Piše: Vlada Stanković
Iako u modernoj Republici Turskoj postoji zvanično samo jedna, turska nacija – nezavisno od stvarne etničke pripadnosti turskih građana – problem Kurda i njihovih prava već dugi niz decenija predstavlja jedno od najvećih, nekada i najemotivnijih pitanja turskog društva i unutrašnje politike ove velike države. Kao ubedljivo najbrojnija manjinska etnička grupa, Kurdi, narod od više desetina miliona koji nema svoju državu, u isto vreme su i jedan od najozbiljnijih geopolitičkih problema u širem regionu Bliskog istoka. Osim u Turskoj, gde čine između 15 i 20 procenata ukupne populacije, Kurdi su većinsko stanovništvo i u oblastima severne Sirije i severozapadnog Iraka, kao i u pograničnim regionima ove države sa iranske strane granice.
Borba za samostalnu kurdsku državu predstavljala je političku konstantu ove po raznim savremenim državama razbacane nacije. Ta borba je poseban zamah dobila u vreme Prvog zalivskog rata 1991. godine, kada su irački Kurdi dobili iz Vašingtona čvrsto obećanje državnosti kao saveznici u borbi protiv Sadama Huseina i njegovog diktatorskog režima. Isto obećanje ponovljeno je sa istog mesta i dvanaest godina kasnije u vreme američkog napada na Irak i svrgavanja Sadama Huseina, ali je ono, kao i prethodno, ostalo neispunjeno, a Kurdi i njihove vođe prepušteni su svojoj sudbini i političkim osvetama režima svih država u kojima žive. Nakon mnogo novih sukoba, neizvesnosti i promena na Bliskom istoku i savremenim političkim odnosima uopšte, pitanje Kurda je gotovo u potpunosti gurnuto u stranu i potisnuto s agende najvažnijih, gorućih problema. Odnosno, pitanje Kurda je politički stavljeno ad acta svuda osim u Turskoj – bolje rečeno, svuda osim u političkim planovima najdugovečnijeg političara ovog regiona, turskog predsednika Redžepa Tajipa Erdogana.
Rođen u Istanbulu, u kome Kurdi sačinjavaju jednu četvrtinu stanovništva, Tajip Erdogan je oduvek bio svestan značaja kurdske manjine i u unutrašnjoj, ali i u spoljašnjoj politici njegove države. Početkom karijere popustljiv prema kurdskim zahtevima – njihovom je podrškom i započeo svoj uspon kao gradonačelnik Istanbula pre tri decenije – Erdogan je tokom godina i decenija više puta menjao svoj odnos prema Kurdima, u zavisnosti od političkih potreba. Vođen uvek i isključivo samo težnjom za opstankom na vlasti, turski predsednik je sarađivao, pretio, proterivao, hapsio, ili pregovarao sa raznim kurdskim političarima i predvodnicima brojnih kurdskih partija koje su nastajale i nestajale pod političkim i sudskim pritiscima, brže nego što su to mogli ispratiti čak i pažljivi posmatrači turske političke scene. Samo u poslednjih devet godina, nakon neuspelog puča protiv Erdogana jula 2016. godine, zabranjena je najveća kurdska partija, njen predsednik je utamničen, a nova stranka sličnog imena zauzela je njeno mesto među kurdskim glasačima, istovremeno trpeći pretnje i progone, ali i pregovarajući s Erdoganovim režimom.
Nekoliko godina nakon 2013, kada je bio uzdrman ogromnim talasom masovnih protesta, Tajip Erdogan je za kratko vreme privukao na svoju stranu kurdsku Partiju demokratije i mira (BDP), od 2014. nazvanu Demokratska narodna partija (HDP) i sa njom blisko sarađivao. Međutim, neposredno nakon pokušaja puča 2016. godine, turski predsednik je uhapsio njenog predsednika Selahatina Demirtaša, kome je suđenje nakon gotovo osam godina utamničenja započelo tek prethodne. Relativno mlad i harizmatičan, Demirtaš je doveo kurdsku partiju na treće mesto turskog političkog sistema, odmah nakon Erdoganove Partije pravde i razvoja (AKP) i stare kemalovske Republikanske narodne partije (CHP), time postavši najvažniji faktor u sklapanju dogovora i koalicija na turskoj političkoj sceni. Samim tim Demirtaš je postao izuzetno opasan za Erdoganovu vlast, jer bi HDP u savezu sa CHP nesumnjivo nadmašila do srži korumpiranu vladajuću partiju i Erdoganov sistem. Zbog toga je Demirtaš postao još jedna politička žrtva turskog predsednika, koji se održava na vlasti prvenstveno jednostavnim metodom: nezakonitim hapšenjima i uklanjanjem svih svojih protivnika iz političkog života, što je samo potvrdio martovskim hapšenjem gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua, koji – sasvim je izvesno – neće izaći iz zatvora dok god je Tajip Erdogan na vlasti.
