nego najzdad „bitije za smrt“.
Tu drugu verziju ‒ pagansku, magijsku i dualističku! ‒ koristiće najčuveniji evro-zapadni, latinski biskup severno-afrički, hiponski, nesretni Avgustin (354-430),
da oslonjen na tu verziju brani (“Božanska država”, Civitas Dei) ne samo pojam papizma kao “krštene” Rimske imperije, nego
i odricanje čovekove slobode, pojam predestinacije čovekove (da je čovekova sudbina Bogom i pred Bogom predodređena već samim Adamovim Grehom, “pragrešnim” rođenjem čoveka, “grešno začetog deteta”).
Od Avgustina do Hajdegera održala se evro-zapadna filozofija istorije (i bića čoveka), evro-zapadna metafizička tradicija već samim “pragrešnim” začećem,
”praroditeljskim grehom” ‒ kojim je obesmišljeno i samo hrišćanstvo! tako da se ljudsko biće prema svetu i drugim bićima u svetu može, tom predodređenošću, ponašati samo pragrešno-grešno: lukavo, lažima, predrasudama, bežanjem, agresijom, voljom za moć i nadmoć znanja, tehnike.
Tako metafizička tradicija Evro-Zapada, čak i danas, u vreme Hajdegera, brani i evro-zapadnu “hrišćansku” filozofiju “istorijske nužnosti”, metafizičku filozofiju istorije (čak kao “nauke”!) – od Avgustina do Hegela, Marksa, Tojnbija, Fukujame itd. ‒ filozofiju (ideologiju, nauku Lukavog),
koja i danas služi kao idejni oslonac imperijalno-planetarnoj ideji civilizacije Evro-Zapada!
Ta (evro-zapadna, tobože “hrišćanska i biblijska” ) vera u “istorijsku nužnost” ‒ pa i uz “Bogom” već unapred određeni! ‒ zagrobni život umrlih ne samo da brani planetarno-imperijalnu ideju imperije (u LM, ideju Satane, Aleksandra Makedonskog, Julija Cezara, Napoleon itd), nego
i obesmišljuje i negira ne samo tajnu čovekove, Bogom dane slobode, nego i tajnu ličnosti (Postanje, 1,26-31), tajnu istorije (istorijske zajednice), pa i tajnu ispovesti, pokajanja , Pričešća, Svete Liturgije i, konačno,
svetu tajnu Vaskresenja.
********
Zato nama – i eventualnom ekumenskom, vaseljenskom, sabornom ‒ oživljavanju vere tek predstoji zadatak da drugu verziju Pada i Pragreha konačno (pogotovo posle holokausta Jevreja, pa i našeg naroda, i Rusa, i Cigana) shvatimo kao proročku biblijsku opomenu i upozorenje,
da bismo konačno shvatili i prihvatili Prvu (Postanje 1, 26-31), verziju koju brani ‒ jesmo li mi toga svesni?! ‒ sam Hristos
te kad Dostojevski (“Braća Karamazovi” Veliki Inkvizitor) piše, govori, s jedne strane, o padu i propasti čoveka, ili, s druge strane, o spasenju i ulozi slobode u spasenju čoveka,
on (Dostojevski) ukazuje na duševnu opasnost upravo te druge verzije,
po kojoj Inkvizitor ‒ sasvim logično! ‒ traži od Hrista da ne smeta „Crkvi“ ‒ Inkviziciji (tj. da prva, Hristova, ne smeta drugoj, Inkvizitorovoj verziji),
nego da Hristos čoveka napusti i prepusti Inkvizitoru (klerikalno maskiranom a „lepom“ Antihristu), žrecu magije-metafizike koja ‒ kroz čitavu istoriju Evrope, a posebno kroz čitav Dvadeseti vek! ‒ podriva i razara Crkvu Hristovu!
********
I tu nema nikakve slobode kojom bi biće, delima slobode, kao ličnost, bilo upućeno ka darovanom osećanju smisla,
jer je biće ‒ samim rođenjem i pojavom u svetu (samom “egzistencijom”) ‒ već predodrećeno za neizlečivu bojazan iz koje ‒ logično! metafizički, samim mišljenjem! ‒ sledi smrt kao jedini smisao života! Dakle, jednom se živi, pa udri brigu na veselje! Živi sada (u sadašnjici) kao jedinom sadržaju. Ne brini i ne misli na sutra, na smisao. Nek ti brigu razbije makar kućni ljubimac, pas!
To je religija Evro-zapada: Crkva kao briga za mesto u zagrobnom životu a religija je zato pripadnost Crkvi… u protestanata – usamljena lična molitva!
Tu je i ucena “Crkve” u ‒ besmislenom! ‒ zagrobnom životu (ta vizija zagrobnog života imala je odlučujuću ulogu čak i u vrhunskoj književnosti Evro-Zapada, kao i u drami-tragediji Hamleta)!
BIBLIJA = antropologija i greh “Pragreh”
Naslednim grehom Zapad negira slobodu bića. Pošto je čovek bitno definisan osećanjem a ne znanjem, (definicijom koja je pad u metfiziku), onda je Biblija, kao i poezija, osnova i koren antropologije, tj. filosofije kao antropologije, samospoznaje, dialog pred Bogom i sa svojim iskustvom duhovnim.
Greh kulta Zmije. U vreme kad se verovalo da je Zemlja majka ljudi, a da je Zmija Zemljin muški ud, falos, falus-lingam-obelisk, koji oplođuje i Majku Zemlju,
te je harmonija sa zemljom isto što i harmonija sa Zmijom, gospodaricom Zemlje! Božanstvom! razumljivo je i prirodno što je kult Zmije (ne sama Zmija, nego kult Zmije, u magiji obožavanja Zemlje kao “majke”) lako izazvao nevinu Evu ‒ ne seksualnim prohtevom ”ženskog” kulta muškog uda, nego ‒ njenom materinskom željom da rađa!
