Piše: Ranko Rajković
Poslije raspada Jugoslavije Crna Gora nije uspostavila državnički duh. S jedne strane kao najmanja federalna jedinica raspolagala je najmanjim kapacitetima za punu državnost. S druge strane Partija koja je do skora neprikosnoveno vladala Crnom Gorom svojski se potrudila da svojim negativnim selekcijama, kadrovskim manipulacijama, partijskim podobnostima i nepodobnostima, sijanjem ucjena i straha, te ionako slabe kapacitete što više umanji.
Prosto rečeno Crna Gora nije razvijala državnički duh jer je još dok je bila federalna jedinica u okviru zajedničke države služila interesima pojedincima iz državno-partijske elite koji su se bavili švercom cigareta, narkotika i surovim eliminacijama svojih konkurenata na tom terenu.
Visokim predstavnicima Crne Gore nije bilo od interesa da se nađu na mjestima gdje bi se zalagali za razvoj intelektualnih, kulturno-obrazovnih, kreativno-stvaralačkih, edukativnih potencijala države koja tek što je prohodala. Interesovao ih je novac, novac i samo novac. Sve ostalo bilo je uzgredno. Evropskim političarima je bilo jasno kakvi ljudi rukovode nezavisnom Crnom Gorom i koji im je primarni cilj. Prećutno je pao dogovor.
Ranko Rajković: Prepiska, pretplata, pop-kultura i nacionalizam
Sponzori su im rekli dozvolićemo vam da radite to što radite. Tolerisaćemo vas. Nama ćete prepustiti vođenje spoljnje politike, regulisanje odnosa sa susjedima i sve krupnije odluke o ekonomskim i bezbjednosnim strategijama vaše države. Crnogorski politički vrh je bio nikad srećniji. Oslobođen od odgovornosti za pravu sliku države nastavio je da švercuje i upražnjava kriminalne radnje kojima se bavio tokom privatizacija i pod bogomdanim sankcijama.
Iskonskog patriotu, samom sebi, definišem kao čovjeka koji se bori za državnički duh zemlje u kojoj živi. Jedan sam o tih. Zbog toga i znam da je najmanje takvih imala upravo partija u kojoj se najviše pričalo o patriotizmu i koja sebe naziva državotvornom. Patriotizam je bio samo pokriće za prljavštine i nepodopštine kojima je klasa mladih, lijepih i pametnih na račun države sticala ogromna lična bogatstva i privilegije.
Ljude koji su se enormno obogatili, sve zaklanjajući se imenom i kunući se u Crnu Goru ne možemo nazvati rodoljubima niti njihovog predvodnika državnikom.
Na koji način onda opisati biće Crne Gore? Možda kao malu Balkansku zemlju s turbulentnom istorijom iliti sa zemljom u tranziciji? Protiv sam toga sam i da je izjednačimo s burom u čaši vodi. Tačno je da čaša postoji. Voda u njoj je evidentna. Međutim bura nikada nije nagoviještena ni izdaleka. Crna Gora je odavno postala mrtva voda zato što se čaša nalazila u čvrstoj ruci gospodara. Gospodar je iz čaše mirno eksploatisao sve vrste voda dok su oko njega skapavali od žeđi i ljudi i priroda.
Istorijski gledano Crnu Goru su za ovih vijek i po u šaci držala tri gospodara- Kralj Nikola, Josip Broz Tito i Milo Đukanović. Drugi po redu gospodar mogao je utoliti žeđ na mnogo privlačnijim i kulturnijim mjestima. Crna Gora mu po tom osnovu nije bila bitna.
O Crnoj Gori kao državi institucija, potrebama za zakonom, pravdom, javnim mnjenjem i višepartijskim suvišno je trošiti riječi. Isto važi i za narode koji su živjeli i još uvijek žive u Crnoj Gori. Nijesu ispoljavali naročitu žeđ ni za zakonom, ni za pravdom. Ulagivanje Gospodaru ostala je njihova osnovna karakteristika.
Crnogorska vlast je ono malo državničkog duha zaostalog iz prethodne države počela urušavati srozavanjem standarda. Krenulo se od azbuke. Dodala joj je dva slova. Preko ta dva nova slova crnogorski vlastodršci su počeli ispisivati neki novi identitet podoban njihovoj partijskoj ideologiji. Vrijeme je pokazalo da ta dva slova, novog jezika u novoj državi, nijesu kumovala stvaranju novog čovjeka ali su zato enormna bogaćenja vlastodržaca pokazala zavidne rezultate.
Na društvenom planu vlastodršci nijesu ukapirali da je narod nestišljiva masa koju nije moguće lako preoblikovati i podrediti partijskim zamislima i prijekim sudovima. Nijesu shvatili da se nova kultura, novi duh, nova vjera u novoj državi ne stvaraju po partijskom diktatu. Pogotovo nijesu shvatili da se grubom partijskom silom u narod ne mogu utjerati negacije već postojeće kulture.
Osiona vlast je pribjegla novom metodu. Krenula je sa otimanjem, skrnavljenjem i protjerivanjem kulturnog nasleđa, vjere i bića ljudi koji su generacijama i generacijama stasavali na jednom kulturnom obrascu.
O nužnosti razvijanja državničkog duha pod kojim bi se objedinile i osnažile specifičnosti Crne Gore niko nije ni razmišljao. Time se najviše naudilo dvjema najvećim nacionalnim zajednicama. Ni etničkim grupama koje su se tretirale kao tas na vagi između srpstva i crnogorstva nije napravljena usluga.
Utjerivanje ideologije u narod kakvim god nasilnim i nastranim mehanizmima da je pokušano nije urodilo plodom ni u neuporedivo većim državama nego što je to mala Crna Gora. Ideja da se stvori sve novo u novoj postreferendumskoj Crnoj Gori je propala. Naslijeđene kulture su preživjele i ojačale.
Bilo je za očekivati da će poslije sticanja nezavisnosti 21. maja 2006. godine u Crnoj Gori biti manje političkih isključivosti i da će Gospodareva žeđ za apsolutnom vlašću i kontrolom malo popustiti. No to se nije dogodilo. Istoriju smo počeli bildovati i bilbordovati. Žeđ za prepravkom stare istorije i pisanijama nove, produbljenije i kudikamo dalekosežnije istorije postala je ne samo neutaživa već i tragikomična.
Nastaviće se…
