Piše: Vuk Bačanović
Nedavno (10. juna) u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu održana je promocija zbirke jeftinih političkih pamfletića novinara i pisca Dragana Bursaća, koji često piše o crnogorskim temama, pod vrlo odgovarajućim naslovom Kolumne iz tame regiona. I zaista, mnogo toga od sarajevske intelektualne tame, čiji je Bursać svojevrsni projekat, manifestovalo se te večeri. Prof. dr Nerzuk Ćurak, inače najpoznatiji po izjavi da je „NATO dar s neba“, izgovorio je panegirik Bursaću, poznatom po lepezi rasističkih ispada, od kojih ćemo, zbog aktuelnih geopolitičkih prilika, izdvojiti samo onu da Srbiji, zbog navodnih antievropskih vrijednosti koje baštini, nije mjesto u Evropi nego u Aziji.
Ćurak je s posebnim poštovanjem govorio o Bursaću, ističući kako u njegovom pisanju prepoznaje vlastiti stav. Bursać, kako je rekao, traži „radikalnu transformaciju srpskog čovjeka“ i otvoreno se suprotstavlja „kulturi smrti“. On bez zadrške ukazuje na „zlo“ i kritikuje ključne aktere tog zla, i to etički, ne populistički. Sinergija korumpirane pameti, koja mjesto „nebeskog naroda“ rezerviše za NATO — koji je planirao i sproveo uništenje više azijskih zemalja — i „azijstvo“ koristi kao pežorativ, u trenutku genocida u Gazi i bombardovanja Irana, iz centra Sarajeva poručuje kako „srpski svijet“ (propagandni koncept izmišljen od strane Aleksandra Vučića, a koji u stvarnosti ne postoji) „već 200 godina proizvodi poluistine i konfuzije“. Samo da podsjetimo, Bursać je jednom od glavnih arhitekata genocida u Gazi, Džou Bajdenu tepao sa “đede”, dok je na početku sravnjivanja Gaze sa zemljom bulaznio o tome kako je “stvaranje Palestine bez terorizma” zadatak njegove generacije.
Dakle, protiv „kulture smrti“ se, tobože u ime civilizacijskih vrijednosti, vodi borba ne samo uz pomoć „nebeskog“ NATO-a, već i ekstremno šovinističkim tvrdnjama, nalik onima iz sarajevske ustaške štampe iz Drugog svjetskog rata, o vijekovnom „ogavnom djelovanju srpskih profesora“, čiji je navodni cilj bio da svi prihvate da su „Rastko Nemanjić Sveti Sava, hajduk Veljko i Gavrilo Princip heroji“, umjesto, kako se tvrdi u jednom tekstu iz maja 1941., „obični razbojnici i ubojice“. Treba napomenuti da je Bursać, za kojega Ćurak, kao redovni profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka, često ističe da se „odupire kulturi laži“, u javnosti redovno podržavao radikalne nacionalističke imame koji su Svetog Savu proglašavali fašistom, a Srpsku crkvu fašističkom organizacijom po svom postanku, a da ne govorimo da je lično osmislio nedotupavu tezu prema kojoj je Gavrilo Princip, pored toga što je zločinac, i počinilac femicida, budući da je u Sarajevskom atentatu stradala i Ferdinandova supruga Sofija Hoenberg.
Vuk Bačanović: Ako su dželati krstonosni mučenici — šta smo onda mi?
Cjelokupna ova šovinistička farsa se dešava dok “srpski čovjek”, oličen u srpskom studentu, od Bursaća i sličnih okaljan da 200 godina ne radi ništa osim što piše genocidna “načertanija”, gotovo pola godine drži paralisanim kompradorski sistem Srpske napredne stranke i sam, bez asistencije jalovih moralističkih pozera, nalazi načina da se izbori sa avetima prošlosti. Koliko je, u tom kontekstu, odvratna Ćurkova tvrdnja da je Sarajevo jedini grad u regiji koji je podigao spomenik “vlastitog stida”, aludirajući na sramni spomenik žrtvama Mušana Topalovića Cace, podignut u brdu, daleko od očiju i bez ikakve informacije ko je ubio “građane” čija su imena na njemu ispisana. I onda to izjednačavanje cjelokupnog stanovništva Sarajeva i njegovog “stida” sa potezima jedne gradske administracije. Sigurno je – i tome govore mnogi javni nastupi – da bi mnogi ljudi u Sarajevu željeli da taj spomenik izgleda potpuno drugačije, dostojanstveno i u skladu sa istorijskim činjenicama, ali moralistički pozeri ne bi bili ono što jesu kada sve pa i stid ne bi svodili na patetični populizam.