Zato Njegoš ‒ u LM,VI,241‒260 ‒ peva o narodu Adama i Eve, kao o prirodnoj zabludi “nevinih sinova prirode”!
Uostalom, do Drugog svetskog rata su i u našim krajevima žene ‒ žene u muslimanskim kao i hrišćanskim kućama ‒ poštovale i mlekom hranile “kućnu zmiju” kao Božiji blagoslov kuće! Lično sam to video, u leto 1934, u Tešnju, i zapamtio (udovicu popadiju) majka Martu Milovanović iz Tešnja, koja je ‒ inače nepismena ‒ čitavu Svetu Liturgiju znala napamet!
Biblija je umno čuvstvo, osećanje smisla, Duh, Um smisla, služba smislu, jedina moguća misao Večnosti, jer
samo osećanje smisla nadživljava mene i održava zajednicu (moralno-istorijsku a ne zemaljsku, interesnu, političku, ekonomsku, klasnu itd).
Biblija je Knjiga ispovesti, samospoznaje i morala, a moral je zajednica smisla (i mog smisla!) koji je iznad mene i mog vremena.
Biblija je poziv u samospoznaju i crkvenost, u parohiju Crkve, u hrišćansko-platonsku akademiju, u prijateljsku zajednicu dialoga samospoznaje i smisla, u svest ličnosti koja prevazilazi mene, individuu-osobu, moj mikrokozmos,
jer je nedostupna mom biću-vremenu, iskustvu-mišljenju bića individue (osobe),
a služi smislu, moralnoj zajednici koja ‒ kao istorija! ‒ nadživljava moju (interesnu, vremenu, smrtnu) osobu, grešno biće individue-vremena-smrti.
Advertisement
Istorija i ličnost je moje (i svakog od nas) – ne mišljenje, nego ‒ osećanje (čuvstvo) bitija u Večnosti (u nadvremenu)!
A u svetu, u vremenu?
“Taština nad taštinama, sve je taština… što je bilo, to će i biti… ima li što u svijetu za šta bi čovjek rekao – to je novo?”,
govori nam starozavetna Knjiga Propovjednikova.
A ona je bila poziv i podrška Andriću za sva njegova velika dela, pa i za razumevanje Njegoševe Luče!
Biblija i kozmologija
Biblija nije kozmologija, priča o postanku, istoriji, suštini i sudbini sveta, kozmosa, jer prikazivana kao kozmologija, Biblija bi bila (a ne može biti!) tumačena magijski, kao Knjiga magije i metafizike,
a to bi onda ‒ kao u svim jeresima (magijskim ideologijama metafizike) ‒ značilo da čovek nije biće (mikrokozmos), nego samo Dasein, “tu-i-tada-bitije”, jedan moment “bitija” kozmosa,
kao “bitija” (das Sein) u kojem bi se ne samo čovek, nego i sam Bog pojavio kao jedan moment neke “celine kozmosa”, “uslovljen i predodređen” zakonom (kojim zakonom?!) kozmosa, tj. svojim (?) “vremenom, mestom i položajem u kozmosu”!
a da se onda tako, kozmosom “uslovljen”, javlja čak i Bogočovek, kao vrhovni apsolutni autoritet ‒ ne vere, nego ‒ metafizike (poistovećenja bitija sa mišljenjem! kako “Božijim” tako i čovekovim!)!
Dve priče: stvaranje čoveka ili postanak čoveka
Pa ipak su ‒ u Bibliji! u Knjizi Postanja! ‒ date dve, bitno različite priče o stvaranju čoveka: jedna biblijska, druga kozmologijska!
Prva je antropološka (u Postanje 1,26-31) pa i teoantrpološka, bogočovečanska (platonski hrišćanska, evromediteranska, tragedijska, misterijska) liturgijska,
jer i sam Hristos ‒ kad govori o deci i o detinjstvu (i čednosti) čoveka, o suštini čoveka predodređenoj stvaranjem! ‒ ukazuje na prvu, na svoju, tvoračku varijantu,
da je stvoren po Hristu Sinu Božijem “po kojem je stvoreno sve što je stvoreno”( kako se to kaže i na kraju drugog člana Simvola vere)!
Postanje (1, 26-31) 26. Potom reče Bog: Da načinimo *čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti † gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se miču po zemlji. 27. I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; *muško i žensko stvori ih. [*Mt 19, 4.] 28. I blagoslovi ih Bog, i reče im Bog: Rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zverinja što se miče po zemlji. 29. I još reče Bog: Evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu. 30. A svjemu zvjerinju zemaljskom i svjema pticama nebeskim i svjemu što se miče na zemlji i u čem ima duša živa, dao sam svu travu da jedu. I bi tako. 31. Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, *dobro bješe veoma. I bi veče i bi jutro, dan šesti.
Pad čovekov će – u Njegoševoj poemi (liturgijskoj, duhovnoj) – biti prikazan tragedijski kao ogrešenje (u Luča mikrokozma, u čitava dva pevanja, četvrtom i petom) o ovu, prvu varijantu stvaranja čoveka,
To bitno ogrešenje je o samo božansko stvaranje ljudskog bića,o samu , Bogom stvorenu prirodu ljudskog duhovnog bića, luče mikrokozmosa!
Druga varijanta priče
A druga varijanta, kozmološka, metafizička, samo je (prirodna, neizbežna) posledica Zaborava Prve (LM, I, 51‒70), tako da će svoju, Bogom stvorenu prirodu ‒ samu (zaboravljenu) duhovnost ljudsku ‒ kao i (zaboravljeno) pristajanje uz satansku pobunu protiv Boga i protiv te prve čovekove, duhovne prirode čovek shvatiti tek kad se oslobodi mračne vladavine zaborava (LM,I,61—100 i V,81‒150)
i kad ‒ samospoznajom i pokajanjem (LM,V,81-150) i Velikim postom!) ‒ postane svestan bitne duhovnosti (Luče) svog bića (mikrokozmosa),
te Lučom bude (liturgijski) uzdignut (LM,I, 101-350) u duh kojim je čovek, po svom izvornom hristolikom liku, podoban Bogu-Trojici!