A Erdogan će, ni u to ne može biti ni najmanje sumnje, na vlasti ostati do kraja života i na njoj se održavati po svaku cenu. Suočen sa jasnim nezadovoljstvom građana najpre očajnom ekonomskom situacijom, za koju nakon više od dve decenije vladavine jedino on može biti odgovoran, Tajip Erdogan je rešio da na vreme osigura svoj ostanak na vlasti i nakon isteka drugog – i po trenutnom Ustavu poslednjeg – mandata predsednika 2028. godine. Kao što je 2017. promenio Ustav i uveo predsednički umesto parlamentarnog sistema, tako je i sada rešio da izmenom Ustava omogući sebi i dodatni, treći predsednički mandat. S obzirom na to da je za promenu Ustava neophodna dvotrećinska većina u parlamentu, Tajip Erdogan je stoga suočen sa neophodnošću pregovora sa Kurdima, kako bi uz pomoć njihovih glasova obezbedio sebi mirnu budućnost, neuznemiravanu neprijatnim pitanjima o poreklu ogromnog bogatstva koje su on i njegova porodica prikupili od 2002. I zato je Erdogan od početka ove godine započeo pregovore i pritisak na kurdske vođe: na nekadašnjeg lidera oružane borbe Kurda Abdulaha Odžalana, od 1999. u samici u zatvoru na ostrvu u Mramornom moru, i na lidere nove kurdske partije, naslednice zabranjene stranke uhapšenog Demirtaša, Partije ravnopravnosti i demokratije naroda (DEM).
Još u februaru Odžalan je iz svoje ćelije pozvao borce Kurdske radničke partije (PKK), koji od 1984. vode jednu vrstu stalnog gerilskog rata protiv turske države, da odustanu od oružane borbe i prihvate dijalog sa Tajipom Erdoganom i turskim vlastima. Ovaj apel Odžalana, u turskim medijima decenijama proglašavanog za najokorelijeg teroristu i državnog neprijatelja broj jedan, bio je praćen tihim, više privatnim nego javnim uveravanjima Erdoganovih bliskih saradnika da će se izaći u susret brojnim kurdskim zahtevima, najpre zahtevu za amnestiju svih kurdskih boraca za političku autonomiju unutar turske države. Upravo ohrabren uspehom prvih koraka kompleksnih pregovora sa Kurdima, Erdogan je 20. marta uhapsio od njega znatno popularnijeg Imamoglua, pravilno procenivši da će glavna kurdska partija, uprkos stavovima svojih simpatizera, zvanično ostati po strani od velikih protesta koji su tim povodom izbili.
Redžep Sojglu: „Cunami“ – zašto je Erdogan izgubio turske lokalne izbore
Kratkoročno rešivši „problem Imamoglu“ – kome sigurno neće biti dozvoljena kandidatura na budućim izborima – i politički zarobivši najveću kurdsku partiju na svojoj strani nakon što su pristalice Imamoglua i CHP ogorčeno reagovale na kurdsko pristajanje na Erdoganov politički teror, predsednik je mogao nastaviti sa daljim pritiscima na sada već pomalo oslabljene kurdske lidere. Tako je 12. maja, bez ikakvih stvarnih ustupaka ili čak obećanja ustupaka, PKK odgovorila na ponovljeni poziv svog odavno zarobljenog i izolovanog vođe, Odžalana, i proglasila samoraspuštanje, odnosno potpuno gašenje. Samo dan kasnije, očigledno zatečen takvim raspletom, lider DEM Tundžer Bakirhan uputio je apel vlastima da svoje proklamovane dobre namere potvrde konkretnim postupcima koji bi doveli do jačanja poverenja u turske državne institucije među Kurdima. On je, pre svega, zatražio da do početka juna budu oslobođeni politički zatvorenici, najpre nekadašnji predsednik HDP Demirtaš; zatim da Odžalan nakon više decenija bude izveden iz izolacije i da mu se omogući kontakt sa spoljašnjim svetom; kao i da se da amnestija svim borcima PKK za koje nije dokazano da su počinili zločine.
I iz samih ovih, pomalo očajničkih zahteva jednog od kurdskih političkih lidera jasno je da su Kurdi u Turskoj uhvaćeni u veštu zamku Tajipa Erdogana i njegovog ministra spoljnih poslova, a ranije dugogodišnjeg šefa moćne turske tajne službe, Hakana Fidana. Praktično bez ikakvih ustupaka od vlasti, čak i bez najave suštinskog kompromisa, vodeća kurdska partija je obećala svoju podršku Erdoganovom planu za promenu ustava Turske i time njegovom nesumnjivo doživotnom ostanku na vlasti. Iako je deo boraca PKK – za terorističku organizaciju, osim u Turskoj, proglašene i u Evropi i u Americi – prešao u Irak obećavajući nastavak borbe za autonomiju i prava Kurda, u novoj geopolitičkoj situaciji na Bliskom istoku, nakon pada Asada u Siriji i američkog povratka na isključivu brigu o privatnim interesima njenog novog-starog predsednika, koja podrazumeva i bliske ekonomske i političke odnose sa Tajipom Erdoganom, nema sumnje da će pitanje statusa Kurda u Turskoj biti ponovo skinuto sa dnevnog reda i turske i međunarodne politike.
Svrstavši se unapred politički uz predsednika, predstavnici najveće kurdske partije su time sve izgubili: ne samo mogućnost da dobiju neke suštinske političke ustupke od Erdoganovog režima, već i podršku kako kurdskih, tako i antierdoganovskih glasača u današnjoj Turskoj, time znatno pogoršavši svoj status u nekoj budućoj, posterdoganovskoj Turskoj.
Izvor: Radar