No, sveopšta intelektualna zapuštenost, koja se, logično, najviše ogleda u sistematskom šovinizmu prema srpskom narodu i njegovoj istoriji i kulturi — šovinizmu koji decenijama nevješto glumi humanističku kritičnost, bezočno eksploatišući ratne traume — odavno je manir samoproklamovane sarajevske intelektualne elite. Teško je i gotovo nemoguće očekivati da će se takva dekretirana pamet, u društvu u kojem je savjest pretvorena u proizvod spin-doktora, okrenuti sama protiv sebe. Na isti način će proći i sve što ukazuje da istorija ne počinje 1992. niti se završava Bursaćevim, ili nečijim sličnim jeftinim pamfletom. Biće jednostavno etiketirano kao zabrinjavajući remetilački faktor — ili, kako bi čaršijska dijagnoza rekla: „Srpski svijet“. Drugim riječima, naziv zbirke Kolumne iz tame regiona pokazuje se ne kao ironični ili slučajni izbor, već kao neplanirano iskren autoportret kulturne i intelektualne pomrčine iz koje Bursaćevo pisanje proističe.
Međutim, ovakav košmarni, zatvoreni sistem gluposti ima svog idealnog partnera upravo u tom imaginarnom „srpskom svijetu“, odnosno polusvijetu. Ima tome nekoliko godina da sam napisao analizu medijskih nastupa književnika Dragana Bursaća i dramaturga Dragoslava Bokana, došavši do zaključka da se radi o vrlo sličnom kompostu medijskog pozeraja, neznanja, patetike, gluposti i pokvarenosti. Da ponovim: “Tamo gdje biste, u intelektualnom smislu, očekivali progresivne ljevičare ili ljude naprednih i liberalnih shvatanja nasuprot zadrtim tradicionalističkim šovinistima, ili odgovornu demohrišćansku, konzervativnu ili liberalnu desnicu, nasuprot neodgovornim utopijskim ljevičarskim hipijima, nailazite isključivo na gomilu potpuno uklopljivih idiotarija, poluistina, kvaziintelektualnih baljezganja, paušalnosti, dodvoravanja sluđenoj gomili, varvarogenijskog lupetanja i drugih zastrašujućih oblika umne zapuštenosti.”
Stojeći na naizgled suprotstavljenim pozicijama, obojica funkcionišu unutar istog kulturno-političkog matriksa: jedan, sa bosanskih građanskih visina, u ime „civilizacijskih vrijednosti“ fabrikuje karikaturu Srba kao azijatskih hordi; drugi, iz beogradske dubine, veliča upravo takvu sliku Srba kao tobožnjih čuvara iskonskog srpstva, a zapravo karikature nastale iz pera neopaganskog nadrifilozofa Dragoša Kalajića. Reklo bi se da je za sarajevske moralne pozere Bokan živući dokaz svih njihovih mržnji, strahova, predrasuda i gluposti, a za Bursać za bokanovce idealan izgovor zbog čega su ono što jesu. Napokon, veže ih identična mržnja prema studentskom otporu SNS vlasti u Srbiji. Dok su za Bokana studenti ološ koju treba mlatiti željeznim palicama, za Bursaća su niži oblik postojanja jer ne mašu zastavama Evropske unije, odnosno ne postoje po mjeri samoponištenja koju im nude sarajevski NATO nadriintelektualci.
Brutalnost ignorisanja svega što se ne uklapa u manihejske crno-bijele modele stvarnosti toliko je intenzivna na objema stranama da nije potrebna naročita mašta da se zamisli alternativna stvarnost u kojoj je Dragoslav Bokan omiljeni sarajevski intelektualac koji, u prisustvu lokalnih poluinteligenata, promoviše zbirku na brzinu sklepanih tekstova pod naslovom Kolumne sa ivice razuma, dok Bursać na TV Pinku tumači kako su studenti u blokadi beslovjesni ološ nesposoban za bilo kakvu ozbiljnu političku artikulaciju.
U toj izvitoperenoj ideološkoj simbiozi, gdje se Bokan i Bursać prepoznaju kao lica iste političke nezrelosti, postaje jasno da pravi problem nije u njihovim razlikama, već u zajedničkoj funkciji koju obavljaju: da zagluše svaku mogućnost kritičkog mišljenja, uguše svaku iskru autentičnog otpora i svaku pamet koja odbija da se svede na navijačku prostotu. Njihovo je djelovanje, u suštini, odbrana statusa kvo — bilo u ime „tradicije“ ili u ime „progresa“ — i svodi se na istu ulogu: da se stvarni sukob, onaj između samosvjesnih građana i parazitske vlasti, sakrije iza pozorišne zavjese ideološkog maskara. U tom spektaklu, studenti, radnici, misleći ljudi svih nacija i vjera nestaju kao politički subjekti i ostaju samo kao statisti u predstavi koju režiraju raznorazni Bursaći i Bokani.