Znanje dobra i zla, dva su različita pojma i predstave istog znanja (iskustva),
a znanje – koje nije duh (osećanje)! ‒ jednako je u duši čoveka moguće i o zlu i o dobru, pa da čovek slobodno – razumom, iskustvom, znanjem ‒ bira čemu će da služi (ili da glumi tu službu),
Profesorka Sonja Tomović Šundić predstavila knjigu „Njegoš u likovnosti“
kojim iskustvom će se poslužiti kao slobodnim, izabranim projektom svog (iskrenog pokajničkog ili neiskrenog licemernog, farisejskog) ponašanja
(“u korist Dobra ili u korist Zla”, prisutnih samo kao pojmovi u njegovom iskustvu!)
Tako ‒ samim znanjem, pukom inteligencijom, lukavstvom! ‒ može čovek da, farisejski, glumi dobro i kad je zao!
U tome i jest posebnost Antihrista ili Satane!
Pa zato Bog ‒ u Postanje 2,15-17 ‒ upozorava ljude da se, tražeći Dobro, ne oslanjaju na samo znanje koje –o (odsutnom) Dobru ‒ ima i (veoma inteligentni) Satana!
jer razum je samo mišljenje koje može da bude mišljenje samo o iskustvu (Dobra ili Zla), samo o sećanju, a ne o samom duhu (osećanju, prisustvu Dobra)
Ponovićemo: to znanje nije ni dobro ni zlo, nego može da bude samo sećanje na dobro i na zlo, sećanje koje može da ima i Satana, pa da tim sećanjem prepozna i istinsko Dobro ili Zlo u čoveku, u postupcima ili ponašanju nevinog, a dobrog ljudskog bića!
A duh nije sećanje na duh, nego je prisutno, u duši čoveka prisutno dobro i samo dobro!
Zato Dobro ne može (Zlo može, ali Dobro ne može) biti plod znanja, te je oslonac na samo znanje moguć ne samo kao ogrešenje, nego i propast (kao danas u Svetu nauke i tehnike, u svetu “vere” scientizma) od koje može da nas spasi samo Duh Sveti, plod sa Drveta života, osećanja Dobra i smisla, vera koju donosi Hristos, Spasitelj (LM,VI,251-280)!
Tako Luča mikrokozma jasno razlikuje stvarni čovekov Pad i pokajanje (u pevanju četvrtom Luče mikrokozma) od naivnog ogrešenja “nevinih sinova prirode” ( LM,VI,241—260)
Druga varijanta priče o stvaranju čoveka (tri glave Knjige Postanja, 2,7—4,2 ) mnogo je opširnija, te (za razliku od Prve, u Postanje 1, koja ima svega šest, i to završnih strofa prve glave), druga varijanta je izložena je u 45 (četrdeset i pet) strofa u glavama Postanje 2, Postanje 3 i Postanje 4.
- Čovjek u raju. Božija zapovijest. Stvaranje žene: brak.
7. A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta *čovjek duša živa. [*1 Kor 15, 45.] 8. I nasadi Gospod Bog vrt u Edemu na istoku; i ondje namjesti čovjeka, kojega stvori. 9. I učini Gospod Bog, te nikoše iz zemlje svakojaka drveta lijepa za gledanje i dobra za jelo, i drvo od *života usred vrta i drvo od znanja dobra i zla. [*1 Moj 3, 22; Otk 2, 7; 22, 2.] 10. A voda tecijaše iz Edema natapajući vrt, i odande se dijeljaše u četiri rijeke. 11. Jednoj je ime Fison, ona teče oko cijele zemlje Evilske, a ondje ima zlata, 12. I zlato je one zemlje vrlo dobro; ondje ima i bdela i dragoga kamena oniha. 13. A drugoj je rijeci ime Geon, ona teče oko cijele zemlje Huske. 14. A trećoj je rijeci ime Hidekel, ona teče k Asirskoj. A četvrta je rijeka Eufrat. 15. I uzevši Gospod Bog čovjeka namjesti ga u vrtu Edemskom, da ga radi i da ga čuva.16. I zaprijeti Gospod Bog čovjeku govoreći: Jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu; 17. Ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, *umrijećeš. [*1 Kor 15, 21; Rim 6, 23.] 18. I reče Gospod Bog: Nije dobro da je čovjek sam; da mu načinim druga prema njemu. 19. Jer Gospod Bog stvori od zemlje sve zvijeri poljske i sve ptice nebeske, i dovede k Adamu da vidi kako će koju nazvati, pa kako Adam nazove koju životinju, onako da joj bude ime; 20. I Adam nadjede ime svakom živinčetu i svakoj ptici nebeskoj i svakoj zvijeri poljskoj; ali se ne nađe Adamu drug prema njemu. 21. I Gospod Bog pusti tvrd san na Adama, te zaspa; pa mu uze jedno rebro, i mjesto popuni mesom; 22. I Gospod Bog stvori ženu od rebra, koje uze Adamu, i dovede je k Adamu. 23. A Adam reče: Sada eto kost od mojih kosti, i tijelo od mojega tijela. Neka joj bude ime čovječica, jer je uzeta od čovjeka. 24. Zato će *ostaviti čovjek oca svojega i mater svoju, i prilijepiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo. [*Mt 19, 5; 1 Kor 6, 16; Ef 5, 31.] 25. A bjehu oboje goli, Adam i žena mu, i ne bješe ih sramota.
