Piše: Milovan Urvan
Nu, u Crnoj Gori, kad ljudi izgube strpljenje – izgleda da izgube i osećaj mjere. Pa kad blokiraju magistralu, ili neku vitalnu raskrsnicu, misle da su time otvorili/nametnuli dijalog. Dočim, češće biva da su samo zavarili vrata i sebi i drugima. I to baš onda kad nam je svaki gost, svaka noć u apartmanu, svaki evro u džepu – važniji nego ikad.
Nema sumlje – ima ljudi koji imaju pregršt razloga da budu nezadovoljni. Nu, kad se uzme u obzir metod – blokada puteva – onda se moramo zapitati: kome zapravo oni prave problem? Nije to više udar na državu, nego na sve građane; na onog ko vozi djecu na odmor, na turistu koji prvi put dolazi u Crnu Goru, na malog privrednika u Sutomoru koji živi od tri mjeseca sezone. I što je najgore – taj isti narod protiv kojeg se diže rampa, najčešće ima iste probleme kao i oni koji protestuju.
Kad ljeto počne, Crna Gora živi od turizma. To je njen apsolutni prioritet, to je lokomotiva koja vuče i vozača, i konobara, i prodavca, i ribara. A onda dođe grupa – nezadovoljna s pravom ili ne – koja odluči da zaustavi sve. Da li to znači da njihov problem postaje i naš? Ili da njihovo rješenje mora proći preko našeg novčanika?
U zametku turističke sezone, blokirati puteve znači pucati sebi u stopalo. Ako su građani revoltirani zbog ignorancije vlasti – u redu. Ali da li je odgovor na to ignorancija prema svima ostalima? Sve i da se ispuni zahtjev, šta ostaje poslije? Reputacija zemlje koja se guši u blokadama, utisak nereda, fotografije iz dronova koje prikazuju narod kako legne na asfalt, dok kolone stoje satima. Ko će se vratiti u takvu državu s odmora? Ko će ulagati u sredinu gdje se magistrala tretira kao protestni plakat?
Prava pobuna nije ona koja zaustavlja život, već ona koja ga unapređuje. Protest ne treba da bude kazna drugima, već poruka onima koji upravljaju. Stoga, gospodo blokaderi nađite neka inventivnija rješenja, koja ne ugrožavaju sezonu, imidž i što je najvažnije od svega, ne ugrožavaju saobraćajnu bezbjednost.
