Piše: Ranko Rajković
Dobro poznati stih „Malo rukah, malena i snaga“ današnje vrijeme nam je dopunilo novinom koja bi mogla glasiti “Mučne priče snagu potrošiše”
I zaista priče koje plasiramo jedni o drugima, teme oko kojih se svađamo i solimo pamet jedni drugima, uz takozvanu borbu za očuvanje imaginarnog multikulturalnog bogatstva sputale su nam i mozak i jezik i ruke. Pogubismo i ono malo zdravih, mentalnih sposobnosti koje smo naslijedili iz prethodne države.
Do juče smo se predstavljali pobjednicima i stradalnicima na slavnim poprištima istorije. Danas ličimo na samodovoljnu, neartikulisanu, galamdžijsku gomilu koja tavori u zavjetrinama pseudoistorije.
Ono što vadimo iz tmina prošlosti i dovlačimo u sadašnjost zarad političkog profita često dobija patetične i tragikomične note. Našim raznorodnim megalomanstvima, umišljenostima, manipulacijama ne vidi se kraj.
Strateški partneri koji ocjenjuju naše napredovanje ka Evropskoj uniji izbjegavaju da direktno kažu na što im liče naši politički maskenbali. Iz čiste kurtoazije prema državnoj simbolici koju su nam priznali ćute na naša verbalna ulagivanja i koketiranja sa proevropskom stazom. Kadkad nas onako izokola opomenu da nam država pati zbog neizgrađenih institucija i nedostatka vladavine prava. To do nas ne dopire.
Umjesto da prestanemo s partijskim maskaradama i unutrašnjim ludiranjima, umjesto da se organizujemo u borbi protiv kriminala i korupcije, umjesto da se borimo za ekonomski prosperitet, društvenu pravdu i jednakost pred zakonom mi i dalje bulaznimo o očuvanju nekih tobožnjih multikulturalnih vrijednosti.
Crna Gora je daleko od multikulturalnih vrijednosti na koje se uporno poziva. Crna Gora ima etničku šarolikost ali nema multikulturalni potencijal. Naprotiv. Crna Gora i dalje živi u plemensko rodovskom društvu u kome su uloge bratstava i plemena preuzele političke stranke. Ideje zajedništva, samorazumijevanja i zbližavanja prepuštene su ideologijama.
Iako multikonfesionalni i multinacionalni sklad pripadaju višem civilizacijsko-intelektualnom nivou i duhovnoj prosvećenosti crnogorski političari o njima neprekidno pričaju. Možete misliti kako te njihove omiljene i neizostavne fraze zvuče u kulturno duhovnoj pustinji.
Smiješno je pozivati se na multikulturalnost u državi čija je kultura omeđena granicama etničkih obilježja, deklarisanih identiteta, partijskih uticaja, posjeda i podjela. Dobro nam je poznato da ono što ne prođe kroz partijsko sito nema šansu da se pozicionira u crnogorskom društvu.
Porazno je da naši političari ne prave razliku između multikulturalnosti tehničkog tipa i suštinske multikulturalnosti.
Da li ste primijetili djelo aktuelnog srpskog pisca u crnogorskim časopisima ili djelo crnogorskog pisca u srpskim časopisima. Nijeste, niti ćete. Isto važi za bošnjačka, albanska, hrvatska i ostala međukulturalna povezivanja. Izuzetno rijetki pokušaji uspostavljanja partijski neprotežiranih međuodnosa i prožimanja po osnovu kvaliteta kulturnih sadržaja za posledicu imaju aktiviranje optužbi za četništvo, ustaštvo, fundamentalizam, klerofašizam.
I kao vrhunac crnogorskog paradoksa TO se, sve zajedno u paketu, označava kao direktan atak na jedan bronzani osmijeh na jednom bronzanom spomeniku na trgu slobode u jednom crnogorskom gradu. Zar vam TO nije čudno?
Da li ste zaboravili kako je Crna Gora bez pardona zajedničko, izuzetno vrijedno i kvalitetno multikulturalno nasleđe makazicama isjeckala i odstranila iz đačkih obrazovnih programa i lektire. Iz kulture su istjerani Radičević, Zmaj, Crnjanski, Ćopić, Desanka… Da čudo bude još veće makazice koje su ih izrezale proslavljaju se kao pobjedonosni gol odnosno fudbalski potez koji je uzvisio dres sa državnim grbom i imidž nove multinacionalne reprezentacije.
Na trenutak pokušajte da zamislite stanare različitih nacionalisti, vjera i kultura u zajedničkom stanu koji se državom naziva. To mogu biti sportisti, đaci, studenti, smjenski radnici, službenici, ljudi koji preživljavaju tragajući za svojom životnom šansom. Za očekivati je da će se po prirodi stvari stanari u zajedničkom stanu dogovarati o pravednoj podjeli troškova stanovanja ma koliko se po načinima života razlikovali.
Crna Gora je multikulturalni stan u kome vladaju drugačija pravila. Opljačkani i osiromašeni stanari zajedničkog stana međusobno se sukobljavaju oko statusa najbogatijeg stanara. Jedni se bore da zaštite materijalna dobra i svaku drugu inokosnost najbogatijeg stanara koji se s njima domunđavao iza leđa i protiv interesa drugih stanara. Drugi stanari bezuspješno pokušavaju natjerati najbogatijeg stanara da makar nešto plati i pridržava se nekog od pravila u zajedničkom stanu.
Oni prvi tvrde da najbogatiji stanar mora ostati iznad zakona i pravila jer je nosilac stanarskog prava i da bi bez dogovora s njim zajednički stan propao. Oni drugi smatraju da je stan naslijeđen i da su pravo stanovanja stekli svi stanari preko generacija i generacija predaka koje su u njemu živjele.
Kada neko od stanara opomene najbogatijega stanara na njegove obaveze prema stanu (npr. da mora platiti dug) polovina stanara zagrakće da će to ugroziti multikulturalni sklad stana. Po njihovim nazorima svaki zahtjev za izmirenje duga upućen najbogatijem stanaru narušava multietničku atmosferu stana. Normalno je da se najbogatiji stanar decenijama propagirao takvu vrstu multikulturalizma i multietničnosti. Nenormalno je i krajnje mazohistički, čime god bili motivisani, da značajan dio osiromašenih i opljačkanih stanara i dalje javno brani golemo bogatstvo, biznise i privilegije najbogatijeg stanara Najbizarnije od svega je što se oni stanari koji ne podležu šupljoj priči, frazama i parolama najbogatijeg stanara nazivaju rušiteljima multikulturalnog sklada u stanu. Kratko rečeno to je koncept dosadašnje multikulturalne Crne Gore. Hoće li i kada Crna Gora evoluirati u nešto smislenije, moralnije i kulturnije?