3. Prvi grijeh, prokletstvo i proroštvo o Sjemenu ženinom (protojevanđelje).
1. Ali *zmija bješe lukava mimo sve zvijeri poljske, koje stvori Gospod Bog; pa reče ženi: Je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakoga drveta u vrtu? [*Otk 12, 9; 20, 2.] 2. A žena reče zmiji: Mi jedemo roda sa svakoga drveta u vrtu; 3. Samo roda s onoga *drveta usred vrta, kazao je Bog, ne jedite i ne dirajte u nj, da ne umrete. [*1 Moj 2, 17.] 4. A zmija reče ženi: Nećete vi umrijeti; 5. Nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo. 6. I žena, videći da je rod na drvetu dobar za jelo i da ga je milina gledati i da je drvo vrlo drago radi znanja, *uzabra roda s njega i okusi, pa dade i mužu svojemu, te i on okusi. [*1 Tim 2, 14.] 7. Tada im se otvoriše oči, i vidješe da su *goli; pa spletoše lišća smokova i načiniše sebi pregače. [*1 Moj 2, 25.] 8. I začuše glas Gospoda Boga, koji iđaše po vrtu kad zahladi; i *sakri se Adam i žena mu ispred Gospoda Boga među drveta u vrtu. [*Jer 23, 24; Ps 139, 7-10.] 9. A Gospod Bog viknu Adama i reče mu: Gdje si? 10. A on reče: Čuh glas tvoj u vrtu, pa se poplaših, jer sam go, te se sakrih. 11. A Bog reče: Ko ti kaza da si go? Da nijesi jeo s onoga drveta što sam ti zabranio da ne jedeš s njega? 12. A Adam reče: Žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh. 13. A Gospod Bog reče ženi: Zašto si to učinila? A žena odgovori: *3mija me prevari, te jedoh. [*2 Kor 11, 3.] 14. Tada reče Gospod Bog zmiji: Kad si to učinila, da si prokleta mimo svako živinče i mimo sve zvijeri poljske; na trbuhu da se vučeš i *prah da jedeš do svojega vijeka. [*Is 65, 25.] 15. I još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između sjemena *tvojega i sjemena † njezina; **ono će ti na glavu stajati, a ti ćeš ga u petu ujedati. [*1 Jn 3, 8; † Gal 4, 4; **Rim 16, 20; Jev 2, 14; Otk 12, 7, 17.] 16. A ženi reče: Tebi ću mnoge muke zadati kad zatrudniš, s mukama ćeš djecu rađati, i volja će tvoja stajati pod vlašću muža tvojega, i on će ti biti *gospodar. [*Ef 5, 22, 23, 24; 1 Tim 2, 11, 12.] 17. Pa onda reče Adamu: Što si poslušao ženu i okusio s drveta s kojega sam ti zabranio rekavši da ne jedeš s njega, *zemlja da je prokleta s tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti do svojega vijeka; [*1 Moj 8, 21, 22; Jov 31, 38, 39.] 18. Trnje i korov će ti rađati, a ti ćeš jesti zelje poljsko; 19. *Sa znojem lica svojega ješćeš hljeb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah, i u prah ćeš se vratiti. [*Prop 12, 7; Ps 104, 29; 2 Sol 3, 10.] 20. I Adam nadjede ženi svojoj ime Eva, zato što je ona mati svjema živima. 21. I načini Gospod Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože, i obuče ih u njih. 22. I reče Gospod Bog: Eto, *čovjek posta kao jedan od nas znajući što je dobro što li zlo; ali sada da ne pruži ruke svoje i uzbere i s drveta od života, i okusi, te do vijeka živi! [*1 Moj 3, 5.] 23. I Gospod Bog izagna ga iz vrta Edemskoga da radi zemlju, od koje bi uzet; 24. I izagnav čovjeka, postavi pred vrtom Edemskim heruvima s plamenijem mačem, koji se vijaše i tamo i amo, da čuva put ka drvetu od života.
4. Adamovi sinovi. Kainovo ubistvo brata svojega. Njihovi potomci.
1. Poslije toga Adam pozna Evu ženu svoju, a ona zatrudnje i rodi Kaina, i reče: Dobih čovjeka od Gospoda. 2. I rodi opet brata njegova Avelja. I Avelj posta pastir, a Kain ratar.
Dakle,
2,7…I sazda Bog čovjeka od praha zemaljskog i udahnu u lice njegovo dah života, te posta čovjek duša živa
Upravo tako predstavlja Mikelanđelo “Stvaranje čoveka”, u Sikstinskoj kapeli, u Vatikanu (ali slikarski, “dah Božiji” zamenjen je dodirom ruke, ruka ruci)! Dahom “Boga” postaje živ telesni oblik koji je pre toga svojim rukama izvajao od gline “Bog” vajar, jer
“adam” i znači baš to: zemljanin, zem`ljak,“od zemlje”
Tu nema ni govora o Tajni (ni liturgijskog osećanja Tajne) Tvorca i ljudskog bića stvorenog, kao u Postanje, 1,26, u blagoslovu, u Svetoj tajni! “po liku i podobiju” ‒ duhovnom liku i podobiju! ‒ Boga, Svete Trojice!
(tako da će skulptori romaniike i gotike, evrozapadnog, ikonoboračkog “hrišćanstva” ‒ umesto ikone, svetlosti lika ‒ oblikovati skulpture na crkvama romanike i gotike: humanistički, bez lica i očiju, bez vere u životnu tajnu svetlost duše).
U prvoj varijanti, ljudsko biće je stvoren po liku i podobiju Božijem a “iz Ništa”, iz nebića, iz stanja u kojem je bitije, biće, postojeće samo biće Boga-Tvorca,
a oko Bića Boga-Tvorca je ‒ u monoteizmu, u prvoj, izvornoj, misterijskoj varijanti stvaranja čoveka ‒ samo nebiće, Ništa, tako da se sve stvoreno, tj. svako biće moglo pojaviti samo iz Ništa,
a čovek, tj. biće čoveka takođe iz Ništa, ali uz to još i po liku i podobiju besmrtnog i bespočetnog bića, Bića Tvorca.
No u ovoj, drugoj varijanti je biblijski zabeleženo i jedno (običajno, nehrišćansko, pagansko) shvatanje “izvornog Greha” čovekovog, kao magija (život kao ‒ praznoverna, utešna, a uzaludna ‒ negacija istine bitija-bića!).
U toj magijskoj varijanti čovek po svojoj stvorenoj prirodi nije ni bogolik ni blagosloven, nego adam, tj. zemlja (humus), zemljan (humanus),
te je reč (tj. puki pojam) istovremeno i “istina bića” (magijska formula metafizike “isto je misliti i biti”, a zatim, “isto je misliti ‒ govoriti-biti!)
tako da će istinu bića otkriti tak “Drugi Adam”, Hristos! Naime, ova reč-pojam “adam” nije izvedena iz homo, hominis, nego iz humus, zemlja, humanus, zem`ljak, zemljan, izvajan od zemlje koja je ‒ već stvorena! stvorena
kao biće sa potencijom (moći i mogućnosti) da već u njoj bude i čovek, oblik materijalan, telesan od Zemlja, dakle, bezdušan, jer njegovo biće-duša je Zemlja, a ne sam on, u svojoj samoistovetnosti bića!
”Duša” Zemlje je, kao i u magiji, u predelima “istočno od Raja”, samo Zmija, kao Mefistove “zmije-majke” u Geteovom “Faustu”, ili kao Zmija-lingam-falos Zemlje, Zmija koja tako zavodi i Evu.
Zato je razumljivo što će se humanismus ‒ zemljani, svetovni, evro-zapadni (inače ateistički ili čak anti-teistički ) stav o čoveku ‒ već u 14. veku pozivati, na Bibliju,
i to na ovu drugu ‒ da naglasimo: svetovnu klerikalnu, rabinsku, kozmološku, grešnu ‒ varijantu stvaranja čoveka! u biti “humanističku” (poistovećenja čoveka sa materijom humusa, Zemlje)!
A to je danas već svesno antiteističko “tumačenje”, kozmološko, natur-filozofsko, metafizičko tumačenje čoveka, (da je čovek “od zemlje postao, u zemlju da se i vrati” ‒ a “time je završena i sudbina čoveka”!)
Advertisement
Druga varijanta stvaranja je, dakle, svesna biblijska priča ‒ ne o stvaranju čoveka, nego – o zabludi (magije kozmologije, ”zaborava”) koja je ‒ o stvaranju čoveka, o biću, pa i o samom Bogu ‒ vladala i u Vavilonu, prvobitnom zavičaju Judeja (praoca Avraama),
i u Egiptu (do vremena Mojsija i Izlaska – Pesaha, Pashe ‒ Judeja iz Egipta), dakle, u paganstvu, u prostom strahu (nagonu) nevinog čoveka za sopstveni život, pa i za život roda!
To je, dakle,priča (istorija) o telesnom, svetovnom ‒ a nevinom! ‒ čoveku (LM, VI,241-260)
o grešnom shvatanju ljudskog bića i stvaranja čoveka i o naivnom shvatanju Pragreha, dakle,
o shvatanju po kojem je Pragreh već samo verovanje – ne biblijsko, nego ‒ magijsko, kozmološko, svetovno, a Biblija ga samo beleži kao istoriju čovekovih zabluda, pa i grešnih verovanja.
Taj Pragreh je zato, u drugoj (grešnoj!) varijanti, opisan mnogo duže (u više strofa), nego stvaranje u izvornoj, prvoj varijanti (Postanje 1,26-31)
********
Postanje 2,18: I reče Gospod Bog: ”Nije dobro da čovek bude sam…
Postanje 2,21: I navede Gospod Bog dubok san na čovjeka, i on zaspa, te uze Bog jedno od rebara njegovih…
Postanje 2,22…I od rebra, koje uze Adamu, stvori Bog ženu i dovede je Adamu
(Dakle, usamljen – i pre Pragreha?! stvoren usamljen?! autentično hrišćansko tumačenje odbacuje ovaj stav, jer taj stav znači – da čovek, Božiji stvor, život svoj već počinje nesretan! kao da je tu nesreću stvorio, i ne znajući, već sam Bog! pa da se ispravi i pokaje sam Bog – naknadno stvara iz Adamovog tela i Evu da adam (čovek-zem`ljak) “ ne bude sam”.
A stvoriće je pošto zemljaka-adama, humanusa, uspava kao na operaciji, anestezijom, da mu onda uzme rebro i od toga rebra načini ženu, Evu
(koja će ‒ po rabinsko-klerikalnom kultu ‒ biti nesklona ili nesposobna da se odupre Zmiji, Lilitu, Satani, nego će, naprotiv, u ženkom kultu muškog uda obožavati Zmiju kao lingam, falus-falos, kao tvoračku silu života i plodnosti, ne samo Zemljine, nego i ženine!)
Pa će Adam ‒ tek kad se probudi! ‒ “poznati” svoju ženu (pa bi i Pragreh trebalo da bude samo njegov! pa čak i Božiji! A “poznati” ženu znači i obležati i oploditi ženu)!
Žena, dakle –u ovoj, drugoja varijanti! ‒ neće biti u dostojanstvu i slobodi bića-po-sebi, nego ‒ telesno, po adamu ‒ organ zemljaka-adama!
organ kojim će, kao svojim instrumentom, upravljati adam! pa bi tako, ‒ logično, po ovoj kozmološkoj varijanti stvaranja čoveka! ‒ trebalo da i Pragreh bude samo Adamov! čak i Božiji! čak da tek Pragrehom, i to uz pomoć samog Boga, adam ‒ Zem`ljanin postane Adam-ličnost!
Uostalom, tako metafizika i njena “teologija” tumače i danas čoveka i Ličnost kozmološki (magijski, metafizički): prostorno i vremenski kao čovekovo Da-sein, kozmičko mesto i vreme, (Šelerov-Hajdegerov!) “Položaj čoveka u kozmosu” (u bitiju kao kozmosu!).
Nisu u tome stvaranju stvoreni istovremeno i muško i žensko, nisu blagosloveni da se plode i da ovladaju nad svim na Zemlji (pa i nad svim što gmiže, i nad Zmijom koja će zato biti jača od čoveka, te će ga ‒ nerazumljivo, sudbinski, kozmološki! ‒ sam Bog, stvaranjem uvesti u Pragreh, Prvi, “praroditeljski” greh, koji će – na Evro-Zapadu od “blaženog” Avgustina do danas! ‒ ostati neshvaćen, magijski, nehrišćanski “tumačen”!
I sama Luča mikrokozma jasno pokazuje da se bitno ralikuju dve varijante priče o stvaranju čoveka,
te da se Pravoslavlje (Sedam sabora o ličnosti Hristovoj ‒ i čovekovoj!) bitno razlikuje od evro-zapadnog kozmološkog-metafizičkog ‒ shvatanja koje počinje već sa “blaženim” Avgustinom,
jer sedmosaborna vera, Pravoslavlje, poziva na varijantu prvu, na koju ukazuje, kao što ćemo videti, sam Hristos.
********
Tajna Biblije (i proroka!) ‒ prema tome i tajna Luče mikrokozmaza, za nas odlučujuća ‒ izbija već u prvoj glavi Prve knjige Mojsijeve (“Postanje”!):
Otkuda ‒ otkuda u Svetom Pismu! ‒ dve različite i međusobno suprotne verzije biblijske priče o stvaranju (i pragrehu) čoveka? (A to znači i o Bogu Tvorcu i o nastanku, poreklu i prirodi čoveka!).
Uz to ide pitanje:
Kako je moguće i čemu to služi da verzija iz Postanja 1,26-31 ‒ koja je nastala kasnije! ‒ bude (hronološki!) smeštena na sam početak ?
Očigledno je ovde odbačeno shvatanje istorije kao hronologije, odbačeno (kao grešno!) shvatanje po kojem bi na to prvo mesto (kao početak) morala ‒ hronološki ‒ da bude smeštena verzija kozmološka (o adamu, “zemljanom” čoveku, iz (Postanje, gl. 2,3 i 4), nastala ranije, najranije!
Kako je i zašto kasnija verzija (teološko-antropološka, o “Božijem čoveku”) svrstana u raniju (da ona bude Postanje, glava 1)?
Svakako zato što je to bilo potrebno jednom drugačijem –biblijskom, dubljem ‒ shvatanju dveju tajni, koje su bile i ostale dve glavne teme čitave Biblije: tajna ličnosti i tajna istorije!
Tajna ličnosti je tajna odnosa čoveka, bića mikrokozmosa
‒ prema Bogu, prema makrokozmosu i prema samom sebi, mikrokozmosu,
a tajna istorije je tajna odnosa smrtnog čoveka prema budućnosti, dakle, prema vremenu, prema smrtnosti, prolaznosti svakog bića sem Božijeg!
To je važno zato što, po pravilu, istina o čoveku mora od početka do kraja da ostane logički verna onoj verziji koja je u Bibliji smeštena kao prva!
jer ta prva je reč samog Boga, kao što je u Novom zavetu (Jovan 1,1-3) “u početku (već u samom početku!) bješe Logos”, koji je Bog i reč Božija!
Starija (iz Postanje, glave 2,3,4) je kozmološko-paganska, proročki ocenjena kao grešna verzija, pa će zato u Bibliji (u kojoj, u kakvoj novijoj Bibliji?!) morati da ustupi svoje (prvo) mesto kasnijoj, naknadno zapisanoj (Postanje,1,26-31) koja ipak mora da bude prva,
jer reč Božija je jedina koja određuje bitnu prirodu ljudskog bića!
A zašto su istorija i ličnost tajne? Pa zato što su nepoznati i nespoznativi
i Bog prema kome svoj odnos nastoji da odredi ličnost
i vreme (budućnost) prema kojima svoj odnos nastoji da odredi istorija, tj. istorijska svest, ličnost u istoriji, u istorijskoj zajdnici!
U toj nesaznativosti misao (teologija, metafizika, “filozofija istorije”) ne pomaže, jer ni o Bogu ni o budućnosti (koja je jedini mogući kontinuitet istorijske zajednice) nije moguće nikakvo iskustvo,
pa, prema tome, ni misao (jer ona je moguća samo kao misao čoveka o iskustvu, sopstvenom ili prenosivom, saopštivom ljudskom)!….
I šta nam onda ostaje? – samo osećanje (čuvstvo, osećanje smisla), tj. Sofia, umno čuvstvo vere, nade, ljubavi nad kojim ‒ opet! ‒ misao, razum i sloboda nemaju nikakve vlasti, pa se zato Njegoš ‒ pošto je ukazao na nemoć i “budalaštinu” filozofije pred tajnama istorije i ličnosti (LM,P,61-70 i 151-168) ‒ poziva na moć poezije, tj. osećanja, umnog čuvstva:
Svemogući svetom tajnom šapti
Samo duši plamena poete
………………………………
Zvanije je svešteno poete,
Glas je njegov neba vlijanije (LM,P,169-180)
da kroz poetu –kao i kroz proroke starozavetene ‒ govori sam Duh Sveti, tj. moć uma da vidi (čulom, čuvstvuje), a ne da tek misli! Osećanje (um čuvstva, čula, vizije) je, dakle, tajna kao što su to i ličnost, i istorija, tako da je samo u tajni osećanja (u duhovnom, misterijskom, maštovnom čuvstvu uma ličnosti) moguć susret sa tajnama istorije i ličnosti!
Istorija i Bog su tajna upravo kao i sama ličnost (Luča) čovekova!
********
Tu zamenu mesta (dveju verzija o stvaranju čoveka), to “ustupanje prvenstva” verziji u kojoj je čovek (Postanje 1, 26-31) stvoren kao tajna, tj. po liku i podobiju (u harmoniji) sa Tajnom Boga Trojice, moguće je objasniti samo novom (grčkom) redakcijom Biblije ‒ Biblijom Sedamdesetorice (Septanta, Septuaginta).
Biblija Sedamdesetorice (zapravo 72) je nastala u Aleksandriji, u vreme helenističkog Egipta, u vreme –helenističkog! ‒ faraona Ptolemeja Filadelfa (god. 283
‒246 pre Hrista).
Taj prevod Biblije ‒ sa jevrejskog na grčki, a pri poštovanju (tada već i jevrejskog) jezika platonizma! ‒ najdragoceije je blago Aleksandrijske bibiloteke!
Sami aleksandrijski Jevreji su ‒ u helenističkoj Aleksandriji (u kulturnom centru tada helenističkog Mediterana i sveta)! ‒ govorili, naravno, grčki, a bili duboko (već dublje i od samih Helena-Jelina-Grka!) upoznati sa kulturom grčkom, srođeni naročito s platonizmom i platonskim grčkim iskustvom tragedijskim!
Ali su u tome svom helenizmu (u tada helenističkoj Aleksandriji i Egiptu) otišli tako daleko, da su, govoreći grčki, zaboravili svoj jezik, jezik jevrejski, judejski, biblijski! Tako da Svetu knjigu ‒ Bibliju…svoju Bibliju!
‒ nisu mogli ni da čitaju.
Zato su “Sedamdesetorica” (učenih aleksandrijskih Jevreja) Stari zavet preveli sa jevrejskog na grčki u vreme kad su aleksandrijski Jevreji (bliski Sedamdesetorici) Bogu se molili i svoju Bibliju (Stari zavet) mogli da razumeju –samo na grčkom!
Taj prevod je slavljen kao Nova Pasha, Novi (naravno, duhovni, misterijski) “Izlazak iz Egipta”.
Ali
u tome prevodu su Sedamdesetorica ‒ kao što će to tri veka kasnije učiniti i apostol Pavle u Atini (Dela apostolska 17,22-34) ‒ prvenstvo dali platonskom shvatanju bića čoveka i bića Boga i prvenstvo dati tome shvatanju (jer je ono u doba helenizma bilo i jevrejsko!) i staviti ga u prvu glavu (u Postanje 1,26-31),
a staro ‒ vavilonsko, kao i egipatsko, “čovek-zemlja-kozmos” ‒ stavljeno je, posle nove Prve, u drugi plan (dakle, kao Postanje, glave 2,3,4) i to, kao biblijsko proročko svedočenje o pragrešnom (vavilonskom i egipatskom) shvatanju Boga i stvaranja čoveka, dakle,
o Grehu od kojeg su (“iz Vavilona sa praocem Avraamom iz Egipta sa prorokom Mojsijem) pobegli i tako se ‒ tom Pashom (Izlaskom) ‒ spasavali!
Tako će Biblija Sedamdesetorice biti značajna osnova i koren Aleksandrijske teološke škole koja će puna četiri veka posle Hrista biti ne samo najznačajnije, nego i jedino središte saborne hrišćansko-platonske misli čitavog Mediterana (naravno, i čitavog tada poznatog sveta).
Hrišćanstvo će se se tako – naročito u Aleksandriji ‒ potvrditi kao Saglasnost i harmonija Starog i Novog zaveta, kao sinteza dveju najznačajnijih kultura sveta.
Jevrejske u njenom shvatanju nacije kao Izabrane zajednice u koju, dakle, samo Bogom danu zajednicu usamljena ljudska bića može da sabira samo Gospod Logos),
i grčke u njenom shvatanju ličnosti kao trohipostaznog ljudskog bića, jedine srodnosti i harmonije čoveka sa Bogom“!
A to je grčko-judejska sinteza (Nebesko carstvo) u svetu zemaljskog carstva Rimske imperije.
Ta sinteza se pokazala kao realnost jedino u harmoniji božanske i čovečanske prirode u ličnosti, iznad svega i pre svega u ličnosti Hrista. A to je i tema prvih dvaju svetih vaseljenskih sabora Crkve čije stvarno duhovno središte je u prva četiri veka bila Aleksandrija!
Da bismi shvatili tu sintezu, tajnu istorije i ličnosti (najveću tajnu, tajnu čoveka, izabranu tvar Tvorčevu, LM,P,131-145), moramo poći od raskršća platonske antrpologije (o čoveku kao tro-hipostaznom biću) i starozavetnih prorka.
I na značaj platonske antropologije (učenja o tro-hipostaznoj prirodi ljudskog bića)… pa otkrili platonsku harmoniju u harmoniji (grčkoj harmoniji”) Starog i Novog zaveta, Boga i čoveka, u Hristu! I otkrili da je druga varijanta stvaranja – Greh!
Ta harmonija je ličnost, saglasnost božanske i čovečanske zemaljske prirode u čoveku – ličnosti” kao i u Postanje (1, 26-31).
Naciju ne tumače jezikom, nego verom bližnjih, bliskost verom mogućom samo u čoveku koji je vernik iskustvom ličnosti! (Zato bez ličnosti nema ni nacije, jer nema ni vere bez ličnosti koju zna platonizam),
nacija nije sam jezik! (Zavet-Srbi-Bliskost), nacija je zajednica moralna, a po tome verska (zakletva, zavet!) verska, a ne politička, jezička, interesna!
Prevod Biblije na grčki za njih je – Pasha… ne begstvo, izlaz iz Egipta, nego povratak u Izrael verom koja je zavet. Izrael je hram nacije, samo simvol Carstva nebeskog!
Jezik je teritorijalni znak, konvencija (kao i pojmovi-reči), a nacija je vera!
Zavet je suština srpske istorije, primljena od isihasta, platonizam, Prizren.
Vera je moral, a nacija je moralna zajednica, kategorički imperativ.
Govorili grčki (pa španski, nemački, ruski, srpski, turski), a pri tome nacija bili – ne po jeziku, nego – po veri, pobožnosti judejskoj! Jevreji u Španiji ‒ Sefardi i aškenazi ‒ jezik ladino.
Pragreh i metafizika
Satana – Đavo, u LM, hoće da izmeni Bogom stvorenu mikrokozmos prirodu: da je pretvori u magijsku fantaziju, u jedno celovite “Bića” kozmosa, a da time ukine bića-mikrokozmose (LM,4,11-170).
Neshvatanje bića (Platona, tri hipostaze) čoveka, nemogućnost samospoznaje, dakle i pokajanja i vere i spasenja, zajednice, istorije, ličnosti (pragreha sujete, prokletstva, usamljenosti bića).
Lice smrtno na zemlji čovjeka prilično će biti angelskome, samo teke, jednu iskru malu vdohnut ću mu nebeske ljubavi u njegovom zemnome plođenju da mu tužnu i kukavnu sudbu
koliko god ona ublažava,
jer on ipak, ako i zabunjen,
sveđer umno ostaje stvorenje
i car zemlje, iako u robstvu
Čovjek volje ostaje slobodne
Ka svi drugi (!)besmrtii duhovi:
Njegova će duševna tablica
S obje strane biti načertana
Sa dva sasvijem protivna zakona (LM,VI,81-95)
Pa kako onda Njegoš prikazuje i objašnjava i ‒ za Vladiku nesumnjivi! ‒ ljudski Pragreh-Pad, suštinu greha kao otpadništva od vere?! ‒ “Čovek će” – pošto je i uman (zna i razlikuje oba zakona) i slobodan ‒ radi samospoznaje! (s obzirom na to da je stvoren sličan Bogu!) ‒ “moći uvek da u samom sebi” razlikuje ta dva zakona”,
Zakon Dobra (duhovnost, bogolikost čovekovu) i Zla ( nagon, strast)
kako ih čovek razlikuje u pokajanju, u zajednici sa Bogom ( a ne u gordoj, sujetnoj zajednici sa Satanom),
ali će uvek “nositi u sebi” i iskustvo (ne osećanje, nego samo sećanje na to osećanje) onog saveza sa Satanom (sećanje na svoju ”Zlobu, zavist, adsko nasledije” (LM,P,81-90),
pa će olako padati u strast, satansko (magijsko-metafizičko) tumačenje (!) i shvatanje bitija kao neizbežne grešnosti! ( LM.VI,96-110),
tako da Pragreh-Pad nije sudbinski, počinjen od praotaca pa nama dat u nasedstvo, da mi iskajavamo njihov greh, nego
taj greh čovekov nije Pragreh shvaćen kao greh predaka u njemu, potomku, nego ‒ kao i u predaka! ‒ moguć samo i tek kao njegov lični, greh njegove odluke, slobode), dakle,
Pragreh po tome što je on – kao i preci ‒ po njegovoj Bogom datoj (kao i precima Bogom datoj) ‒ prirodi,
isti kao i u predaka,
ali ne njihov predački Greh u njemu, nasleđen, kao u Avgustina ( u drugoj verziji pragreha), nego
samo njegov lični, a ‒ tokom čitave istorije čovekove ‒ Lični greh, suštinski isti kao i greh praotaca, jer su već i oni ličnost, stvoreni kao ličnost, kao što će biti i oni (mi) potomci!
pragrešan samo po tome što je, kao i u precima, lični… sam je odlučio, kao što svaki čovek kao i preci, sam odlučuje, a “izvlači se na pretke”, pa očekuje – kako ga inkvizitorski klerikalci (kad ga oni “čiste od greha”!) uveravaju! da će mu Bog oprostiti i očistiti ga, smiriti i usrećiti i bez pokajanja, bez dialoga sa žrtvom toga greha!
(dovoljna je i “jedina efikasna ‒ ispovest “popu” koji svoju klerialnu organizaciju, svetovnu ustanovu i sebe, profesionalnog ispovednika, već vekovima prikazuje ‒ kao “Crkvu, svetu tajnu”!)
Avgustinov i metafizički shvaćen Pragreh je prosto iz inkvizitorsko-klerikalnog neshvatanja slobode, IZVORNE, Bogom dane slobode svakom ljudskom biću! pa greh praroditelja ne može biti i naš genski greh!
nego će se ‒ ne vraćati, nego ‒ pojavljivati u svakom pojedincu samo ako on to hoće! kao što će od greha ‒ lično počinjenog (kao greh ličnosti, a ne predaka!) ‒ moći da se – pokajanjem,osvešćivanjem, liturgijski! ‒ lično i oslobodi, spasi,
što je – ne tek omogućeno, nego ‒ konačno otkriveno pojavom Hrista i – svoje ličnosti kao hristolikosti, izvorne (Postanje 1, 26) bogolikosti!
Pragreh, dakle, nije neizbežna sudbina nad kojom čovek –ni posle Hrista! ‒ ne bi imao nikakvu (hrišćansku, liturgijsku, pokajničku, čistilišnu, pravoslavnu) moć!
(mada tzv. filozofija egzistencije tumači angst-bojazan kao i greh – samim bićem čoveka, dakle, sudbinski , čime hrišćanstvo prikazuje kao suvišno i uzaludno!).
Izvor: Srodstvo po izboru
